Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2630/21 (R. S.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2630/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2630/21, rješavajući apelaciju Radana Spasojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radana Spasojevića podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Pr 134465 21 Pžp od 18. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radan Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Pr 134465 21 Pžp od 18. maja 2021. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Pr 134465 20 Pr od 12. marta 2021. godine. Apelant je 9. septembra 2021. godine dopunio apelaciju.

Uvodne napomene

2. Policija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Policija) je 24. avgusta 2020. godine poslala apelantu obavještenje o isteku važnosti oružnih listova. Apelant je obaviješten da važnost isprava o oružju ističe 15. oktobra 2020. godine i da je potrebno da 30 dana prije isteka važnosti, odnosno najkasnije do 15. septembra 2020. godine, dođe u policiju i podnese zahtjev za produženje njihove važnosti. Apelant je upozoren da je, ukoliko u navedenom roku ne podnese zahtjev, dužan predati policiji oružje, municiju i oružne listove. Također je upozoren da će protiv njega biti podnesena prekršajna prijava nadležnom sudu ukoliko do 15. septembra 2020. godine ne podnese navedeni zahtjev. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je 2. septembra 2020. godine apelant primio obavještenje policije.

3. Apelant je 29. septembra 2020. godine podnio zahtjeve za produženje važenja isprava o oružju.

4. Policija je 30. novembra 2020. godine podnijela Osnovnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta.

Osporene odluke

5. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 Pr 134465 20 Pr od 12. marta 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelant je oglašen odgovornim jer nije u roku podnio zahtjeve za produženje važenja isprava o oružju, niti je policiji predao precizirano oružje i isprave o oružju. Na opisani način, apelant je počinio prekršaje iz člana 25. st. (3) i (7) Zakona o oružju i municiji Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o oružju). Za navedene prekršaje apelantu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 800,00 KM, te zaštitna mjera oduzimanja oružja i isprava o oružju. Prvostepenim rješenjem je određeno da će, nakon njegove pravosnažnosti, oduzeto oružje biti predano policiji, radi prodaje.

6. Ukazujući na sadržaj odredbi člana 25. st. (1) i (3) i člana 25. stav (7) Zakona o oružju, Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je 15. oktobra 2020. godine apelantu istekla važnost oružnih listova. Budući da je apelant zahtjeve za njihovo produženje podnio 29. septembra 2020. godine, Osnovni sud je zaključio da su oni podneseni neblagovremeno, tj. izvan roka iz člana 25. stav (3) Zakona o oružju. Zatim je navedeno da je apelant bio dužan predati policiji oružje nakon isteka roka za podnošenje navedenih zahtjeva – 16. septembra 2020. godine. U vezi s tim je Osnovni sud istakao da u spisu predmeta ne postoje pouzdani dokazi da je 16. oktobra 2020. godine apelant navodno pokušao policiji predati oružje. Konačno, zaštitna mjera oduzimanja oružja je donesena temeljem odredbe člana 67. stav (2) Zakona o oružju.

7. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 Pr 134465 21 Pžp od 18. maja 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U odnosu na apelantov žalbeni navod da sud nije saslušao policijske službenike koji su bili predloženi u zahtjevu ovlaštenog organa, Osnovni sud je istakao da nije dužan prihvatiti izvođenje svih dokaza koje stranke predlože. U vezi s tim je istakao da je apelant imao mogućnost da predloži njihovo saslušanje, ali da iz zapisnika sa usmenog pretresa proizlazi da nije iskoristio tu mogućnost. Sve i da se prihvati kao tačna činjenica da je apelant zahtjeve za produženje važenja oružnih listova podnio 25, odnosno 18 dana prije isteka važnosti oružnih listova, Osnovni sud je naveo da to opet ne dovodi u pitanje apelantovu prekršajnu odgovornost. Naime, apelant je bio dužan u roku od 30 dana prije isteka roka važnosti podnijeti navedene zahtjeve. U vezi s tim je navedeno da su neprihvatljivi žalbeni prigovori da je Osnovni sud pogrešno protumačio odredbu člana 25. stav (3) Zakona o oružju. Ako bi se prihvatilo apelantovo tumačenje da se zahtjev može podnijeti bilo kojeg dana u okviru roka od 30 dana prije isteka petogodišnjeg roka, Osnovni sud je naveo da bi to moglo dovesti do situacije da npr. vlasnik oružja podnese zahtjev posljednjeg dana roka važnosti oružnog lista. S obzirom da je policiji potreban određen vremenski period da takav zahtjev razmotri i o njemu donese odluku, Osnovni sud je naveo da bi sve to vrijeme vlasnik držao oružje bez važeće isprave o oružju i samim tim činio prekršaj.

8. Također, navedeno je i da se važenje oružnih listova ne produžava automatski, odnosno odmah po isteku petogodišnjeg roka njihovog važenja. Shodno tome, Osnovni sud je naveo da obaveza blagovremenog podnošenja zahtjeva za produženje važenja isprava o oružju nikako ne može predstavljati povredu prava na mirno i nesmetano „upravljanje privatnom imovinom, odnosno povredu prava vlasništva na oružjem“, jer u tom roku oružje i dalje ostaje u „državini i vlasništvu vlasnika oružja“. Pri tome je ocijenio neprihvatljivim apelantov žalbeni navodi da je bio u zabludi u pogledu roka za produženje važenja oružnih listova kao i njegove tvrdnje da su policijski službenici nezakonito postupili i da su mu dali savjete suprotno zakonu. Ukazao je da je apelant dugogodišnji vlasnik oružja (40 godina) i morao je znati da je bio dužan predati oružje policiji nakon isteka važenja oružnih listova (sve bliže obrazloženo na str. 4-6. drugostepenog rješenja). Konačno, Apelacioni sud je istakao da je suprotno žalbenim navodima Osnovni sud pravilno izrekao zaštitnu mjeru jer je izricanje te mjere obavezno u smislu člana 67. stav (2) Zakona o oružju.

Apelantovi navodi

9. Apelant u suštini smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant ističe da su redovni sudovi „krivim“ tumačenjem odredbi člana 25. st. (1) i (3) Zakona o oružju „nezakonito“ postupili o oduzeli mu legalnu imovinu-oružje. Apelant negira da je počinio prekršaje, smatrajući da je zahtjeve za produženje važenja isprava za oružje podnio 19 dana prije isteka zakonskog roka. Dalje je naveo da je Osnovni sud „zanemario“ njegov zahtjev da se pred sudom saslušaju svjedoci-policijski radnici na okolnost blagovremenosti podnošenja navedenih zahtjeva. S obzirom na navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud poništi drugostepeno rješenje i naloži povrat oružja kojeg je 18. maja 2021. godine predao policiji. Relevantni propisi

10. Zakon o oružju i municiji u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 39/11, 2/12 i 6/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25. st. (1) i (3) (Važenje i produženje isprava o oružju) (1) Oružni list i odobrenje za držanje oružja izdaje Policija sa rokom važenja od pet godina. (3) Vlasnik oružja kojem je izdat oružni list, dozvola za nošenje oružja, odnosno odobrenje za držanje oružja, dužan je u roku od 30 dana prije isteka roka iz stava 1 ovog člana, podnijeti zahtjev za produženje važenja isprave o oružju. (7) Ukoliko u roku iz stava 3 ovog člana ne podnese zahtjev za produženje važnosti isprava o oružju vlasnik oružja je dužan nakon isteka navedenog roka oružje, municiju i isprave o oružju predati Policiji.

Član 67. stav (2) (Novčana kazna od 800,00 KM do 1.200,00 KM i zaštitna mjera za prekršaje fizičkih lica)

2) Za prekršaj iz stava 1 tački d), f), g), h), j), k), m), n), p), r), s), t), u) i v) ovog člana obavezno se izriče i zaštitna mjera oduzimanja oružja, bitnih dijelova oružja i municije i isprava o oružju

Dopustivost

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne norme Zakona o oružju u odnosu na utvrđenu apelantovu prekršajnu odgovornost i izrečenu zaštitnu mjeru-oduzimanje oružja, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

16. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi raspravili sva ključna pitanja koja su relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Obrazloženo je jasno na koji način je apelant počinio prekršaje propustivši blagovremeno podnijeti zahtjeve za produženje važnosti isprava o oružju, odnosno blagovremeno predati oružje Policiji u smislu člana 25. st. (1), (3) i (7) Zakona o oružju. Pri tome, Ustavni sud napominje da je policija, i prije pokretanja prekršajnog postupka i donošenja osporenih rješenja, na dovoljno jasan, razumljiv i precizan obavijestila apelanta do kojeg tačno datuma mora poslati navedene zahtjeve. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da je apelant nesumnjivo mogao predvidjeti posljedice svog ponašanja, odnosno nepostupanja po obavještenju policije od 24. avgusta 2020. godine (vidi, tačka 2. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud ima u vidu i da su redovni sudovi utvrdili činjenicu da je apelant dugogodišnji vlasnik oružja (40 godina), što je podrazumijevalo da je i u prethodnom periodu, s obzirom na petogodišnji zakonski rok, produžavao važnost isprava o oružju, odnosno bio upoznat sa propisanim procedurama u smislu Zakona o oružju.

17. Također, redovni sudovi su jasno obrazložili zbog čega je utvrđenje apelantove prekršajne odgovornosti ex lege rezultiralo automatskim izricanjem zaštitne mjere oduzimanja oružja u smislu člana 67. stav (2) Zakona o oružju. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu specifičnu prirodu prekršajnog postupka u konkretnom slučaju, te podsjeća na stav Evropskog suda, u kontekstu razmatranja navoda o povredi prava iz člana 4. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju u vezi sa oduzimanjem oružja od podnosioca aplikacije, u kojem je istaknuto da država ima legitiman interes zaštititi javnu sigurnost kontrolirajući ko ima pravo posjedovati vatreno oružje. U tom smislu, država također uzima u obzir opasnu prirodu vatrenog oružja i rizik od ozbiljnih nesreća ili zloupotrebe od kojih država ima odgovornost zaštititi javnost (vidi, Evropski sud, Palmén protiv Švedske, odluka od 22. marta 2016. godine, predstavka broj 38292/15, tačka 26, sa daljnjim referencama).

18. Konačno, u svjetlu garancija prava na odbranu, Ustavni sud ne može utvrditi proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka u odnosu na navodnu obavezu saslušanja svjedoka koje je predložio nadležni organ na okolnost blagovremenosti podnošenja zahtjeva za produženje važnosti isprava o oružju. Osim činjenice da apelant nije iskoristio svoje pravo predlaganja saslušanja navedenih svjedoka, Osnovni sud je na nedvosmislen način ukazao da činjenice koje je apelant želio dokazati njihovim saslušanjem nisu od odlučnog značaja u kontekstu tumačenja zakonskog roka iz odredbe člana 25. stav (3) Zakona o oružju i apelantovog propusta da postupi u skladu sa tom zakonskom odredbom. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2630/21 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio