Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3453/21 („Latin Mont“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Ništavost
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3453/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3453/21, rješavajući apelaciju „Latin Mont“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Latin Mont“ d.o.o. Laktaši podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 214804 21 Rev od 2. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Latin Mont“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banjaluke, podnio je 7. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 214804 21 Rev od 2. septembra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 214804 19 P 2 od 2. marta 2020. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su apsolutno ništavi ugovori o prodaji od 19. februara 2013. godine i od 31. jula 2015. godine, što su tuženi dužni priznati i trpjeti uspostavu ranijeg stanja i namirenje apelantovog potraživanja iz određene sudske presude.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je konstatirao da je apelant podnio tužbu protiv Jove Kremenovića i njegovog sina Đorđa Kremenovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi), te da je nakon toga proširio tužbu i na ostale tužene. Ukazano je da su svi tuženi u odgovorima osporili tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev. Sud je, zatim, naveo da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 21. februara 2011. godine utvrđeno da prvotuženi duguje apelantu precizirani iznos novca. Dalje je navedeno da je apelant na osnovu te presude pokrenuo izvršni postupak protiv prvotuženog na njegovim nekretninama, koji je u tom dijelu obustavljen zbog promjene vlasništva na nekretninama. Naime, prvotuženi je ugovorom od 19. februara 2013. godine (u daljnjem tekstu: prvi ugovor) prodao sporne nekretnine svom sinu – drugotuženom. Dalje je utvrđeno da je drugotuženi te nekretnine, zajedno sa nekretninama u suvlasničkom dijelu Vesne Kremenović Remić (u daljnjem tekstu: četvrtotužena), ugovorom o prodaji od 31. jula 2015. godine (u daljnjem tekstu: drugi ugovor), prodao Stojanu Miletiću (u daljnjem tekstu: trećetuženi).
4. Primjenom odredbe člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je zaključio da apelant nije pouzdano dokazao da drugotuženi nije prvotuženom isplatio kupoprodajnu cijenu iz prvog ugovora. Također apelant nije dokazao da prvotuženi, kao prodavac, nije drugotuženog, kao kupca, uveo u posjed spornih nekretnina. Dalje je zaključeno da apelant nije dokazao da trećetuženi nije isplatio kupoprodajnu cijenu drugotuženom i četvrtotuženoj po drugom ugovoru. Istaknuto je i da apelant nije dokazao da su prvotuženi, drugotuženi i četvrtotužena i dalje u posjedu spornih nekretnina, dok je trećetuženi dokazao da je ušao u njihov posjed. Stoga je Osnovni sud zaključio da apelant nije dokazao da je prvi ugovor prividan ugovor, odnosno da osnov tog ugovora ne postoji ili da je nedopušten. Pri tome, sud je obrazložio da apelant nije dokazao da je podnio prijavu nadležnom tužilaštvu, odnosno da nije podnio tužbu za pobijanje pravnih radnji dužnika, u kojem slučaju bi „postojala pretpostavka nesavjesnosti tuženih zbog međusobnog krvnog srodstva“. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da nije ništav ni drugi ugovor, jer je kupoprodajna cijena isplaćena i trećetuženi je ušao u posjed spornih nekretnina. Istaknuto je da je trećetuženi treće lice čija se savjesnost, u smislu člana 66. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pretpostavlja. Osnovni sud je obrazložio da se iz izvedenih dokaza ne može zaključiti da je namjera tuženih bila da zaključe neki drugi ugovor, pa nije bilo mjesta primjeni člana 66. stav 2. ZOO.
5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 214804 20 Gž 2 od 5. novembra 2020. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da se prvostepena presuda zasniva na pravilnoj primjeni pravila o objektivnom teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a u vezi sa odredbama čl. 51, 52. i člana 66. st. 1. i 3. ZOO. Dalje je naveo da okolnost da prvo i drugotuženi nisu pristupili sudu radi saslušanja ne može poslužiti kao osnov za zaključak da su osnovani apelantovi tužbeni zahtjevi. Osim toga, Okružni sud je zaključio da se činjenično stanje u konkretnom predmetu ne može poistovjetiti sa činjeničnim razlozima u presudi Vrhovnog suda broj 80 0 P 022455 15 Rev od 25. aprila 2017. godine na koju se apelant pozvao, pa ona nema uticaja na odluku.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 214804 21 Rev od 2. septembra 2021. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su oba sporna ugovora perfektni u formalno-pravnom smislu jer su notarski obrađeni. Dalje je naveo da eventualna neisplata kupoprodajne cijene za pravnu posljedicu ima raskid ugovora, a ne ništavost. Istaknuto je da je trećetuženi (u presudi označen kao četvrtotuženi) u iskazu naveo da je kupoprodajnu cijenu isplatio drugotuženom i četvrtotuženoj na ruke, a da oni nisu tvrdili suprotno, niti ima dokaza da su tražili isplatu cijene ili raskid ugovora iz tog razloga. Također je istaknuto da nedostatak posebne potvrde o izvršenoj isplati nije dokaz da cijena nije isplaćena. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio paušalnim apelantove navode kojim je osporavao okolnost da se trećetuženi (u presudi označen kao četvrtotuženi) uknjižio kao suvlasnik spornih nekretnina i stupio u njihov posjed. Vrhovni sud je posebno istaknuo da eventualna ništavost prvog ugovor ne bi automatski povukla i ništavost drugog ugovora. U vezi s tim, ukazao je na odredbu člana 56. stav 1. Zakona o stvarnim pravima i da je na apelantu bio teret dokazivanja da trećetuženi (u presudi označen kao četvrtotuženi) nije postupao u dobroj vjeri.
7. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te posebno ističe kršenje prava na pristup sudu, ravnopravnost pred sudom i prava na obrazloženu presudu. Ističe da je Vrhovni sud u osporenoj presudi „pomiješao“ ko je trećetuženi a ko četvrtotuženi, što je dovelo do nerazumljivosti odluke. Također ističe da je Vrhovni sud teret dokazivanja prebacio isključivo na apelanta, koji je u neravnopravnom položaju u odnosu na ostale stranke koje ne može saslušati zbog primjene člana 167. ZPP. U vezi s tim, ukazuje da mu je stavljen na teret nedostatak iskaza prvotuženog, drugotuženog i četvrtotužene, koji su iskoristili svoje pravo nedolaska na sud u smislu člana 167. ZPP. Apelant smatra da je na drugotuženom i trećetuženom bio teret dokazivanja da su platili prodajnu cijenu, jer je apelant ponudio dokaze da nisu imali sredstava za plaćanje. Posebno ističe da se protivio iskazu trećetuženog koji je odgovarao na pitanja koja nisu bila u opisu okolnosti na koje je predloženo njegovo saslušanje. Osim toga, apelant osporava i ostale zaključke Vrhovnog suda, smatrajući da nije sagledao sve okolnosti i dokaze i da nije dao odgovore na sve njegove revizione navode. Apelant se poziva na odluku Vrhovnog suda broj 80 0 P 022455 15 Rev od 25. aprila 2017. godine, kojom je u pogledu pravnih poslova u okviru porodice Vrhovni sud „prihvatio“ da je u pitanju ništavost ugovora a ne pobijanje dužnikovih pravnih radnji.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi s apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije svima osigurava pravo da sudu podnese zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, već i pravo na „rješavanje” spora od strane suda. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42, s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sama činjenica da je apelant ishodio da Vrhovni sud donese odluku u kojoj je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno budući da je osporenom presudom ispitana suština spora između apelanta i tuženih (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1521/16 od 17. jula 2018. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava tj. odredbi ZPP-a, ZOO i Zakona o stvarnim pravima, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su nižestepeni sudovi, što je potvrdio i Vrhovni sud u osporenoj odluci, pažljivo cijenili izvedene dokaze i obrazložili svoje stavove u skladu sa primjenom pravila o teretu dokazivanja. Shodno navedenom, te imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže dokaze, da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi da je prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. U takvim se okolnostima pokazuju očigledno neosnovanim apelantovi navodi da je Vrhovni sud teret dokazivanja prebacio isključivo na apelanta „jer mu je stavljen na teret nedostatak iskaza tuženih“ (osim trećeteženog). Ovo tim prije što su svi tuženi u odgovorima na tužbu eksplicitno i nedvojbeno osporili apelantove navode pa su njihovi stavovi nesporno bili poznati apelantu i mogao ih je problematizirati, što je i činio. Također, Vrhovni sud je o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u uvodu osporene presude označio trećetuženog i četvrtotuženu drugačijim rasporedom, ali navedeno ne dovodi u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Pri tome, u pogledu apelantovog pozivanja na presudu Vrhovnog suda broj 80 0 P 022455 15 Rev od 25. aprila 2017. godine, Ustavni sud primjećuje da je apelant dostavio njenu kopiju, kojoj nedostaje ključna stranica obrazloženja. Imajući to u vidu, kao i okolnost da je Okružni sud ukazao da se ne radi o istom činjeničnom stanju, Ustavni sud neće dalje razmatrati ove apelantove navode. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman