Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-36/23 (S. P. i drugi)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Invalidnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-36/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 28. rujna 2023. godine, u predmetu broj AP-36/23, rješavajući apelacije koje su podnijeli Stojka Petković i drugi, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Stojka Petković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 003558 20 Uvp od 6. listopada 2022.
godine, Ivan Ćutuk protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 003571 21 Uvp od 15. prosinca 2022.
godine, Milan Čuljak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 003583 20 Uvp od 24. studenog 2022.
godine, Cmiljan Grubešić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 003803 20 Uvp od 27. listopada 2022. godine i Zdenko Nižić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 003595 20 Uvp od 24. studenog 2022.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-36/23
1. Stojka Petković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, čiji je punomoćnik Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 3. siječnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 U 003558 20 Uvp od 6. listopada 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 08 0 U 003558 18 Uz od 9. prosinca 2019. godine.
2. AP-1074/23
2. Ivan Ćutuk (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 5. ožujka 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003571 21 Uvp od 15. prosinca 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 08 0 U 003571 l8 Uz od 11. prosinca 2019. godine.
3. AP-1076/23
3. Milan Čuljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, čiji je punomoćnik Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 5. ožujka 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003583 20 Uvp od 24. studenog 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 08 0 U 003583 18 Uz od 24. kolovoza 2020. godine.
4. AP-1077/23
4. Cmiljan Grubešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, čiji je punomoćnik Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 5. ožujka 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003803 20 Uvp od 27. listopada 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 08 0 U 003803 l8 Uz od 9. srpnja 2020. godine.
5. AP-1079/23
5. Zdenko Nižić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, čiji je punomoćnik Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 5. ožujka 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003595 20 Uvp od 24. studenog 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 08 0 U 003595 18 Uz od 3. srpnja 2020. godine.
6. S obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-36/23.
7. Apelanti su u razdoblju od 5. studenog do 17. prosinca 2018. godine podnijeli Kantonalnom sudu zahtjeve za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Apelanti su tražili da sud naloži ministru Federalnog ministarstva za pitanja boraca / branitelja i invalida odbrambeno-oslobodilačkog / domovinskog rata (u daljnjem tekstu: ministar i Ministarstvo) da poduzme potrebne radnje i izvrši zaključke nadležnog prvostupanjskog organa uprave zapljenom novčanih sredstava na računima javne vlasti/izvršenika i prijenosom na račun punomoćnika apelanata (prvi dio zahtjeva). Također su zatražili da se stavi izvan snage Uputa Ministarstva od 16. srpnja 2018. godine kojom je naloženo pribavljanje bankovnih računa korisnika prava na osobnu invalidninu radi isplate budućih mjesečnih iznosa invalidnina na njihov račun i da se naloži ministru i prvostupanjskom organu uprave da odmah i bez odlaganja poduzmu potrebne radnje i prestanu postupati po Uputi (drugi dio zahtjeva).
8. Kantonalni sud je rješenjima, navedenim u toč. 1. i 2. ove Odluke, u cijelosti odbio zahtjeve apelanata, dok je Rješenjem, koje je navedeno u točki 3. ove Odluke, prvi dio zahtjeva odbacio, a drugi dio usvojio. Nadalje, taj sud je Rješenjem, koje je navedeno u točki 4. ove Odluke, prvi dio zahtjeva odbacio, a drugi dio odbio.
9. Vrhovni sud je presudama, navedenim u toč. 1. i 2. ove Odluke, uvažio zahtjeve apelanata za izvanredno preispitivanje sudske odluke podnesene protiv rješenja navedenih u tim točkama, preinačio osporena rješenja i riješio tako da je prvi dio zahtjeva odbacio, a drugi dio odbio. Vrhovni sud je presudom, navedenom u točki 3. ove Odluke, djelomično uvažio apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv rješenja navedenog u toj točki, preinačio osporeno rješenje u dijelu kojim je usvojen drugi dio zahtjeva i riješio tako da je taj dio zahtjeva odbio, a u preostalom dijelu je odbio apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke. Nadalje, Vrhovni sud je Presudom, navedenom u točki 4. ove Odluke, odbio apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv rješenja navedenog u toj točki. Vrhovni sud je u odnosu na prvi dio zahtjeva zaključio da je povreda prava apelanata, čija je zaštita tražena zahtjevima, već utvrđena odlukama Ustavnog suda br. AP-822/18, AP-3778/17 i AP-5209/17. Stoga, Kantonalni sud nije nadležan da ponovno odlučuje o nečemu o čemu je Ustavni sud već donio odluku, odnosno da nalaže mjere za izvršenje odluke Ustavnog suda. U odnosu na drugi dio zahtjeva, Vrhovni sud je ocijenio da je ministar bio ovlašten za donošenje konkretne Upute i da se postojeće punomoći u konkretnim predmetima odnose na primanje na punomoćnikov račun dospjelih a neisplaćenih novčanih potraživanja. Međutim, za buduće isplate mjesečnih invalidnina nakon njihovog dospijeća na punomoćnikov račun mora postojati posebna punomoć apelanata kao korisnika invalidnina u kojoj bi oni izričito ovlastili punomoćnika za prijem takvih davanja. U konkretnim upravnim postupcima takve punomoći nema.
10. Apelanti se u svim apelacijama pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da Ministarstvo godinama ograničava apelantima naplatu zaostalih invalidnina i troškova postupka, zatim da je Uputa od 13. srpnja 2018. godine nezakonita, da nema obvezujući karakter i da se ne može primijeniti prilikom donošenja bilo kakvih odluka niti prilikom vršenja isplata novčanih sredstava na račun njihovog punomoćnika. Također navode da su konkretni postupci trajali prekomjerno dugo, zbog čega traže da im se dosudi nematerijalna šteta. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te ističu da je u konkretnim postupcima došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih temeljili na istim tvrdnjama koje su iznijeli u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi, koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, to jest ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23.). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, točka 23.).
14. Na temelju činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je taj sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, dao jasne razloge neutemeljenosti tih navoda, čime je dao odgovor na sva ključna pitanja za donošenje odluke. Osim toga, apelanti ne navode niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da su postupci ukupno trajali oko četiri godine, što u okolnostima konkretnih slučajeva ne predstavlja kršenje ovog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim također nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2865/20 od 20. travnja 2022. godine, AP-3035/21 od 8. lipnja 2022. godine i AP-2617/21 od 2. studenog 2022. godine dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
15. Osim toga, imajući u vidu da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj Odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić