Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3367/21 (Addiko Bank a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Hipoteka
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3367/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3367/21, rješavajući apelaciju Addiko Bank a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Addiko Bank a.d. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 060974 21 Rev od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Addiko Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 060974 21 Rev od 1. jula 2021. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 060974 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 060974 19 P od 24. marta 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Apelantov pravni prednik je 18. jula 2007. godine sa M. B. (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključio ugovor o hipotekarnom kreditu.
3. Korisnik kredita, R. B. (u daljnjem tekstu: tuženi) i apelant podnijeli su Osnovnom sudu zajednički prijedlog za zasnivanje hipoteke na nekretninama tuženog (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), radi osiguranja apelantovog potraživanja iz ugovora o hipotekarnom kreditu.
4. Osnovni sud je na osnovu tog prijedloga donio rješenje o izvršenju od 30. jula 2007. godine, na osnovu kog je zemljišnoknjižni ured rješenjem od 7. avgusta 2007. godine upisao hipoteku na spornim nekretninama.
5. Apelant je 6. aprila 2015. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv tuženog prodajom spornih nekretnina, koji je sud dozvolio rješenjem o izvršenju od 8. maja 2015. godine.
6. Rješenjem Osnovnog suda od 3. septembra 2015. godine odbijen je prigovor koji je tuženi izjavio protiv rješenja o izvršenju.
7. Rješenjem Okružnog suda od 29. juna 2016. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuto rješenje o izvršenje i apelantov prijedlog za izvršenje je odbijen. Sud je obrazložio da rješenje Osnovnog suda od 30. jula 2007. godine nije izvršna isprava jer je sud propustio da o prijedlogu za zasnivanje hipoteke sačini zapisnik o postojanju potraživanja, vremenu dospjelosti i saglasnost da se hipotekom na spornim nekretninama osigurava apelantovo potraživanje, u smislu odredaba člana 251. v. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Osporene odluke
8. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 060974 19 P od 24. marta 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi postojanje njegovog prava na prvenstveno namirenje iz vrijednosti spornih nekretnina potraživanja iz ugovora o hipotekarnom kreditu od 18. jula 2007. godine, koje je osigurano hipotekom uknjiženom rješenjem Osnovnog suda od 30. jula 2007. godine. Usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno je da je uknjižba hipoteke na spornim nekretninama bez pravnog osnova i da je apelant obavezan trpjeti da se ta hipoteka izbriše. U obrazloženju, sud je ocijenio da je uknjižba založnog prava na spornim nekretninama bila bez pravnog osnova jer sud nije održao ročište i sačinio zapisnik u smislu odredaba čl. 251. v. i g. ZIP-a. Sud je dalje ocijenio neosnovanim apelantov tužbeni zahtjev, jer apelant nije dokazao ni da je upis hipoteke bio pravno valjan, niti dospjelost potraživanja, u smislu odredaba čl. 63. i 64. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO).
9. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 060974 20 Gž od 23. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju sud je naveo da ukoliko založni povjerilac ne raspolaže izvršnom ispravom radi naplate potraživanja osiguranog hipotekom, on mora imati pravosnažnu presudu kojom se nalaže založnom dužniku da trpi namirenje iz vrijednosti založene nekretnine. U tom postupku, kako je to sud obrazložio, založni povjerilac mora dokazati da je potraživanje dospjelo a hipoteka uknjižena. U vezi sa tim, Okružni sud je podržao zaključak prvostepenog suda da uknjižba hipoteke na spornim nekretninama nije bila zakonita, jer je sud propustio da održi ročište i sačini zapisnik u smislu odredaba čl. 251. v. i g. ZIP-a. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da hipoteka na spornim nekretninama i dalje egzistira, uz obrazloženje da je usvajanjem protivtužbenog zahtjeva naloženo brisanje te hipoteke.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 060974 21 Rev od 1. jula 2021. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. U obrazloženju, Vrhovni sud je podržao odluku nižestepenih sudova, kao i obrazloženje koje su dali. Ponovio je da između stranaka nije zaključen sporazum iz člana 251.v. ZIP-a koji „ima značaj sudskog poravnanja i omogućava sticanje perfektne izvršne isprave“. Takođe je podržao stav drugostepenog suda da, suprotno apelantovim tvrdnjama, hipoteka na spornim nekretninama ne egzistira uslijed usvajanja protivtužbenog zahtjeva. Sud je dalje ocijenio neosnovanom apelantovu tvrdnju da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, uz obrazloženje da ne postoji identitet činjeničnog osnova. Osim toga, sud je istakao da bi ukoliko bi se prihvatio prigovor presuđene stvari tuženi bio dužan da trpi namirenje iz vrijednosti spornih nekretnina iako je hipoteka upisana bez pravnog osnova. Takođe je ukazao da postoji pravosnažno rješenje Okružnog suda od 29. juna 2016. godine kojim je odbijen prijedlog za izvršenje na osnovu sporne hipoteke.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da ima valjanu hipoteku, te da on ne treba da trpi štetu zbog toga što sud prilikom uknjižbe hipoteke nije postupao u skladu sa zakonom. Takođe navodi da tuženi nije pobijao rješenje o uknjižbi hipoteke na spornim nekretninama, te da se postavlja pitanje da li on ima pravo da osporava volju koju je dao za uknjižbu hipoteke.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant nema pravo na namirenje iz vrijednosti spornih nekretnina jer je hipoteka na tim nekretninama uknjižena suprotno relevantnim odredbama ZIP. Ta utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode da ima valjanu hipoteku, koje je isticao i u postupku pred redovnim sudovima. Međutim, sudovi su te navode razmotrili i dali jasno obrazloženje zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. U pogledu apelantovih navoda da ne treba da trpi štetu zbog propusta suda, Ustavni sud ukazuje da je apelant finansijska organizacija koja sredstva plasira prema pravilima koja su propisana njegovim aktima. Stoga je u pravnom prometu, pa tako i prilikom zasnivanja sporne hipoteke, bio dužan da postupa sa većom (profesionalnom) pažnjom od prosječnog čovjeka. Konačno, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman