Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2688/21 (Š. R.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Mobing
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2688/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2688/21, rješavajući apelaciju Ševale Rizvić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ševale Rizvić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 127 0 Rs 055410 20 Rev od 16. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ševala Rizvić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupaju Mirsada Božanović i Tatjana Gajić, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije M.B. - T.G. iz Tuzle, podnijela je 26. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 127 0 Rs 055410 20 Rev od 16. marta 2021.
2. Apelantica je 18. jula 2014. godine pokrenula parnični postupak protiv Adila Karavdića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Litvatrans“ d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: drugotuženi, a zajedno u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu. Općinski sud u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 127 0 Rs 055410 14 Rs od 10. aprila 2018. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev uz obavezivanje apelantice na naknadu troškova postupka. Obrazloženo je da je na osnovu provedenih dokaza sud utvrdio da je apelantica od 1984. godine zaposlenica drugotuženog, da je u julu 2011. godine na radnom mjestu doživjela moždani udar i da je zbog toga bila na dužem bolovanju. Navedeno je da joj je nadležni organ, nakon liječenja, u maju 2012. godine utvrdio II kategoriju invalidnosti, zbog bolesti. Dalje, obrazloženo je da je apelantici priznato pravo na raspoređivanje – zaposlenje na drugom odgovarajućem poslu koji ne iziskuje kontinuiran rad za računarom i veća psihofizička opterećenja, ali da je raspoređena na poslove koji su podrazumijevali stalni rad na računaru. Obrazloženo je da je nakon prigovora donesena odluka o otkazu ugovora sa ponudom zaključenja izmijenjenog ugovora o radu sa istim datumom na poslovima referenta za tehničku dokumentaciju koji ne iziskuje stalni rad na računaru. Navedeno je da je apelantica potpisala novi ugovor o radu za rad na tim poslovima, koji je prigovorom osporila ali da je drugotuženi prigovor odbio. Dalje, navedeno je da apelantica nije pokretala novi postupak za ocjenu radne sposobnosti i da je počela da radi na poslovima po izmijenjenom ugovoru. Sud je utvrdio da je apelantica u avgustu 2013. godine pala obavljajući poslove referenta i da je zadobila teže tjelesne povrede. Obrazloženo je da apelantica u smislu člana 97. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) nije tražila zaštitu svojih prava zbog raspoređivanja na radno mjesto referenta za tehničku dokumentaciju, niti je u tužbi tražila utvrđenje diskriminacije po tom osnovu, u smislu člana 12. stav 1. tačka a) Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem tekstu: ZZD).
3. Shodno utvrđenom činjeničnom stanju, sud je naveo da nije sporno da je apelantica pretrpjela povredu na poslu u avgustu 2013. godine, nakon čega je drugotuženi podnio prijavu o nesreći na poslu. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je do povređivanja došlo zbog toga što je apelantica izgubila svijest prije pada. Sud iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi postojanje objektivnih okolnosti na strani tuženih koje su doprinijele nastanku povrede. Navedeno je da iz dokaza ne proizlazi da su tuženi provodili mobing nad apelanticom, zbog čega nema ni njihove odgovornosti za apelantičino sadašnje zdravstveno stanje. Sud je zaključio da se apelantičine tvrdnje ne mogu podvesti pod pojam diskriminacije, niti da se postupanje tuženih može smatrati diskriminatornim, u smislu člana 2. ZZD-a odnosno višestruke diskriminacije iz člana 4. st. 3. i 6. i čl. 12. i 15. ZZD-a. Navedeno je da apelantica nije dokazala postojanje pretpostavki za odštetnu odgovornost, odnosno postojanje protupravnih postupaka tuženih koji imaju obilježje mobinga, te da su oni u uzročnoj vezi za nastalom štetom. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 127 0 Rs 055410 18 Rsž od 12. juna 2020. godine žalbu odbio. Kantonalni sud je na 10 strana odluke obrazložio neosnovnost apelantičinih žalbenih navoda.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 127 0 Rs 055410 20 Rev od 16. marta 2021. godine odbio apelantičinu reviziju. Obrazloženo je da je neosnovan prigovor o povredi postupka da drugostepeni sud nije postupao po odredbi iz člana 231. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da presuda nema obrazloženje i da žalbeni sud nije korigirao propust prvostepenog suda prilikom ocjene dokaza. U vezi s tim sud je naveo da je drugostepeni sud svoju odluku donio pravilnom primjenom ZPP-a, jer je taj sud savjesno i brižljivo ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao pravilne razloge koje je u cijelosti prihvatio revizijski sud. Obrazloženje drugostepene presude je sačinjeno saglasno članu 191. stav 4. ZPP-a. Prema odredbama ZZD-a apelantica je bila u obavezi da uvjeri sud da su tuženi izvršili radnje zbog kojih je protiv njih podnijela tužbu i učini vjerojatnim da odluka o otkazu sa ponudom zaključenja izmijenjenog ugovora predstavlja akt direktne ili indirektne diskriminacije. Na apelantici je ležao teret dokazivanja da postoje određene činjenice na kojima se može utemeljiti presumpcija postojanja diskriminacije i da je na taj način došlo do nejednakog postupanja. Nakon toga teret dokazivanja se prebacuje na tužene, koji su u obavezi da dokažu da do diskriminacije nije došlo. Obrazloženo je da su tuženi tokom postupka dokazali da nije bilo različitog postupanja kod donošenja spornog akta, zbog čega apelantici ne pripada pravo na zaštitu po članu 12. ZZD-a. Prema apelantičinim tvrdnjama štetnu radnju, osim akta drugotužene o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora, čine i pojedini postupci prvotuženog koji imaju obilježje uznemiravanja. U vezi s tim, navedeno je da je tokom postupka utvrđeno da postupci i radnje prvotuženog, koji su opisani u nižestepenim odlukama, nemaju obilježje mobinga. Obrazloženo je da se radna disciplina koja je u funkciji bolje organizacije posla, povremene razlike u mišljenju, problemi i konflikti u vezi sa obavljanjem poslova i radnih zadataka, osim ako nemaju za cilj da povrijede ili namjerno uvrijede zaposlenog, ne smatraju zlostavljanjem.
5. Apelantica se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi bili u obavezi da, kao prethodno pitanje, utvrde da li su tuženi vršili mobing nad apelanticom i da li su tuženi odgovorni za posljedice povrede na radu. Navodi da su sudovi proizvoljno cijenili dokaze i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ističe da je na propuste nižestepenih sudova ukazala Vrhovnom sudu, koji je njene prigovore zanemario. Apelantica je detaljno opisala ponašanje prvotuženog navodeći da su se u tim radnjama stekla obilježja mobinga.
6. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku o meritumu spora, u obrazloženju odluke dao jasne i relevantne razloge za odlučenje. Suprotno tvrdnjama apelantice, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da su redovni sudovi postupali izvan ovlaštenja koja su im data odredbama ZZD-a i ZPP-a. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantičinim tvrdnjama, uzeli u obzir apelantičine prigovore od odlučnog značaja, da su ih razmotrili i odbili uz prikladno obrazloženje. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman