Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3179/21 (ASA Nekretnine BH d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3179/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, godine, u predmetu broj AP-3179/21 , rješavajući apelaciju ASA Nekretnine BH d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ASA Nekretnine BH d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 126572 20 Pž 2 od 27. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. ASA Nekretnine BH d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandar Popović advokat iz Banjaluke, podnio je 6. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 126572 20 Pž 2 od 27. jula 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 126572 20 Ps 2 od 4. novembra 2020. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja („Armako“ d.o.o. Prnjavor) i obavezan apelant da tužitelju na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, na način preciznije naveden u izreci presude.
3. U obrazloženju, Okružni privredni sud je naveo da je utvrdio da je tužitelj, na osnovu ponude apelantovog pravnog prednika (ASA PVA d.o.o Sarajevo) od 14. novembra 2013. godine, te zaključenog ugovora o finansijskom lizingu sa „Volksbank Leasing“ d.o.o. Sarajevo, nabavio vozilo određenih oznaka i karakteristika (u daljnjem tekstu: sporno vozilo). Ukazano je da je u ponudi, između ostalog, naveden garantni rok od četiri godine, te da su navedenim ugovorom bila regulisana uzajamna prava i obaveze stranaka. Dalje je navedeno da pri preuzimanju spornog vozila nije bilo napomena o eventualnim nedostacima na spornom vozilu. Ukazano je da iz radnog naloga ovlaštenog servisa proizlazi da je 20. juna 2016. godine, pri pregledu spornog vozila, konstatovana tužiteljeva primjedba da vozilo „povremeno trese i bučno radi“, te da su navedeni nedostaci konstatovani u dva radna naloga od 9. februara 2017. godine prije odlaska u Crnu Goru. Dalje je navedeno da je tužitelj prilikom boravka u Crnoj Gori, zbog uočenih istih nedostataka, sporno vozilo morao ostaviti u ovlaštenom servisu i iznajmiti drugo vozilo radi potreba posla. Okružni privredni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je tužitelj uredno plaćao dospjele anuitete prema ugovoru o finansijskom lizingu, iako određeni dio vremena nije mogao koristiti sporno vozilo, te je ukazao na sadržaj odredbi čl. 502. i 503. stav 2., te čl. 17., 481. i 488. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da je tužitelj dokazao da je zbog nedostataka kupljene stvari, koje je u garantnom roku prijavio apelantu prema datumima koji su navedeni u presudi, pretrpio štetu (troškovi iznajmljivanja drugih vozila u periodu dok se sporno vozilo nalazilo na popravci, troškovi dolaska i odlaska u Crnu Goru, te troškovi avionskih karata zbog planiranih poslovnih putovanja koja bi inače obavio spornim vozilom). Konačno, Okružni privredni sud je istakao da je neosnovan prigovor zastarjelosti potraživanja, ukazujući na odredbu člana 376. stav (1) ZOO. U vezi s tim, navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su nedostaci u vezi sa radom motora evidentirani 20. juna 2016. godine, ali da je potraživana šteta nastala u periodu od 9. februara 2017. godine. Imajući u vidu datum podnošenja tužbe (26. juli 2018. godine), sud je zaključio da trogodišnji rok zastare nije istekao.
4. Presudom Višeg privrednog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju Viši privredni sud je, između ostalog, ponovio odlučenje, te činjenično utvrđenje i zaključke prvostepenog suda. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim navodima, pravilno odlučio o istaknutom prigovoru zastare pozivajući se na odredbu člana 376. stav (1) ZOO, te da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Također je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju odluke dao pravilne razloge za svoje odlučenje, te da žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te ističe da je osporena presuda drugostepenog suda zasnovana isključivo na obrazloženju i razlozima prvostepene presude uz pogrešnu primjenu materijalnog prava uključujući i istaknuti prigovor zastare potraživanja. Relevantni propisi
6. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom dijelu glasi:
Član 376. stav (1) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
Član 488. st. (1) i (2)
Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku može:
1) zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora);
2) zahtijevati sniženje cijene;
3) izjaviti da raskida ugovor.
U svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo i na naknadu štete.
Član 502. (1) Kupac može zbog neispravnog funkcionisanja zahtijevati od prodavca, odnosno od proizvođača opravku ili zamjenu stvari u toku garantnog roka, bez obzira na to kad se nedostatak u funkcionisanju pojavio. (2) On ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio usljed toga što je bio lišen upotrebe stvari od trenutka traženja opravke ili zamjene do njihovog izvršenja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi apelantovih prava u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav
1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23.). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili kako je tužitelj kao kupac dokazao da je pretrpio štetu zbog nedostataka kupljene stvari koje je u garantnom roku prijavio apelantu, to je djelimično osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. Naročito, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto je neosnovan apelantov prigovor o zastari potraživanja.
11. U odnosu na apelantove navode da je osporena presuda zasnovana isključivo na obrazloženju i razlozima prvostepene presude Ustavni sud ukazuje da standard obrazložene sudske odluke, kao segment prava na pravično suđenje, dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju, (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije presuda od 21. januara 1999. godine, stav 26. i Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16.februara 2022. godine, tačka 62.), što je Okružni privredni sud u konkretnom slučaju i uradio.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su apelantova prava na imovinu došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman