Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2755/21 (D. S.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Naknada štete
- Sloboda izražavanja
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Kleveta
- Građanski postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u privatni život
- Privatni život
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2755/21
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2755/21, rješavajući apelaciju Dragana Spasojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Spasojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 265193 20 Gž 2 od 10. maja 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Sanjin Kosić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 265193 20 Gž 2 od 10. maja 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženih u postupku „Media Lobby“ d.o.o. Banjaluka i Zorana Šarenca (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili zajedno tuženi) zatraženo je 14. i 15. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud su 21. septembra 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku. Odgovori na apelaciju su 21. novembra 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 28. novembra 2022. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tuženih, Osnovni sud je donio presudu od 8. jula 2019. godine, koju je Okružni sud rješenjem od 5. decembra 2019. godine ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak.
6. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 71 0 P 265193 20 P 2 od 25. avgusta 2020. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tužene da apelantu solidarno naknade štetu zbog klevete u iznosu od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvotuženi izdavač magazina „Faktor“ u kojem su objavljeni sporni tekstovi, a da je drugotuženi novinar u navedenom magazinu i autor spornih tekstova. Dalje je navedeno da je apelant u tužbi i tokom postupka naveo da su ga tuženi okarakterisali kao „predvodnika kriminalne grupe“, dok su tuženi osporavali te navode. U pogledu spornih tekstova Osnovni sud je ukazao da je u izdanju „Faktora“ od 10. maja 2017. godine objavljen tekst pod naslovom „Osmišljen nov način otimanja atraktivnog zemljišta u Banjaluci – Inspektori istražuju Mirka Stojčinovića i advokata [apelantovo prezime]“. Dalje je ukazao da je u tekstu, između ostalog, napisano: „Faktor saznaje da policija ispituje osnove dopisa radnika Imovinsko-pravne službe grada Banjaluka o kriminalnom udruživanju uglavnom visoko pozicioniranih bivših i sadašnjih funkcionera Republičke geodetske uprave, ali i Pravobranilaštva RS sa ciljem pribavljanja imovinske koristi. Organizovanu grupu, po njihovoj tvrdnji, predvodi advokat [apelant]…“ Osnovni sud je istakao i da je u podnaslovu ispod apelantove slike navedeno da se apelant navodno dobro okoristio „transferišući“ atraktivne lokacije u Banjaluci. Dalje je istakao da se u dijelu teksta navodi da je „dogovorom organizovane grupe čiji je [apelant] predvodnik Grad Banjaluka oštećen za više od 800.000,00 KM“. Takođe je navedeno da je osnovni motiv apelanta i njegovih klijenata „ucjena budućih investitora u tom području (Filipovića polje u Banjaluci) koje je u posljednje vrijeme prilično atraktivno za gradnju stambenih zgrada, kako to u pismu tvrde radnici Gradske uprave“.
8. Osnovni sud je ukazao da u tekstu nije prikazano odnosno skenirano pismo radnika Gradske uprave, na koje se poziva drugotuženi. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelant označen kao „predvodnik kriminalnog udruženja“ koji se okoristio „transferišući atraktivne lokacije u Banjaluci“, koji je oštetio Grad Banjaluku za 800.000,00 KM i koji ucjenjuje buduće investitore. Istakao je da navedeni tekst kriminalizuje apelanta bez navođenja dokaza za njegovu eventualnu umiješanost u nezakonite radnje. Osnovni sud je naveo da se u drugom tekstu pod naslovom „Hapšenje Stojčinovića izazvalo kolaps u geodetskoj upravi, iako su u Vladi znali ko je on“ od 12. jula 2017. godine, apelant pominje kao predvodnik grupe čiji je član uhapšeni Stojčinović. U tom tekstu je navedeno i da je apelantov osnovni motiv „ucjena budućih investitora na područjima atraktivnim za gradnju stambenih zgrada“. Osim toga, sud je istakao da se „u krupnom planu“ uz tekst nalazi i apelantova slika. Osnovni sud je ukazao da se u tekstu ne navodi konkretno o kakvim se apelantovim ucjenama radi, prema kome, niti koje su to atraktivne lokacije za gradnju stambenih objekata.
9. Osnovni sud je zaključio da su neistiniti sporni tekstovi kojima se apelant kriminalizuje. U vezi s tim, obrazložio je da je u toku postupka apelant izvedenim dokazima i svojim iskazom dokazao da protiv njega nije podignuta ili potvrđena optužnica pred sudovima u Bosni i Hercegovini, niti je izrečena osuđujuća presuda za krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora do pet godina ili novčana kazna. Dalje je obrazložio da sporni tekstovi nisu potkrijepljeni dokazima niti izvorima prema kojima je apelant „član ili predvodnik organizovane grupe, koja je stekla imovinsko-pravnu korist, oštetila Grad Banjaluka i ucjenjivala buduće investitore“. Osnovni sud je ukazao da drugotuženi „daje apelantu epitet predvodnika organizovane grupe bez navođenja konkretnih činjenica za to, a pri tome nije omogućio apelantu da se izjasni o ovim navodima“. Istaknuto je da izražavanje drugotuženog bez navođenja konkretnih činjenica i dokaza ne predstavlja objektivnu informaciju. Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o vrijednosnoj ocjeni, već o iznošenju i pronošenju neistinitog izražavanja. Ukazao je i da tuženi nisu dokazali da je pokrenut istražni ili krivični postupak protiv nekog lica u vezi s prometom zemljišta na spornom području, posebno protiv apelanta. Dalje je ukazao da drugotuženi u tekstovima koristi termin „atraktivne lokacije“ bez konkretizacije lokacije, „ucjene investitora“ bez navođenja kojih investitora. Osnovni sud je istakao da se sporno iznošenje i pronošenje izražavanja ne može ocijeniti razumnim jer nije potkrijepljeno činjenicama. Stoga je zaključio da ne postoji nijedan razlog iz člana 6. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) koji bi isključio odgovornost tuženih za klevetu. Slijedom toga, Osnovni sud je djelimično usvojio tužbeni zahtjev jer dosuđeni iznos predstavlja dovoljnu satisfakciju.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 265193 20 Gž 2 od 10. maja 2021. godine uvažena je žalba tuženih i preinačena presuda Osnovnog suda u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Presudom je dalje odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u odbijajućem dijelu odluke o glavnom zahtjevu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se tuženi u prvom tekstu od 10. maja 2017. godine pozivaju na dopis imovinskopravne službe Grada Banjaluke kao izvor informacija, a u drugom tekstu od 12. jula 2017. godine na pismo radnika Gradske uprave. Dalje je naveo da je cilj spornih tekstova bio da obavijeste javnost o pitanjima u vezi s prometom atraktivnog zemljišta u Banjaluci za koje je javnost zainteresovana. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da sadržaj spornih tekstova predstavlja iznošenje mišljenja, odnosno vrijednosnog suda zasnovanog na činjenicama da policija ispituje osnovanost dopisa radnika imovinsko-pravne službe Grada Banjaluke ne identifikujući lica o kojima se radi. Istaknuto je da se u dopisu navodi da organizovanu grupu, prema tvrdnjama radnika imovinskopravne službe Grada Banjaluka, predstavlja apelant. Stoga je zaključeno da u tekstu nije navedeno da apelant predvodi kriminalnu, već organizovanu grupu.
11. Okružni sud je ocijenio i da nema dokaza da je cilj tuženih bilo podsticanje klevetničkih izjava protiv apelanta. Dalje je ukazao da sporni tekstovi ne mogu da se dovedu u vezu s apelantom kao privatnim licem i njegovim privatnim životom. Naime, sporni tekstovi se isključivo odnose na apelanta kao javnu ličnost, koji je u vrijeme objavljivanja spornih tekstova bio advokat, a ranije funkcioner Pravobranilaštva Republike Srpske. Istaknuto je da su tuženi postupali razumno prilikom pribavljanja informacija i iznošenja spornog izražavanja imajući u vidu cilj prenošenja informacija. Stoga je Okružni sud zaključio da nisu ispunjeni uslovi za ograničavanje njihove slobode izražavanja. Takođe je istakao da apelant nije demantovao iznošenje spornih činjenica, tj. nije doveo u sumnju istinitost spornih tekstova, pa se tim izražavanjem ne vrijeđa apelantov ugled i čast. Stoga je Okružni sud zaključio da izražavanje u spornim tekstovima nema karakter klevete, kako to definiše odredba člana 5. ZZK-a, koja bi uzrokovala štetu apelantovom ugledu i dostojanstvu, pa ne postoji ni odgovornost tuženih. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da Okružni sud nije cijenio izvedene dokaze i da je proizvoljno obrazloženje osporene odluke. Naime, apelant ističe da je u toku prvostepenog postupka izveo niz materijalnih dokaza koje Okružni sud nije cijenio. U vezi s tim posebno ukazuje na uvjerenje Osnovnog suda od 19. juna 2020. godine da protiv apelanta nije podignuta optužnica niti izrečena osuđujuća presuda, kao i da protiv apelanta nije podnesena prijava Ministarstvu unutrašnjih poslova RS u vezi sa spornim dešavanjima. Takođe ukazuje na dopis nadležnog organa od 23. marta 2020. godine kojim je dokazano da ne postoji „imovinsko-pravna služba“ koja je tuženima bila izvor informacija. Tvrdi i da su tuženi zloupotrijebili svoje pravo na slobodu izražavanja, da je Okružni sud propustio pažljivo cijeniti sadržaj spornih tekstova i dati jasno i pravilno obrazloženje za svoju odluku.
b) Odgovori na apelaciju i izjašnjenja
13. Okružni sud je naveo da je pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje saglasno izvedenim dokazima, o čemu je dao razloge u obrazloženju osporene odluke. Smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih prava navedenih u apelaciji.
14. Osnovni sud je naveo da ostaje pri prvostepenoj odluci.
15. U izjašnjenju na odgovore apelant je naveo da se Okružni sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio na konkretno kršenje prava na pravično suđenje koje se ogleda u okolnosti da prilikom donošenja osporene odluke nije cijenio nove dokaze koje je apelant izveo u prvostepenom postupku, a kojima je dokazao da su neistiniti navodi tuženih. U vezi s tim, obrazlaže da je u ponovnom postupku pred Osnovnim sudom izveo precizirane materijalne dokaze, što dokazuje dostavljenim zapisnikom s ročišta. Dalje obrazlaže da Osnovni sud u prvostepenoj odluci nije naveo niti ocijenio te nove dokaze, što apelant nije imao pravni interes da ističe u žalbi jer je prvostepena odluka bila u njegovu korist. Međutim, smatra da je Okružni sud bio obavezan da izvrši ocjenu ovih novih materijalnih dokaza jer je preinačio prvostepenu presudu na apelantovu štetu, te da su čak i tuženi u svojoj žalbi prigovarali navedenom propustu prvostepenog suda. Ističe da u cijelosti ostaje pri apelacionim navodima.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
ODGOVORNOST ZA KLEVETU
Član 5. st. od (1) do (3)
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
IZUZECI OD ODGOVORNOSTI
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno. Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se u parničnom postupku odlučivalo o naknadi štete zbog klevete, Ustavni sud smatra cjelishodnim prvo razmotriti navode o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na privatni život
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
20. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
21. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Țiriac protiv Rumunije, presuda od 30. novembra 2021. godine, predstavka broj 51107/16, tačka 60. s referencama na drugu relevantnu praksu). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazoriva protiv Ukrajine, presuda od 17. aprila 2018. godine, predstavka broj 6878/14, tačka 62). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. Imajući u vidu da se konkretni postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled, što je dovedeno u pitanje sadržajem spornih tekstova, Ustavni sud smatra da konkretni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno člana 8. Evropske konvencije.
22. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jest da li je osporenom presudom došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom odbijen apelantov zahtjev da se tuženi obavežu da mu naknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena odluka redovnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za razmatranje je li miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: a) biti predviđeno zakonom, b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.
24. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK-a, koji je javno objavljen, a tekst zakona je jasan i predvidiv. Dalje, miješanje je imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
25. U vezi s pitanjem da li je postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, dakle apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, te sadržaj, forma i posljedice objavljivanja (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, tačke 108–113, te op. cit., presuda Țiriac, tačka 74). Ustavni sud smatra da su ti kriterijumi, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.
26. Odgovarajući na pitanje da li sporni tekstovi predstavljaju doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da se sporni članci, kako je to obrazložio Okružni sud, odnose na promet atraktivnog zemljišta u Banjaluci i, u vezi s tim, na postupanje, bivših i sadašnjih funkcionera Republičke geodetske uprave i Pravobranilaštva RS. Stoga, Ustavni sud smatra da je informisanje javnosti o tim aktivnostima i nepravilnostima u radu javnih službenika predstavljalo doprinos „temi“ od opšteg interesa.
27. Ustavni sud smatra da je apelant, koji je u vrijeme objavljivanja spornih tekstova bio advokat, a prije toga funkcioner Pravobranilaštva RS, javna ličnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1533/21 od 25. septembra 2025. godine, tačka 24, AP-3212/19 od 16. marta 2021. godine, tačka 51, i AP-3222/12 od 12. januara 2016. godine, tačka 42, dostupne na www.ustavnisud.ba). U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da se u spornom tekstu ukazivalo na udruživanje visoko pozicioniranih bivših i sadašnjih funkcionera Republičke geodetske uprave i Pravobranilaštva RS s ciljem pribavljanja imovinske koristi, pa se apelant, kao bivši funkcioner Pravobranilaštva RS, može smatrati javnom ličnošću u vezi sa temama koje proizlaze iz te javne funkcije. Dalje, Ustavni sud primjećuje i da su se, u smislu navedenih kriterijuma Evropskog suda, sporni tekstovi bavili pitanjem apelantovog ponašanja kao javne ličnosti i da se nisu ticali njegovog privatnog života. Pri tome, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu ispitali apelantovo prethodno ponašanje u odnosu na medije, ali smatra da ono nije ni bilo relevantno za rezultat konkretnog postupka, odnosno balansiranje suprotstavljenih prava u ovom slučaju (op. cit., presuda Țiriac, tač. 90. i 91).
28. U vezi sa sadržajem, formom i posljedicama objavljivanja, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok vrijednosni sud ne podliježe dokazivanju. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati vjerodostojan činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (op. cit., presuda Țiriac, tačka 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-2576/20 od 9. marta 2022. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Razmatrajući navedene tekstove, Okružni sud je u osporenoj presudi zaključio da sadržaj spornih tekstova predstavlja iznošenje mišljenja, odnosno vrijednosnog suda zasnovanog na činjenicama da policija ispituje osnovanost dopisa radnika imovinsko-pravne službe Grada Banjaluke ne identifikujući lica o kojima se radi.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da sadržaj spornih tekstova predstavlja vrijednosni sud. Naime, u konkretnom slučaju iz sadržaja osporenih tekstova proizlazi da su u spornim tekstovima prenesene tvrdnje da policija ispituje navode iz dopisa radnika imovinskopravne službe Grada Banjaluke i pisma radnika Gradske uprave kojim se insinuira apelantova upletenost u „transfere atraktivnih lokacija“ i „ucjene budućih investitora“. Dakle, objavljeni tekstovi se zasnivaju na dopisu imovinskopravne službe Grada Banjaluke i pismu radnika Gradske uprave. Ustavni sud može prihvatiti da su ovakvi navodi iz spornih tekstova mogli izazivati subjektivne reakcije i neugodnosti kod apelanta. Međutim, s obzirom na prihvatljive granice kritike koje su šire kada se radi o javnim ličnostima, apelant mora trpjeti izražavanja čak i ako su šokantna i uvredljiva. Osim toga, Ustavni sud ističe da je apelant u spornim tekstovima spominjan isključivo u svojoj javnoj ulozi – ulozi advokata, a prethodno funkcionera Pravobranilaštva RS, te da nema ništa što bi se moglo ocijeniti kao bezrazložan privatni napad na njega. U tom pogledu Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Sabuncu i drugi protiv Turske, presuda od 10. novembra 2020. godine, predstavka broj 23199/17, tačka 220). S druge strane, Ustavni sud ne može zaključiti da objavom spornih tekstova tuženi nisu postupali „u dobroj namjeri“, ili da su iznijeli neistinite činjenice ili da su prešli dozvoljene granice u obavještavanju javnosti o pitanju od javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli da izvršavaju svoju vitalnu ulogu „čuvara javnog interesa“. Stoga bi, kako ističu i Evropski sud i Ustavni sud, kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, osim ako za to postoje naročito važni razlozi (vidi Evropski sud, Anatoliy Yeremenko protiv Ukrajine, presuda od 15. septembra 2022. godine, predstavka broj 22287/08, tač. 99. i 100. s referencama na drugu relevantnu praksu, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5204/15 od 13. marta 2018. godine, tačka 43, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18). U tom smislu Ustavni sud prvenstveno ukazuje da su objavljeni tekstovi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, imali vjerodostojan činjenični osnov koji ih može potkrijepiti, a to su, kako je obrazložio Okružni sud, upravo dopis imovinskopravne službe Grada Banjaluke, odnosno pismo radnika Gradske uprave. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu u kojoj je razmatrao pitanje prenošenja informacije u kontekstu postupanja u „dobroj vjeri“ (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4643/17 od 30. oktobra 2019. godine, tačke 34. i 36, i AP-5204/15 od 13. marta 2018. godine, tačka 43, dostupne na www.ustavnisud.ba).
31. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornih tekstova, apelantovo ponašanje i ponašanje tuženih, te vrijeme i način izražavanja, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u dovoljnoj mjeri sagledao sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja. Dalje, Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom odlučivanja u dovoljnoj mjeri izbalansirao apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije, i pravo tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja. Takođe, Ustavni sud smatra da je sud o tome dao dovoljne i relevantne razloge, što apelant svojim navodima nije uspio dovesti u pitanje.
32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52
871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
34. U pogledu apelantovog navoda da Okružni sud nije cijenio njegove dokaze koji su provedeni u prvostepenom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelantov punomoćnik izveo te dokaze čitanjem na glavnoj raspravi, ali da ih Osnovni sud nije posebno cijenio u obrazloženju prvostepene presude. Međutim, Ustavni sud ukazuje da ta činjenica ne vodi zaključku o povredi apelantovih prava. To je zbog toga što je prvostepeni sud u obrazloženju presude cijenio kao dokazanu činjenicu da protiv apelanta nije podnesena krivična prijava, nije podignuta optužnica niti je izrečena osuđujuća presuda (vidi tačku 8. ove odluke), pri čemu je takav zaključak zasnovao na uvjerenju Osnovnog suda od 18. februara 2019. godine i apelantovom iskazu. U pogledu dokaza kojim je apelant dokazivao da ne postoji „imovinsko-pravna služba“, Ustavni sud primjećuje da ni prvostepenom sudu, koji je utvrđivao činjenično stanje i sprovodio dokazni postupak, nije bila sporna ta činjenica niti ju je apelant, kako je sam naveo, isticao u žalbi koju je podnio protiv prvostepene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom isticati navode koje je propustio da istakne pred redovnim sudovima i omogućiti im da te navode razmotre (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, kako je već ranije Ustavni sud zaključio da je Okružni sud o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja (vidi tačku 32. ove odluke), Ustavni sud neće posebno ispitivati navode o povredi prava na obrazloženu odluku. Konačno, apelant ne iznosi da je tokom postupka pred redovnim sudovima na bilo koji način uskraćen za neku drugu procesnu garanciju iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na privatni život i pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj presudi na odgovarajući način analizirao relevantne kriterijume u kontekstu svih okolnosti konkretnog slučaja, onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na privatni život garantovanog članom 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ništa ne ukazuje da je apelantu u sprovedenom postupku prekršena bilo koja garancija prava na pravično suđenje.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman