Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2780/21 (H. T.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2780/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2780/21, rješavajući apelaciju Hasana Tufekčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Tufekčića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 184585 21 Kž od 4. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Tufekčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupaju advokati Ramo Ajkić i Denis Ajkić iz Zenice, podnio je 3. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 184585 21 Kž od 4. juna 2021. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 184585 20 K od 8. marta 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 184585 20 K od 8. marta 2021. godine apelant je, zajedno sa ostalim optuženima, oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja iz člana 375. stav (1) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelant ne učini novo krivično djelo u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude. Tom presudom je, također, stavljeno van snage pravomoćno rješenje o nasljeđivanju od 15. decembra 2016. godine, slijedom čega je naloženo zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da briše poimenično navedena lica kao suvlasnike stana u Zenici, precizno označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan).

3. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio da su apelant i ostali optuženi počinili navedeno krivično djelo na način da su na ostavinskoj raspravi prikrili činjenice notaru M. T. koji je vodio ostavinski postupak iza umrle F. B. Na taj su način doveli u zabludu notara u pogledu bitnih činjenica za vođenje ostavinskog postupka i time pričinili materijalnu štetu pravnom sljedniku testamentarnog nasljednika B. Ć. zato što su ga onemogućili u ostvarivanju njegovog prava na nasljeđivanje na spornom stanu. Zaključeno je da su u apelantovim radnjama ostvarena obilježja krivičnog djela za koje je osuđen, te da je u njegovom izvršenju postupao sa direktnim umišljajem. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je rješenje o nasljeđivanju sačinjeno kod notara M. T. pravni akt koji je proistekao iz krivičnog djela, zbog čega je stavljen van pravne snage temeljem odredbi člana 78. stav (1) KZFBiH. Slijedom toga je naloženo zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši promjenu vlasničkog stanja na spornom stanu.

4. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 K 184585 21 Kž od 4. juna 2021. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu te je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je naveo da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i ispravno zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela za koje je osuđen. Dalje je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima, nesporno da je notar M. T. doveden u zabludu kod donošenja rješenja o nasljeđivanju jer bi u protivnom prekinuo ostavinski postupak. Zatim je navedeno i da, suprotno žalbenim navodima, u konkretnoj krivičnoj stvari nije povrijeđen identitet između optužbe i presude, jer su optužnica i prvostepena presuda identične. U odnosu na žalbeni navod o pogrešnoj primjeni člana 78. stav (1) KZFBiH, odnosno odluku prvostepenog suda kojom je stavljeno van snage rješenje o nasljeđivanju i naloženo brisanje optuženih kao suvlasnika na spornom stanu, Kantonalni sud je istakao da je očigledno da se radi o oduzimanju imovinske koristi od optuženih koju su stekli izvršenjem krivičnog djela. Ukazao je na načelo propisano članom 114. KZFBiH prema kojem „[n]iko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom“. U vezi s tim je navedeno da je ta pravna norma jasna i nije joj potrebno nikakvo posebno tumačenje.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim ističe da su redovni sudovi arbitrarno cijenili ključne činjenice u postupku, te proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. Također navodi da nije dokazano da je izvan svake razumne sumnje počinio krivično djelo, te da osporene presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, ukazujući pri tome da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni elementi bića krivičnog djela. Konačno, apelant smatra da je Općinski sud nezakonito stavio van snage rješenje o nasljeđivanju i naložio brisanje suvlasničkih dijelova optuženih na predmetnom stanu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U odnosu na apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne norme KZFBiH u odnosu na njegovu utvrđenu krivičnopravnu odgovornost i primjenu instituta oduzimanja predmeta u vezi sa osnovom oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na presude redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra , presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi raspravili sva ključna pitanja koja su relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Obrazloženo je jasno na koji način je apelant počinio krivično djelo i zbog čega je stavljeno van pravne snage rješenje o nasljeđivanju, te naložena izmjena vlasničkog statusa na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama. Shodno tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2780/21 (H. T.) | Sudska praksa | Aktio