Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3872/21 („Elektrometal“ d.o.o. Cazin)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3872/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3872/21 , rješavajući apelaciju „Elektrometala“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Elektrometala“ d.o.o. Cazin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Ps 037611 21 Rev od 26. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Elektrometal“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marko Medarević advokat iz Istočnog Novog Sarajeva, podnio je 10. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 037611 21 Rev od 26. avgusta 2021. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant (kao izvođač radova) i Javna ustanova „Komunalno stambeni fond“ Cazin (kao naručilac radova) zaključili su 7. jula 2011. godine Ugovor o rekonstrukciji i modernizaciji raskrsnice „Trg Prvog predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića“ u Cazinu (u daljnjem tekstu: Ugovor).

3. Članom 6. Ugovora ugovoreno je da će naručilac radova isplaćivati sredstva apelantu, između ostalog, u roku od 30 dana od dana ispostavljanja potpisane i ovjerene privremene/okončane situacije za izvedene radove. Privremene/okončane situacije moraju biti ovjerene potpisom i pečatom Nadzornog organa naručioca radova koji je obavezan da u roku od sedam dana privremenu/okončanu situaciju ovjeri ili vrati apelantu na doradu.

4. Članom 12. Ugovora je, između ostalog, ugovoreno da sve zahtjeve za naknadne radove mora pismeno odobriti Nadzorni odbor naručioca radova, dok je članom 13. Ugovora ugovorena ugovorna kazna.

5. Članom 17. Ugovora je, između ostalog, ugovoreno da Ugovor može biti jednostrano raskinut ukoliko druga strana krši odredbe Ugovora. Osnovne odredbe ugovora uključuju, ali nisu ograničene na sljedeće situacije: ako apelant prekine izvođenje radova tokom tri dana bez odobrenja Nadzornog organa, ako apelant u roku od tri dana ne izvršava dinamiku izvođenja radova prema dinamičkom planu i nalogu rukovodioca gradilišta, ako apelant svojom krivicom produži izvođenje radova za sedam dana ili ako naručilac radova kasni sa uplatama situacija više od 30 dana.

6. Naručilac radova je 9. januara 2012. godine apelantu dostavio izjavu o jednostranom raskidu Ugovora.

Postupak u kojem je donesena osporena presuda

7. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 037611 18 Ps 3 od 28. juna 2019. godine, donesenom u ponovnom postupku, između ostalog, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Javna ustanova „Komunalno stambeni fond“ Cazin), na osnovu neisplaćenog duga za situirane i izvedene radove, isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, kako je precizirano u izreci presude. Odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi, zbog jednostranog raskida Ugovora, nastale materijalne štete i izgubljene dobiti, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano u izreci presude.

8. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je u postupku saslušao svjedoke, vještake, te da je izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju (njihov sadržaj i ocjena detaljno navedeni u presudi, vidi str. 12. do 61. presude). Sud je, između ostalog, naveo da je nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke cijenio u dijelu građevinskih poslova za koje ne posjeduje stručno znanje. Međutim, sud je istakao da nije cijenio dio njegovog nalaza i mišljenja koji se odnosio, između ostalog, na stav o tome u kojoj mjeri su ugovarači izvršili svoje obaveze i zbog čega je apelant kasnio sa izvođenjem radova, jer je odgovor na ova pitanja u nadležnosti vještaka finansijske struke. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, sud je naveo da je taj nalaz i mišljenje prihvatio u dijelu koji se odnosio na finansijsku struku, dok nije cijenio stav ovog vještaka u kojem je on iznosio kvalifikacije pravno-ekonomske prirode.

9. Dalje, sud je naveo da su prava i obaveze apelanta i tuženog potpuno, jasno i detaljno utvrđene Ugovorom. Sud je istakao da je, pri tome, utvrdio da Ugovor, niti u jednom dijelu, nije u suprotnosti sa relevantnim zakonskim propisima. Sud je ukazao da je apelant ispostavio tuženom pet privremenih situacija, od kojih je Nadzorni odbor potpisao i ovjerio tri, a dvije je umanjio, pa ih je nakon umanjenja potpisao. Sud je u ovom dijelu prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke iz kojeg proizlazi da tuženi prema apelantu nema neizmirenih obaveza po osnovu ispostavljenih privremenih situacija. Naime, ukupna vrijednost radova po ispostavljenim situacijama je umanjena za određene iznose koji su se odnosili, između ostalog, na naknadne radove koji nisu prihvaćeni (u skladu sa članom 12. Ugovora) i ugovornu kaznu zbog kašnjenja sa završetkom radova u trajanju od 56 dana (u skladu sa članom 13. Ugovora).

10. U odnosu na apelantov zahtjev da mu tuženi, zbog jednostranog raskida Ugovora, nastale materijalne štete i izgubljene dobiti, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, sud se pozvao na odredbe člana 17. Ugovora. Sud je u vezi s tim detaljno, po svakoj pojedinačnoj stavki (vidi tačku 5. ove odluke), ukazao na činjenična utvrđenja iz kojih proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja osnovnih odredbi Ugovora (vidi str. 68. presude). Takođe, sud je ukazao da je i apelant imao na raspolaganju pravo jednostranog raskida ugovora u situaciji kada je tuženi kasnio sa uplatama više od 30 dana, ali da apelant to pravo nije iskoristio, nego je nastavio sa radovima, uključujući i one radove za koje se utvrdilo da su nepredviđeni.

11. Presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 Ps 003082 17 Pž2 od 29. decembra 2020. godine odbijena je apelantova žalba.

12. U obrazloženju, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu zasnovanu odluku. U vezi s tim, sud je naveo da je Općinski sud provedene dokaze cijenio u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je za svoju odluku dao jasno i detaljno obrazloženje u skladu sa odredbama člana 191. stav (4) navedenog zakona. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio nalaze i mišljenja vještaka građevinske i finansijske struke, te da je te nalaze i mišljenja prihvatio u dijelu njihove stručne oblasti.

13. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija.

14. U obrazloženju, sud je naveo da neosnovano apelant ističe da prvostepeni sud u ponovnom postupku nije raspravio sva sporna pitanja na koja se upozorio drugostepeni sud u rješenju kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. Sud je istakao da je ove navode drugostepeni sud cijenio i da je pravilno zaključio da je teret dokazivanja činjenica koje su stvarna osnova tužbe bio na apelantu, a da apelant provedenim dokazima to nije učinio. Sud je potvrdio zaključke drugostepenog suda u pogledu ocjene dokaza, uključujući nalaze i mišljenja vještaka. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je nižestepeni sud u obrazloženju presude detaljno izložio proces pojedinačne ocjene izvedenih dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka o postojanju, odnosno nepostojanju pravno relevantnih činjenica u konkretnom slučaju. Dalje je sud naveo da su neosnovani apelantovi prigovori koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te je u vezi s tim potvrdio utvrđenja nižestepenih sudova.

15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da Kantonalni sud nije ponudio „uvjerljive razloge“ za svoju odluku. Dalje navodi da u ponovnom postupku redovni sudovi nisu postupili po jasnim i obavezujućim uputama sadržanim u presudi kojom je Kantonalni sud predmet vratio na ponovni postupak. U vezi s tim, apelant osporava ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava. Posebno ističe da je osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva neupitna imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. Apelant smatra da je ovaj vještak jasno odgovorio, između ostalog, na pitanje u kojoj mjeri su oba ugovarača izvršila svoje obaveze, te koji su razlozi zbog kojih je apelant kasnio u svojim radovima. Navodi da je ovo isticao i u žalbi, ali da je drugostepeni sud zanemario te njegove navode. Takođe navodi da tuženi u konkretnom slučaju nije imao pravo da jednostrano raskine ugovor.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, između ostalog, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud odgovorio na sve prigovore da prvostepeni sud u ponovnom postupku nije raspravio sva sporna pitanja i da drugostepeni sud nije obrazložio svoju odluku, te prigovore koji se odnose na ocjenu dokaza i jednostrani raskid ugovora. Ustavni sud zapaža da apelant te navode ponavlja i u apelaciji, međutim oni su već dovoljno obrazloženi u odlukama redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom pravcu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

20. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3872/21 („Elektrometal“ d.o.o. Cazin) | Sudska praksa | Aktio