Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/23 (Kantonalna bolnica "Dr. fra Mihovil Sučić" Livno)

Odluka donesena 28. 09. 2023.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2142/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 09. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine, u predmetu broj AP-2142/23, rješavajući apelacije koje je podnijela Kantonalna bolnica „Dr. fra Mihovil Sučić“ Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Kantonalna bolnica „Dr. fra Mihovil Sučić“ Livno protiv presuda Kantonalnog suda u Livnu br. 68 0 Rs 059457 22 Rsž od 28. februara 2023. godine, 68 0 Rs 059459 22 Rsž od 2. marta 2023. godine, 68 0 Rs 061471 22 Rsž od 8. marta 2023. godine i 68 0 Rs 059582 22 Rsž od 7. marta 2023. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2142/23

1. Kantonalna bolnica „Dr. fra Mihovil Sučić“ Livno (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, čiji je punomoćnik Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnijela je 5. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 059457 22 Rsž od 28. februara 2023. godine.

2. AP-2227/23

2. Apelantica, čiji je punomoćnik Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnijela je 9. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 059459 22 Rsž od 2. marta 2023. godine.

3. AP-2435/23

3. Apelantica, čiji je punomoćnik Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnijela je 19. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 061471 22 Rsž od 8. marta 2023. godine.

4. AP-2436/23

4. Apelantica, čiji je punomoćnik Slaven Jukić, advokat iz Livna, podnijela je 19. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 059582 22 Rsž od 7. marta 2023. godine.

5. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu apelanticu i da se zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2142/23.

6. Presudama Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), koje su potvrđene osporenim presudama Kantonalnog suda, obavezana je apelantica da tužiocima E. Š., E. H., M. P. i M. O. isplati određene novčane iznose na ime regresa, odmora u toku radnog dana i prekovremenog rada za određene periode (sve preciznije navedeno u izrekama presuda), dok su preostali dijelovi tužbenih zahtjeva, preciznije navedeni u izrekama presuda, odbijeni.

7. Općinski sud je u obrazloženjima svojih odluka naveo da među strankama nije sporno da su tužioci bili apelanticini zaposlenici u utuženom periodu. Međutim, sporno je da li tužiocima pripada pravo da dnevna pauza ulazi u radno vrijeme. Prije svega, sud je ukazao da je odredbom člana 20. st. 1, 2, 3. i 4. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u djelatnosti zdravstva na području Kantona 10 (Kolektivni ugovor) propisano da se odmor u toku radnog vremena uračunava u radno vrijeme. U konkretnim predmetima, sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da apelantica tužiocima nije uračunavala u radno vrijeme odmor u toku radnog vremena od 30 minuta. Apelantica se pozivala na odredbu člana 44. stav 3. Zakona o radu prema kojoj se vrijeme odmora ne uračunava u radno vrijeme. U vezi s tim, sud je ukazao da je članom 19. Zakona o radu propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu mogu utvrditi povoljnija prava od prava utvrđenih zakonom. Zatim da je stavom 3. tog člana propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, primjenjuje se za radnika povoljnije pravo, osim ako to zakonom nije izričito zabranjeno. Također, sud je naveo da Zakon o radu nije zabranio da se ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu pravo na pauzu uračuna u radno vrijeme. Zbog toga je sud naveo da su neosnovani apelanticini navodi u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelantica nije izvršila pravilan obračun i time ni isplatu plaća tužiocima.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenih odluka naveo da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da postoji razlika između sati prikazanih u apelanticinim evidencijama o korištenju radnog vremena kroz mjesece (šihtericama) i sati prikazanih u obračunskim listama plaća. Naime, u šihtericama je evidentirano radno vrijeme od osam sati, dok je prema obračunskim listama obračun plaća vršen na bazi 7,5 sati dnevnog rada. Sud je također utvrdio da se utvrđena razlika plaće odnosi na neplaćene pauze. U vezi s tim, sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno obavezao apelanticu da isplati tužiocima razlike neisplaćenih plaća na ime neplaćenog odmora u toku radnog vremena.

9. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupaka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi u postupcima u kojima su donesene osporene odluke pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica ističe da nije dužna obračunati i platiti tužiocima plaću za vrijeme odmora u toku radnog vremena u trajanju od najmanje 30 minuta, jer se to vrijeme, prema članu 44. stav 3. Zakona o radu, ne uračunava u radno vrijeme.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. S obzirom na pravni status apelantice, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici u sudskim postupcima, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na njeno ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, to jest ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je prvostepeni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora, dovoljno obrazložio zaključak koji se tiče obaveze uračunavanja odmora u toku radnog vremena u radno vrijeme, čime je u potpunosti odgovorio na apelanticine navode. Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelanticini navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/23 (Kantonalna bolnica "Dr. fra… | Sudska praksa | Aktio