Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4415/21 (D.J.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kazna
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Vještak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4415/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-4415/21, rješavajući apelaciju D. J. , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. J. protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 128777 21 Kž 6 od 1. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D. J. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, podnio je 23. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 128777 21 Kž 6 od 1. oktobra 2021. godine i presude Osnovnog suda u Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 128777 21 K od 7. maja 2021. godine. Apelant je zatražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izdržavanje kazne zatvora koja je izrečena osporenom presudom.

2. Presudom broj 96 0 K 128777 21 K od 7. maja 2021. godine, Osnovni sud je apelanta oglasio krivim da je na način opisan u presudi lišio života svog oca, čime je počinio krivično djelo ubistva iz člana 163. stav 2. tačka 1. Krivičnog zakona Brčko distrikata BiH (u daljnjem tekstu: KZ). Apelant je osuđen na 16 godina zatvora. Ocjenom svih provedenih dokaza, sud je utvrdio da je apelant na okrutan i podmukao način lišio života svog oca sa kojim je imao poremećene odnose. Sud je utvrdio da je apelant, u vrijeme kada je djelo učinio, bio u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne bitno. Apelant je u vrijeme izvršenja krivičnog djela mogao da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima, dakle bio je uračunljiv. U vezi s tim, prvostepeni sud je detaljno ukazao na provedena vještačenja, koja su imala za cilj da utvrde apelantovu sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima. Vještak psihijatar P. G., kojeg je angažovalo Tužilaštvo, naveo je da je apelant bio u stanju afekta, ali ne u takvom da nije mogao da shvati značaj djela. Dalje je naveden zaključak vještaka psihologa M. M. H., koji je utvrdio psihički profil apelantove ličnosti. Vještak psihijatar je posebno pojasnio zašto je izveo zaključak o postojanju apelantove svijesti, dajući razumno i naučno objašnjenje o uticaju afekta na svijest i slabljenju afekta kako se događaj odvijao. Vještak P. G. je posvetio pažnju i nalazu obducenta, jer se i iz povreda nanijetih žrtvi može izvesti zaključak o stanju svijesti učinioca. Sud je naveo da je jedini izvedeni dokaz odbrane bilo vještačenje vještaka S. V. S. iz oblasti forenzičke psihijatrije i T. P. iz oblasti psihologije. Ovi vještaci su iznijeli konačne zaključke da apelant, in tempore criminis, nije bio u stanju da shvati značaj djela, niti da upravlja svojim postupcima, odnosno da je bio neuračunljiv.

3. Sud nije prihvatio nalaz vještaka odbrane. Naime, sud je naveo da su ti vještaci „koristili kao aksiom“ apelantov strah od oca i izloženost njegovom nasilju i da su na tome gradili nalaz i mišljenje. Međutim, iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je apelant bio izložen bilo kakvom očevom nasilju. Dalje, sud je naglasio da je „neuobičajno da vještaci donesu zaključak o neuračunljivosti a ne predlože mjeru bezbjednosti“. Sud je naveo da je „stekao utisak da se ovi vještaci nisu do kraja upoznali sa sadržajem spisa, odnosno sa svime što se dešavalo prije i poslije događaja“. S tim u vezi, sud je naveo da vještak nije znao odgovoriti na pitanje ko je je pronašao mrtvo tijelo, te je ukazao da se ono što je rekla apelantova majka ne uklapa u nalaz vještaka. Osim toga, naveo je da nalaz vještaka koji je izveden po apelantovom kazivanju prilikom intervjua, sud nije mogao uzeti kao dokaz. Apelant nije svjedočio, te ono što je naveo ne korenspondira sa ostalim provedenim i utvrđenim dokazima. Dalje, sud je utvrdio da je apelant postupao sa umišljajem i da je poduzeo niz svjesnih i razumnih radnji poslije učinjenog krivičnog djela, kako bi prikrio tragove. Apelant je ocu povrede zadao u ležećem položaju, ne ostavljajući mu mogućnost da se brani i udarajući ga nožem i puškom u glavu, kao vitalni dio tijela. Od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio da je djelo učinjeno u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne bitno, da apelant ranije nije osuđivan i da je nezaposlen. Kao otežavajuću okolnost sud je cijenio način izvršenja djela, povrede nanijete sa dva sredstva žrtvi dok se odmarala u ležećem položaju, kao i ponašanje nakon izvršenja djela.

4. Presudom broj 96 0 K 128777 21 Kž 6 od 1. oktobra 2021. godine Apelacioni sud je djelomično usvojio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u pogledu pravne kvalifikacije djela, odluke o kazni i uračunavanja pritvora u kaznu. Apelant je osuđen da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 163. stav 1. KZ, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 14 godina. Apelant je prigovarao da je u pogledu uračunljivosti sud prihvatio nalaz vještaka kojeg je angažovalo Tužilaštvo, iako se taj vještak nije bavio pitanjem uračunljivosti u odnosu na krivično djelo za koje je apelant osuđen. Apelacioni sud je ukazao da je vještak na glavnoj raspravi jasno odgovorio „da ne ulazi u postojanje pravne kvalifikacije djela“, jer da to nije njegova struka. Drugostepeni sud je ukazao da prvostepeni sud, prilikom utvrđivanja činjenica bitnih za presuđenje, nije propustio cijeniti dokaze ili činjenice koje idu u apelantovu korist. Apelacioni sud je podržao zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene nalaza koji je sačinio vještak odbrane. Naglašeno je da je apelantov branilac mogao u unakrsnom ispitivanju da pita apelantovu majku o stvarima koja se odnose na „viktimološki doprinos“ oštećenog. Osim toga, na okolnosti međusobnog odnosa apelanta i njegovog oca, odbrana je imala mogućnost ispitati susjede i rodbinu.

5. U vezi sa pitanjem je li apelant u vrijeme izvršenja djela bio svjestan svih obilježja krivičnog djela, Apelacioni sud je ukazao da je vještak P. G. naveo da je apelant bio u stanju „akutnog afekta i ranije potisnutih negativnih afekata“, te se apelant nije mogao zaustaviti. Međutim, prema mišljenju tog vještaka, to ne znači da apelant nije bio svjestan i da nije htio izvršenje krivičnog djela, odnosno da je na navedeni način isključen voljni element. Naprotiv, vještak je naveo da je apelanova krivičnopravna radnja imala sve voljne komponente. Apelacioni sud je također naveo da se prvostepeni sud izjasnio i dao detaljne razloge zašto je prihvatio nalaz vještaka optužbe, a nije prihvatio nalaz vještaka odbrane, što je prihvatio i Apelacioni sud. S druge strane, Apelacioni sud je prihvatio žalbeni navod u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, te je apelant osuđen da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 163. stav 1. KZ. Prilikom odmjeravanja kazne sud je naveo da prvostepeni sud nije cijenio kao olakšavajuće okolnosti „evidentan doprinos žrtve“, dok je neopravdano kao otežavajuće cijenio okolnosti koje čine obilježje kvalificiranog oblika krivičnog djela za koje je apelanta proglasio krivim.

6. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da iz provedenih dokaza proizlazi da nije bio uračunljiv u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Smatra da je sud, bez realnih dokaza, zaključio da je apelant bio uračunljiv. Apelant navodi da su redovni sudovi poklonili vjeru dokazima optužbe, dok nisu prihvatili dokaze odbrane. Naročito smatra da redovni sudovi nisu naveli zašto vještačenjima koje je predložilo Tužilaštvo poklanjaju vjeru. Apelant se žali i na visinu izrečene kazne od 14 godine te ističe da Apelacioni sud nije dao nikakvo obrazloženje u pogledu visine kazne, pa da se može zaključiti da je cijenio samo otežavajuće okolnosti. Također, apelant nije obrazložio razloge za traženu privremenu mjeru.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U odnosu na apelantove navode kojima problematizira ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda prema kojoj je zadatak redovitih sudova, naročito prvostupanjskog, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu (vidi, Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ta ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Evropski sud, vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, aplikacija broj 29084/07 i 1191/08, stav 155).

12. Također, iz prakse Evropskog suda proizlazi jasan stav prema kojoj uloga tog suda nije da utvrđuje pouzdanost određenog nalaza vještaka. Opšte je pravilo da domaći sudija ima široko diskreciono pravo odabira između oprečnih stručnih mišljenja i odabira onog kojeg smatra dosljednim i vjerodostojnim (vidi, Evropski sud, Gaggl protiv Austrije, presuda od 8. novembra 2022. godine, broj predstavke 63950/19, tač. 47-50, sa daljnjim referencama).

13. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant problematizira zaključak suda o njegovoj uračunljivosti, do kojeg je sud došao prihvatanjem nalaza vještaka koje je angažovala tužilaštvo. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi puno pažnje posvetili ovom pitanju. Suprotno apelantovim navodima, sudovi su jasno naveli zašto su prihvatili nalaz vještaka koje je predložilo Tužilaštvo, odnosno zašto nisu prihvatili nalaze vještaka odbrane (vidi, tač. 2. i 5. ove odluke). Stoga, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, kao i činjenicu da je apelant imao mogućnost da osporava dokaze koji su izvedeni i koje su sudovi privatili i ocijenili, Ustavni sud ne može zaključiti da je krivični postupak u cjelini proveden na način koji bi doveo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Po ocjeni Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi zaključak o postojanju krivičnog djela za koja je apelant osuđen, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispunili svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke, u odnosu na sva ključna činjenična i pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na apelantovo osporavanje visine kazne, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Apelacioni sud prilikom odlučivanja o visini kazne cijenio okolnosti i imao u vidu kriterije propisane zakonom. U tom smislu, Ustavni sud ne smatra da postoji proizvoljnost u načinu na koji je Apelacioni sud, nakon što je preinačio presudu u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, odlučio o apelantovoj kazni.

14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom je tražio prekid izdržavanja kazne utvrđene osporenom presudom.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4415/21 (D.J.) | Sudska praksa | Aktio