Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2371/21 (A.P.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vještak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2371/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2371/21, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. P. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 561138 21 Kž 2 od 25. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa advokat Đana Dalač iz Sarajeva, podnio je 3. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 561138 21 Kž 2 od 25. marta 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 561138 19 K 2 od 19. juna 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Općinski sud je 5. marta 2018. godine donio presudu kojom je apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 373. stav (1) KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Apelantu je za počinjena krivična djela izrečena uvjetna osuda, te je usvojen imovinskopravni zahtjev Udruženja „Gorska služba spasavanja Stanica Sarajevo“ (u daljnjem tekstu: oštećeni) za naknadu štete, te je apelant obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka.
3. Rješenjem Kantonalnog suda od 30. septembra 2019. godine uvažena je apelantova žalba, ukinuta presuda Općinskog suda od 5. marta 2018. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je naloženo Općinskom sudu da prilikom odlučivanja u ponovnom postupku ima u vidu pravnu situaciju koja se odnosi na nastupanje apsolutne zastare za krivično gonjenje u odnosu na krivično djelo krivotvorenja isprave iz člana 373. stav (1) KZFBiH.
Osporene odluke
4. Općinski sud je donio presudu broj 65 0 K 561138 19 K 2 od 19. juna 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) kojom je apelanta oglasio krivim da je radnjama navedenim u izreci presude počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH. Apelantu je izrečena uvjetna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca i određeno da se neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Presudom je, također, apelant obavezan da oštećenom plati novčani iznos od 19.603,24 KM na ime imovinskopravnog zahtjeva. Konačno, apelant je obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka u navedenom iznosu.
5. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je apelant u inkriminisano vrijeme imao svojstvo odgovorne osobe u oštećenom pravnom licu, te da je iskoristio službeni položaj na način da je motorno vozilo koje je bilo donirano oštećenom primio i nije ga predao u imovinu oštećenog, već ga je registrovao na svoje ime, koristio i raspolagao – prodao trećem licu (vidi, str. 3-13. prvostepene presude). Kada je u pitanju utvrđenje vrijednosti motornog vozila, Općinski sud je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke Š. K. koji je vještačenje obavio po nalogu nadležnog tužilaštva. S druge strane, Općinski sud je istakao da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke A. D. koji je vještačio po naredbi suda na prijedlog apelantove odbrane. U vezi s tim je navedeno da vještak odbrane temelji svoj nalaz na činjenicama koje idu u apelantovu korist, kao i činjenicama koje su dobivene iz posrednih izvora. Pri tome je navedeno da nalaz i mišljenje vještaka odbrane, u svojoj suštini, nije doveo u pitanje valjanost zaključaka, rezultata i vrijednosti do kojih je došao vještak optužbe. Prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka optužbe, utvrđeno je da je vrijednost motornog vozila u mjerodavno vrijeme iznosila 19.603,24 KM (bliže obrazloženo na str. 14. i 15. prvostepene presude). U odnosu na apelantov psihički odnos prema djelu je zaključeno da je apelant u izvršenju tog djela postupao sa direktnim umišljajem, budući da je „temeljem opšteg životnog iskustva“, kao osoba koja je u GSS-u „obnašala odgovorne funkcije u jednom višegodišnjem kontinuiranom periodu“, bio svjestan djela, njegove zabranjenosti i mogućih posljedica (vidi, strana 15. presude). Prilikom odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog, Općinski sud se rukovodio iznesenim utvrđenjima u pogledu apelantove krivice, te činjenicom da mu je omogućeno da osporava i dokazuje vrijednost štete koja je oštećenom počinjena krivičnim djelom (vidi, strana 16. prvostepene presude)
6. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 K 561138 21 Kž 2 od 25. marta 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naveo da se Općinski sud, suprotno žalbenim navodima, bavio analizom svih izvedenih dokaza, cijeneći pritom i apelantov iskaz, kao i nalaze i mišljenja oba sudska vještaka. Također Kantonalni sud je istakao da je saglasan sa zaključkom Općinskog suda da je dokazana apelantova krivnja kako u objektivnom, tako i u subjektivnom dijelu krivičnog djela. U vezi s tim je odbijen kao neosnovan žalbeni prigovor kada je u pitanju apelantova svijest u postupanju kod izvršenja krivičnog djela (vidi, str. 5. i 6. drugostepene presude). Zatim je odbijen kao neosnovan i žalbeni prigovor u odnosu na utvrđenu visinu štete koju je oštećeni pretrpio izvršenjem krivičnog djela. U tom dijelu je Kantonalni sud potvrdio zaključke i argumentaciju iz prvostepene presude, smatrajući da je Općinski sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka tužilaštva pravilno utvrdio visinu imovinske koristi koju je apelant sebi pribavio (vidi, str. 6. i 7. drugostepene presude).
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim apelant ističe da su redovni sudovi arbitrarno cijenili ključne činjenice u postupku, te proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant negira postojanje umišljaja za počinjenje krivičnog djela, navodeći da obrazloženja osporenih presuda o tome ne sadrže razloge. Smatra da je njegova krivnja zasnovana na rekla-kazala dokazima optužbe. U odnosu na visinu dosuđenog iznosa na ime imovinskopravnog zahtjeva, apelant ističe da je presuda zasnovana isključivo na nalazu i mišljenju sudskog vještaka optužbe bez uzimanja u obzir nalaza i mišljenja vještaka odbrane. S obzirom na navedeno apelant ukazuje na kršenje načela jednakosti stranaka u postupku, principa in dubio pro reo i prava na obrazloženu sudsku odluku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U odnosu na apelantove navode kojim se u suštini negira počinjenje krivičnih djela, te osporava način na koji je odlučeno o visini imovinskopravnog zahtjeva, Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi sa tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, inter alia, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2295/22 od 1. i 2. decembra 2022. godine, tačka 28 sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). U brojnim odlukama, Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Kod utvrđivanja apelantove krivnje, redovni sudovi su dali detaljne razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnima. Obrazloženo je jasno na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen u ponovljenom postupku, a apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. Također, suprotno apelantovim tvdnjama, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost ni u načinu na koji su redovni sudovi obrazložili apelantov psihički odnos prema krivičnom djelu za koje je konačno osuđen, što je također jasno obrazloženo. U odnosu na apelantove navode u vezi sa načinom na koji su redovni sudovi cijenili nalaze i mišljenja dva vještaka u vezi sa visinom imovinskopravnog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj uloga tog suda nije da utvrđuje pouzdanost određenog izvještaja vještaka. Opšte je pravilo da domaći sudija ima široko diskreciono pravo odabira između oprečnih stručnih mišljenja i odabira onog kojeg smatra dosljednim i vjerodostojnim (vidi, Evropski sud, Gaggl protiv Austrije, presuda od 8. novembra 2022. godine, broj predstavke 63950/19, tač. 47-50, sa daljnjim referencama). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali detaljno obrazloženje o tome zašto su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka optužbe-Š. K, a apelantovi navodi ni na koji način ta obrazloženja ne dovode u pitanje. Osim toga, apelant ne dovodi u pitanje ni to da je njegova odbrana imala mogućnost unakrsno ispitati navedenog vještaka i osporiti njegov nalaz i mišljenje. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno postupali kada su prihvatili i nalaz i mišljenje vještaka optužbe.
14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari, izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Također, Ustavnom sudu se ne čini da su redovni sudovi imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili u apelantovu korist u smislu poštivanja načela in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić