Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4493/21 (R. V.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4493/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4493/21, rješavajući apelaciju Rade Vasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rado Vasić protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 2 P 000660 19 Gž od 23. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rado Vasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brusnice, Opština Lopare, kojeg zastupa Dragan Gavrić advokat iz Bijeljine, podnio je 27. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 2 P 000660 21 Rev od 11. novembra 2021. godine, presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 2 P 000660 19 Gž od 23. novembra 2020. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini - Odjeljenje u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 2 P 000660 18 P od 26. augusta 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, odlukom o dopustivosti broj AP-256/21 od 17. februara 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda broj 80 2 P 000660 19 Gž od 23. novembra 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 11. novembra 2021. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Osnovni sud je presudom broj 80 2 P 000660 18 P od 26. augusta 2019. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 80 2 P 000660 19 Gž od 23. novembra 2020. godine, usvojio tužbeni zahtjev Slavka Stevanovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud utvrdi da su precizirane nekretnine njegovo vlasništvo i da obaveže apelanta da mu ih vrati u posjed u granicama koje su utvrđene skicom vještaka geodetske struke sačinjenom u toku vještačenja. Presudom je odbačen kao neblagovremen apelantov protivtužbeni zahtjev koji je istakao na glavnoj raspravi 31. maja 2019. godine i kojim je tražio da sud obaveže tužitelja da mu preda nekretnine koje su predmet tužiteljevog zahtjeva. Na osnovu vještačenja i iskaza svjedoka redovni sudovi su utvrdili da je tužitelj držao sporne parcele u svom posjedu sve od 1971. godine kada mu ih je otac darovao ugovorom o poklonu. Također je utvrđeno da je apelantova parcela, koja dijelom graniči sa tužiteljevim parcelama i dijelom sa javnim putem, skoro duplo veće površine nego što je bila 2008. godine. Utvrđeno je da ne postoji nikakav dokument niti javna zabilješka iz koje bi bilo vidljivo na osnovu čega je povećana površina apelantove, a smanjena površina tužiteljeve parcele.
4. Redovni sudovi su istakli da je nesporno utvrđeno da je tužitelj držao u posjedu sporne parcele više od 20 godina, a da ih je apelant samo povremeno koristio i uz to bespravno izgradio drvene objekte i pomicao ogradu. U vezi s tim istaknuto je da je čl. 20. i 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon), koji se primjenjivao u vremenu u kom su nastali sporni odnosi, jasno propisano da se pravo svojine stiče po zakonu, pravnim poslom i nasljeđivanjem, te da se može steći i zakonitim i savjesnim održajem po proteku 20 godina. Nesporno je da je tužitelj sporne nekretnine stekao na osnovu pravnog posla tj. ugovora o poklonu koji je zaključio sa svojim ocem i da ih je držao u posjedu više od 20 godina. Također je utvrđeno da tužitelj nakon zaključenja ugovora o poklonu nije uknjižio svoje pravno vlasništva na, između ostalog, i spornim nekretninama, ali da je to učinio apelant postupajući dolozno jer je znao da to nisu njegove nekretnine. Zbog toga je zaključeno da je tužitelj održajem stekao pravo vlasništva na spornim parcelama. Osim toga, istaknuto je da je neosnovan apelantov prigovor da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev bez njegove saglasnosti. Redovni sudovi su istakli da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaki već o preciziranju tužbenog zahtjeva u skladu sa vještačenjem. Također je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju ne zna o kakvom se tužbenom zahtjevu radi. Istaknuto je da je iz sadržaja tužbenog zahtjeva jasno da se radi o tužbi za utvrđenje prava vlasništva i za predaju u posjed. Navedeno je da je apelantov protivtuženi zahtjev odbačen kao neblagovremen, jer je podnesen tek na glavnoj raspravi a ne na pripremnom ročištu. U vezi s tim je navedeno da je članom 74. Zakona o parničnom postupku propisano da se protivtužbeni zahtjev može podnijeti na glavnoj raspravi samo uz suglasnost tuženog, pa kako u konkretnom slučaju nije bilo saglasnosti tužitelja (protivtuženog) za podošenje protivtužbenog zahtjeva, takav zahtjev je neblagovremeno podnesen.
5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. Apelant navodi da nije jasno o kojem se tužbenom zahtjevu raspravljalo i da li se uopšte raspravljalo o njegovom protivtužbenom zahtjevu. Također navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da se ne radi o preinačenom tužbenom zahtjevu jer je jasno da je tužitelj tražio povrat veće površine nego prvobitno. Apelant smatra da su činjenice pogrešno utvrđene jer iz nalaza vještaka proizlazi da se ne može utvrditi gdje su nekad navodno bile međe. Navodi i da je, suprotno utvrđenju redovnih sudova, jasno odgovarao na sva pitanja i dokazao svoje tvrdnje. Osim toga navodi da se ovakvim stavovima redovnih sudova postupa suprotno ustaljenoj praksi drugostepenih sudova ali apelant ne navodi o kojoj praksi se radi niti u kojim predmetima. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno tumačili dokaze koji su provedeni u postupku, ali ne navodeći o kojim se dokazima radi i u čemu smatra da su proizvoljno ocijenjeni.
6. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantne odredbe glase:
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.
Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 21.
Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
Član 28. st. 2. i 4. (…)
Savestan i zakonit držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina. (…)
Savestan držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina. (…)
7. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – Odluka Ustavnog suda RS, 45/09 – Odluka Ustavnog suda RS, 49/09, 61/13, 109/21 – Odluka Ustavnog suda RS) relevantne odredbe glase:
Član 74. stav 1.st. 1. i 2.
Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najdocnije na pripremnom ročištu da podnese protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cjelini ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu. Poslije održavanja pripremnog ročišta, protivtužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23.). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, argumentirano istakli na osnovu kojih dokaza su utvrdili da je apelant pomicao graničnu liniju između parcela, te da je tužitelj održajem stekao pravo vlasništva na nekretninama jer nije uknjižio pravo vlasništva za šta je imao osnov u ugovoru o poklonu. Osim toga redovni sudovi su jasno ukazali da tužitelj nije preinačio tužbeni zahtjev, jer je zahtjev samo precizirao nakon izvršenog vještačenja. Također, redovni sudovi su argumentirano istakli da se o apelantovom protiv tužbenom zahtjevu ne može raspravljati jer nije podnesen na pripremnom ročištu već na glavnoj raspravi bez tužiteljevog odobrenja (u tom slučaju bez odobrenja tuženog), kako je to propisano članom 74. ZPP (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se apelant poziva na navodno suprotnu praksu drugostepenih sudova u predmetima kao što je njegov. Međutim, kako apelant ne precizira o kojoj praksi se radi Ustavni sud se o tom pitanju ne može izjašnjavati. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman