Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3155/21 (O. Ž.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Uredba o izmjenama uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg federalnog ministarstva odbrane i vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Uredba o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg federalnog ministarstva odbrane i vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3155/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3155/21, rješavajući apelaciju Olivera Žilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Olivera Žilića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 024256 19 Uvp od 8. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Oliver Žilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnio je 2. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 024256 19 Uvp od 8. jula 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 024256 15 U od 7. decembra 2018. godine, rješenja Drugostepene stambena komisija za dodjelu zamjenskih stanova, dodjelu stanova i obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj 03-34-644-11/2014 od 14. jula 2014. godine i rješenja Prvostepene komisije za dodjelu zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj 03/1-23-1828/13 od 24. februara 2014. godine.
2. Rješenjem Prvostepene komisije broj 03/1-23-1828/13 od 24. februara 2014. godine odbijen je apelantov zahtjev za dodjelu na korištenje stana iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FMO i Vojska FBIH) i poništeno je rješenje FMO od 19. avgusta 1997. godine kojim je apelantu dodjeljen na korištenje stan u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni stan). U obrazloženju Prvostepena komisija je navela da apelant ne ispunjava uslove za dodjelu stana na korištenje, propisane odredbama čl. 2. stav
4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i čl. 13. i 15. Uredbe o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora i dodjelu stanova na korištenje iz stambenog fonda prijašnjeg FMO i Vojske FBIH (u daljnjem tekstu: Uredba). U vezi sa tim je istakla da je apelant u periodu od 1987. do 2004. godine imao prijavljeno prebivalište u porodičnom stanu u Konjicu kao član porodičnog domaćinstva svoje majke. Prvostepena komisija je takođe navela da je taj stan vraćen njegovoj majci kao nosiocu stanarskog prava i da ga je ona nakon toga prodala. Stoga je Prvostepena komisija zaključila da je apelant višestruki korisnik u smislu čl. 11. stav 4. tač. 3. i 6. i 18. c stav 3. Zakona o prestanku primjene.
3. Rješenjem Drugostepene komisije broj 03-34-644-11/2014 od 14. jula 2014. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju Drugostepena komisija je navela da je u postupku nesporno utvrđeno da apelant nema status privremenog korisnika, što je bitan preduslov za dodjelu stana na korištenje u smislu odredaba člana 18. d. stav 6. Zakona o prestanku primjene i člana 13. Uredbe. U vezi sa tim, Drugostepena komisija je potvrdila stav prvostepene komisije da je apelantova majka, kao član njegovog domaćinstva, bila u posjedu doma iz 1991. godine koji je dobrovoljno prodala. Stoga je zaključila da apelant ne ispunjava uslove za dodjelu stana na korištenje propisane odredbom člana 15. Uredbe.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 024256 15 U od 7. decembra 2018. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Drugostepene komisije. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantu rješenjem FMO od 19. avgusta 1997. godine sporni stan dodijeljen na trajno korištenje, te je navedeno da će apelant stan „koristiti sa članovima porodičnog domaćinstva i to: ocem i majkom“. Takođe je naveo da apelant nije zaključio ugovor o korištenju tog stana, te da je rješenje o dodjeli stana poništeno rješenjem Prvostepene komisije od 24. februara 2014. godine. Stoga je sud zaključio da je na taj način prestalo apelantovo stanarsko pravo na spornom stanu. S obzirom na to da je apelant kao privremeni korisnik imao na raspolaganju stan u Konjicu u kojem je živio do 1991. godine kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, sud je zaključio da nema pravo na obnovu ugovora o korištenju spornog stana, shodno odredbi člana 2. stav 4. Zakona o prestanku primjene. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da od 1996. godine ne živi u porodičnom domaćinstvu svoje majke, jer ti navodi ne dokazuju da mu je na bilo koji način bilo onemogućeno da koristi stan u Konjicu u kojem je prije rata živio sa majkom.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 024256 19 Uvp od 8. jula 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Kantonalnog suda. U obrazloženju Vrhovni sud je podržao zaključak da je apelant imao na raspolaganju drugi smještaj jer je ostvario pravo na posjed stana u Konjicu. Stoga je zaključio da je apelantov zahtjev pravilno odbijen primjenom odredaba člana 18. c stav 3. Zakona o prestanku primjene i člana 15. stav 1. tačka 3. Uredbe. Konačno, Vrhovni sud je podržao razloge koje je Kantonalni sud dao u vezi apelantovih navoda da od 1996. godine ne živi u porodičnom domaćinstvu svoje majke.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da od 1996. godine nije član porodičnog domaćinstva svoje majke i da od tada ima prijavljeno prebivalište u spornom stanu, u kojem živi sa suprugom i djecom, što proizlazi iz rješenja MUP HZ HB od 3. juna 1996. godine. Takođe navodi da njegova majka od 2000. godine ne živi u Bosni i Hercegovini. Stoga apelant smatra da od 1996. godine nije bio član porodičnog domaćinstva svoje majke i da nije imao status višestrukog korisnika u smislu odredaba Zakona o prestanku primjene i Uredbe. Apelant dalje navodi da je osporenim odlukama poništeno rješenje iz 1997. godine kojim mu je sporni stan dodijeljen na korištenje bez navođenja pravnog osnova i uprkos činjenici što je to rješenje pravosnažno i konačno. Takođe navodi da redovni sudovi nisu odgovorili na te tužbene navode.
7. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09)
8. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2. stav (4)
Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana. Član 11. stav (4)
Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: […]
3. ima u posjedu kuću ili stan u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine (u daljem tekstu: dom u kojem je živio 1991. godine); ili kada je član njegovog porodičnog domaćinstva u posjedu njegovog doma u kojem je živio 1991. godine, u slučajevima kada je njegov dom u kojem je živio 1991. godine dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav, da mu omogućava osnovne uslove za život; ili […]
6. ima zakonsko pravo da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991. godine, i dom u kojem je živio 1991. godine je dovoljno sačuvan ili može sa manjim popravkama biti takav da mu omogućava osnovne uslove za život, kao što je to opisano u ovom stavu, i omogućeno mu je da vrati u posjed svoj dom u kojem je živio 1991. godine; ili […]
Član 18c. stav (3)
Privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. ovog zakona ukoliko je višestruki korisnik u skladu sa članom 11. stav 4. tač. 1. do 6. ovog zakona, ili članom 11a. stav 1. tač. 1., 2., 8., 9., 10. ili 11., ili ako nema pravo na alternativni smještaj u skladu sa članom 7a. stav 1. tačka 2. (a) ili (b) ovog zakona.
9. Uredba o dodjeli zamjenskih stanova, obnovu ranije zaključenih ugovora o korištenju stanova i dodjelu na korištenje stanova iz stambenog fonda prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 10/13 i 5/14)
10. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15. Licima iz člana 13. i člana 14. ove uredbe obnavljaju se ranije zaključeni ugovori o korištenju stana ili dodjeljuju stanovi na korištenje u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i ovom uredbom, uz ispunjenje sljedećih uslova: […]
Da on ili član njegovog porodičnog domaćinstava nisu u posjedu kuće ili stana u kojoj je živio na dan 30. april 1991. godine, […]
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su organi uprave i sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelantu ne pripada pravo na dodjelu stana na korištenje jer je on višestruki korisnik, u smislu relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene i Uredbe. Ta utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode da od 1996. godine nije član porodičnog domaćinstva svoje majke, koje je isticao i u postupku pred redovnim sudovima. Međutim, sudovi su te navode razmotrili i dali jasno obrazloženje zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman