Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3244/21 („Unis Coming“ d.o.o. Bugojno)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3244/21
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3244/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Unis Coming“ d.o.o. Bugojno, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. ožujka 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnio „Unis Coming“ d.o.o. Bugojno.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 Dn 014948 21 Gž od 23. lipnja 2021. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Unis Coming“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Selma Rustempašić-
Hozić, odvjetnica iz Bugojna, podnio je 13. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 Dn 014948 21 Gž od 23. lipnja 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 046-0-DN-20-000 723 od 17. lipnja 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 29. lipnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 14. i 20. srpnja 2023. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su 19. i 24. srpnja 2023. godine apelantovom punomoćniku na izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 2. lipnja 2020. godine podnio Općinskom sudu zahtjev za brisanje državnog i upis njegovog vlasništva na nekretninama na kojima je imao upisano pravo korištenja na temelju odredaba čl. 338.–346. Zakona o stvarnim pravima.
7. Općinski sud je rješenjem od 17. lipnja 2020. godine naložio apelantu da dopuni zahtjev tako što će dostaviti valjanu pravnu osnovu – odluku suda ili kupoprodajni ugovor i potvrdu da sporne nekretnine ne potpadaju pod pravni režim izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, zemljišta za redovnu uporabu zgrade, poljoprivrednog zemljišta ili javnog dobra. Sud je u obrazloženju utvrdio da sporne nekretnine po kulturi predstavljaju dvorište, pristupni put, oranicu i park „uknjižene kao državno vlasništvo sa 1/1, sa uknjiženim pravom korištenja u korist [apelanta] sa 1/1“.
8. Apelant je u ostavljenom roku dostavio sudu obavijest Službe za urbanizam, građenje, geodetsko-katastarske i imovinskopravne poslove Općine Bugojno od 30. srpnja 2020. godine (u daljnjem tekstu: obavijest).
9. Rješenjem Općinskog suda broj 046-0-DN-20-000 723 od 29. prosinca 2020. godine apelantov zahtjev je odbačen. Sud je u obrazloženju naveo da apelant nije postupio po nalogu suda jer nije dostavio valjanu pravnu osnovu – odluku suda ili kupoprodajni ugovor. U svezi s tim je istaknuo da rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar Agencije za privatizaciju Travnik od 6. lipnja 2001. godine, koje je apelant dostavio u prilogu zahtjeva, ne predstavlja valjanu pravnu osnovu jer ne sadrži točne i potpune podatke o nekretninama. Također je naveo da to ne predstavlja ni dostavljeno rješenje Agencije za reviziju privatizacije u Federaciji BiH od 22. lipnja 2020. godine. Dalje je naveo da iz obavijesti proizlazi da su sporne nekretnine izgrađeno gradsko građevinsko zemljište. Slijedom navedenog, sud je zaključio da apelant nije postupio po nalogu suda, te je njegov zahtjev odbacio primjenom odredaba članka 40. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 06 0 Dn 014948 21 Gž od 23. lipnja 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostupanjsko rješenje je potvrđeno. Sud je u obrazloženju naveo da apelant nije dokazao vlasništvo svog pravnog prednika, niti svoje vlasništvo na spornim nekretninama. U svezi s tim je istaknuo da potvrda Agencije za privatizaciju SBK od 20. studenog 2017. godine, a ni rješenje o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar Agencije za privatizaciju Travnik od 6. lipnja 2001. godine ne predstavljaju valjanu pravnu osnovu za upis apelantovog prava vlasništva. Konačno, sud je naveo da nije od utjecaja činjenica što Općina Bugojno u ostavljenom roku apelantu nije izdala potvrdu o tome potpadaju li sporne nekretnine pod pravni režim izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, zemljišta za redovnu uporabu zgrade, poljoprivrednog zemljišta ili javnog dobra.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelant navodi da je u vijeću Kantonalnog suda sudjelovao sudac D. K. koji je bez pravne osnove na apelantovom zemljištu izgradio garažu. Stoga apelant smatra da taj sudac nije mogao biti član drugostupanjskog vijeća zbog moguće pristranosti. Dalje navodi da sudovi nisu odgovorili na njegov zahtjev, već su „postavili samo njima znane kriterije i zahtijevali dokaze koji ni na koji način ne mogu imati veze s apelantovim zahtjevom“. Apelant navodi da sudovi nisu imali pravnu osnovu da zahtijevaju potvrde o „pravnom režimu“ spornih nekretnina, te ističe da su pravne osnove njegovog zahtjeva odredbe čl. 338.–346. Zakona o stvarnim pravima, a ne pravni posao ili sudska odluka. Konačno, navodi da je na spornim nekretninama nesporno imao upisano pravo korištenja i da je prvostupanjski sud imao na raspolaganju sve isprave na temelju kojih je to pravo upisano.b)Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnom stajalištu zauzetom u osporenoj odluci i da nije došlo do povrede apelantovih prava.
13. Općinski sud je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni i da nije došlo do povrede njegovih prava. Naveo je da apelant nije postupio po nalogu suda, uslijed čega je njegov zahtjev odbačen. V.Relevantni propisi
14. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 23. st. (1) i (3)
Stjecanje vlasništva (1) Pravo vlasništva stječe se na temelju pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. (3) Pravo vlasništva na temelju zakona stječe se ispunjenjem zakonom predviđenih pretpostavki. Ako nije šta drugo zakonom određeno, stjecanjem vlasništva na temelju zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je stjecatelj znao da postoje ili je to morao znati.
1. Pretvorba društvenog vlasništva
Članak 338.
Pretvorba prava korištenja, ili upravljanja ili raspolaganja (1) Ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nositelja odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva. (2) Za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu, koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu ovoga zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva, ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe, koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svoga prava. (3) Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvari u društvenom odnosno državnom vlasništvu postalo je pretvorbom vlasništvo pravnog sljednika dotadašnjega nositelja prava upravljanja odnosno korištenja ili raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako je po nekom pravnom temelju postalo vlasništvo druge osobe a posebnim zakonom nije određeno drugačije. (4) Odredbe ovoga zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu primjenjuju se i na pravne sljedbenike nositelja tih prava.
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedna druga osnova propisana člankom 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda zbog koje apelacija nije dopustiva, te da apelacija nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
17. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
18. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
19. U svezi s apelantovim navodima o povredi prava na nepristran sud, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti u svrhu članka 6. stavak 1. Europske konvencije mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje postoje li osobne predrasude suca koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu, prema kojem se utvrđuje je li sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u svezi s njegovom nepristranošću (vidi Europski sud, Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, presuda od 12. siječnja 2021. godine, predstavke br. 50104/10 i dr., točka 57. s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-479/21 od 18. listopada 2022. godine, točka 30.). Pri tome se subjektivna ili osobna nepristranost pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant nije pružio dokaze za tvrdnju da je sudac D. K. bez pravne osnove izgradio garažu na njegovom zemljištu, na kojoj je temeljio tvrdnju o pristranosti tog suca. Osim toga, Ustavni sud smatra da ta okolnost per se ne predstavlja uvjerljiv dokaz o subjektivnoj nepristranosti tog suca. Stoga, kako apelant nije pružio dokaze da je sudac D. K. postupao pristrano, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode o povredi prava na nepristran sud.
20. Dalje, u svezi s navodima kojima apelant problematizira način na koji su sudovi primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
21. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. studenog 2022. godine, stavak 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
22. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav o tome da nema proizvoljnosti u odluci kojom su sudovi dozvolili ex lege pretvorbu prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja u pravo vlasništva na temelju relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4182/20 od 11. svibnja 2022. godine, toč. 30.–32. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao i odluke kojima su redovni sudovi odbacili prijedlog za izvršenje jer tražitelj izvršenja nije dostavio dokaz da je izvršenik, koji je imao upisano pravo korištenja radi građenja na nekretninama u državnom vlasništvu, vlasnik nekretnina koje su predmet izvršenja, u smislu odredaba članka 70. ZIP-a. Ustavni sud je u tom slučaju smatrao da je povrijeđeno pravo apelanta kao tražitelja izvršenja na obrazloženu sudsku odluku jer sudovi nisu razmotrili pitanje pretvorbe prava korištenja u pravo vlasništva na temelju relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1617/20 od 5. listopada 2021. godine, točka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba).
23. Ustavni sud smatra da se navedena praksa može mutatis mutandis primijeniti i u konkretnom slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je na spornim nekretninama uknjiženo „državno vlasništvo sa 1/1, sa uknjiženim pravom korištenja u korist [apelanta] sa 1/1“. Ustavni sud zapaža da pravo korištenja, koje ima apelant, shodno odredbi članka
338. Zakona o stvarnim pravima (vidi relevantne propise) predstavlja uvjet za ex lege pretvorbu državnog vlasništva u vlasništvo apelanta kao titulara tog prava. Naime, prema odredbi članka 23. Zakona o stvarnim pravima, pravo vlasništva se osim na temelju pravnog posla, odluke suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđivanjem može steći i na temelju zakona i ono se, u smislu stavka (3) navedene odredbe, stječe ispunjenjem zakonom predviđenih pretpostavki. Međutim, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka u potpunosti zanemarili da se pravo vlasništva može steći i na temelju zakona, te su od apelanta, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, tražili da otkloni nedostatke zahtjeva dostavom valjane pravne osnove (odluka suda ili kupoprodajni ugovor). Dakle, redovni sudovi uopće nisu razmotrili pitanje pretvorbe prava korištenja u pravo vlasništva na temelju odredbe članka 338. Zakona o stvarnim pravima, na kojima je apelant i temeljio svoj zahtjev. Osim toga, sudovi nisu obrazložili ni iz kojeg razloga je za primjenu tih odredaba relevantna okolnost potpadaju li sporne nekretnine pod pravni režim izgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, iako odgovor na to pitanje predstavlja neophodan uvjet za odlučivanje o apelantovom zahtjevu za uknjižbu njegovog prava vlasništva na spornim nekretninama. Stoga, obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije.
Ostali navodi
25. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u svezi s povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na imovinu.
VII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da sudovi nisu dali relevantne i dovoljne razloge zbog kojih su odbacili zahtjev za pretvorbu prava korištenja u pravo vlasništva koji je apelant podnio na temelju relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima.
27. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman