Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2425/21 (S. T. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2425/21

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2425/21, rješavajući apelaciju Stojana Trišića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nussberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Stojana Trišića, Jadranke Kelečević i Stojanke Farago.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 043214 21 Rev od 8. aprila 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da Stojanu Trišiću, Jadranki Kelečević i Stojanki Farago u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 1.550,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija Stojana Trišića, Jadranke Kelečević i Stojanke Farago podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 043214 21 Rev od 8. aprila 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stojan Trišić, Jadranka Kelečević i Stojanka Farago (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Laktaša, koje zastupa Dragana Blagojević, advokat iz Gradiške, podnijeli su 7. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 043214 21 Rev od 8. aprila 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 043214 20 Gž 2 od 23. decembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je u periodu od 3. do 6. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 6. do 22. marta 2023. godine, te su navedeni odgovori 11. jula 2023. godine dostavljeni punomoćniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 16. decembra 2005. godine, u ponovnom postupku, usvojen je prijedlog korisnika eksproprijacije Javnog preduzeća „Putevi Republike Srpske“ iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije), te su potpuno eksproprisane nekretnine (pobliže opisane u izreci rješenja), vlasništvo pravnog prednika apelanata, a radi izgradnje dijela autoputa. Navedenim rješenjem određeno je, između ostalog, da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisanih nekretnina danom pravosnažnosti odluke o naknadi, odnosno danom zaključenja sporazuma o naknadi za eksproprisane nekretnina.

6. Na raspravi za sporazumno određivanje naknade za eksproprisane nekretnine korisnik eksproprijacije je pravnom predniku apelanata ponudio naknadu za eksproprisane nekretnine u određenom novčanom iznosu (navedeni iznos mu je i isplaćen), dok je u odnosu na preostali dio zahtjeva predmet upućen Osnovnom sudu na daljnji postupak.

7. U periodu od 14. novembra 2007. godine do 13. oktobra 2011. godine Osnovni sud održao je ukupno pet ročišta. Osnovni sud je 25. novembra 2011. godine donio rješenje koje je poništeno rješenjem Okružnog suda od 28. marta 2013. godine, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Rješenjem od 11. septembra 2014. godine Osnovni sud je prekinuo postupak zbog smrti pravnog prednika apelanata. Postupak su nastavili apelanti, kao njegovi nasljednici, prema dopunskom rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda od 3. marta 2015. godine.

9. U periodu od 16. novembra 2018. godine do 13. decembra 2019. godine Osnovni sud je održao je ukupno tri ročišta, a odgodio jedno ročište.

10. Rješenjem Osnovnog suda od 30. decembra 2019. godine za nekretnine eksproprisane rješenjem prvostepenog organa od 16. decembra 2005. godine određena je naknada u iznosu od 22.296,00 KM, te je korisnik eksproprijacije obavezan da apelantima isplati navedenu naknadu sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju, Osnovni sud je naveo da korisnik eksproprijacije i pravni prednik apelanata nisu postigli sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Međutim, istakao je da je korisnik eksproprijacije isplatio pravnom predniku apelanata iznos od 21.770,00 KM (cijena od 15 KM/mi naknada za zasade). Sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji (član 2., član 12. stav 1., član 54., član 60., te član 61. st. 1. i 2.). Dalje je istakao da je visina tržišne cijene nekretnine faktičko pitanje koje zavisi od niza konkretnih okolnosti. Sud je posebno obrazložio nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke, pri čemu je istakao da je navedeni nalaz objektivan i urađen u skladu sa pravilima nauke i struke (tržišna vrijednost spornog zemljišta iznosi 29,00 KM/mkao i 2005. godine). Budući da je sadašnja ukupna tržišna vrijednost, odnosno cijena meksproprisanog poljoprivrednog zemljišta, ista kao i u vrijeme isplate djelimične naknade, sud je istakao da razlika do punog iznosa koji treba isplatiti apelantima iznosi 22.296,00 KM.

11. Rješenjem Okružnog suda od 23. decembra 2020. godine odbijene su žalbe apelanata, te je prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju, Okružni sud je istakao da su sporne nekretnine u vrijeme eksproprijacije imale karakter poljoprivrednog zemljišta (član 3. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu). Dalje je istakao da nema dokaza da je sporno zemljište u vrijeme provođenja postupka eksproprijacije (vrijeme relevantno za određivanje karakteristika i svojstva zemljišta koje se izuzima) imalo karakter građevinskog zemljišta. Osim toga, sud je istakao da nema dokaza ni da je u to vrijeme izvršena promjena namjene i pretvaranja poljoprivrednog u građevinsko zemljište. Dalje, naveo je da zbog navedenih razloga nisu osnovani žalbeni navodi apelanata da se ne radi o poljoprivrednom zemljištu. U vezi s tim, zaključio je i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije cijenio ni posebno analizirao nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke (vještak je cijenio eksproprisane nekretnine kao djelimično uređeno neizgrađeno građevinsko zemljište).

12. Rješenjem Vrhovnog suda odbijena je revizija apelanata. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da su u pogledu namjene i karaktera zemljišta koje je predmet eksproprijacije sudovi vezani za rješenje o eksproprijaciji. Dalje je naveo da su u konkretnom slučaju pravosnažnim rješenjem eksproprisane nekretnine označene kao njive V klase. U vezi s tim, sud je istakao da su apelanti rješenje u ovom dijelu mogli osporavati samo u postupku u kome je ono doneseno ukoliko su smatrali da nije pravilno utvrđena kultura (namjena) eksproprisanih parcela, a što nisu učinili. Vrhovni sud je naveo i da pozivanje revizije na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu nije relevantno za rješenje konkretne vanparnične stvari.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da se proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda u zanemarivanju primjene odredbi člana 2. Zakona o građevinskom zemljištu, člana 54. Zakona o eksproprijaciji, te člana 3. stav 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Apelanti smatraju da je trebalo dosuditi naknadu kao za građevinsko zemljište. Dalje, tvrde da su lišeni imovine, budući da država prinudno oduzima nekretninu i umanjuje njenu vrijednost određujući da se radi o poljoprivrednom, a ne o građevinskom zemljištu. Apelanti navode da je dužina trajanja postupka određivanja naknade za eksproprisane nekretnine (13 godina) dovela i do povrede prava na suđenje u razumnom roku. b)Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni, Okružni, Osnovni sud i Pravobranilaštvo su naveli da su apelacioni navodi neosnovani. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Osnovni sud je naveo da nije povrijedio pravo na suđenje u razumnom roku, dok je Pravobranilaštvo navelo da je konkretna pravna stvar „dva puta prošla instance od prvog stepena, preko drugostepenog žalbenog postupka i revizije“.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o eksproprijaciji (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 106/10 - OUS RS, 121/10 - OUS RS, 2/15 - OUS RS i 79/15)

Član 54. (1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma. (2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

Član 61. (1) Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi. (2) Ako je korisniku eksproprijacije predata nepokretnost u posjed prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo da bira da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nepokretnosti ili u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.

Član 70. stav (1) (1) Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će bez odgađanja dostaviti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivanja naknade u vanparničnom postupku.

16. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 14/04, 22/04

- ispravka i 49/04)

Šta se smatra poljoprivrednim i obradivim zemljištem

Član 3. stav (1)

Poljoprivrednim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatraju se zemljišta koja se koriste za poljoprivredu: njive, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici, kao i druga zemljišta koja imaju potencijal za korištenje za potrebe poljoprivrede, po svojim prirodnim i ekonomskim uvjetima, ako je taj način korištenja racionalniji od postojećeg.

17. Zakon o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 36/09, 91/16 i 16/23). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vanparničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 36/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. (1) Opšte odredbe ovog zakona primjenjuju se i u posebnim vanparničnim postupcima sadržanim u ovom zakonu ako nije drukčije određeno, kao i u drugim vanparničnim stvarima za koje posebnim zakonom nisu uređena pravila postupanja. (2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 159. st. (1) i (2) (1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan i sud će odrediti ročište iz člana 160. ovog zakona u roku od 15 dana, računajući od dana kada je sud zaprimio predmet organa uprave po kojem korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli saglasnost o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS RS, 45/09 – OUS RS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“,pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...] U odnosu na osporenu odluku

23. Apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložili kako su utvrdili naknadu za eksproprisane nekretnine. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto prigovori apelanata da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu nisu osnovani (vidi činjenični dio ove odluke). Također se ukazuje na relevantni dio obrazloženja iz presude Vrhovnog suda „[...]u pogledu namjene i karaktera zemljišta koje je predmet eksproprijacije sudovi vezani za rješenje o eksproprijaciji[...]u konkretnom slučaju pravosnažnim rješenjem eksproprisane nekretnine označene kao njive V klase [. ..]apelanti rješenje u ovom dijelu mogli osporavati samo u postupku u kome je ono doneseno ukoliko su smatrali da nije pravilno utvrđena kultura (namjena) eksproprisanih parcela, a što nisu učinili[...]“ (vidi tačku 12. ove odluke). Po mišljenju Ustavnog suda iz navedenog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da se karakter zemljišta utvrđuje u postupku u kome se odlučuje o eksproprijaciji nekretnina. Apelanti u tom postupku nisu osporavali zaključak da se radi o poljoprivrednom zemljištu. U postupku u kom su donesene odluke koje se osporavaju apelacijom se odlučuje samo o visini naknade za eksproprisane nekretnine i u tom postupku se ne može ponovo utvrđivati karakter nekretnina koje su već eksproprisane. U navedenom stanovištu Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantnog prava koja bi bila u suprotnosti sa standardima prava na pravično suđenje, jer se karakter zemljišta mogao samo utvrđivati u postupku eksproprijacije zemljišta. U ovom postupku se utvrđuje isključivo visina naknade za eksproprisane nekretnine ukoliko se ne postigne sporazum o eksproprijaciji kako to proizlazi iz člana 70. stav 1. Zakona o eksproprijaciji. Ustavni sud, također, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao navode apelanata koji su u postupku određivanja naknade isticali navode u vezi sa namjenom i karakterom zemljišta. Međutim, redovni sudovi su zaključili da su u pogledu tih navoda vezani za rješenje o eksproprijaciji, te da su apelanti rješenje u ovom dijelu mogli osporavati (žalbom) samo u postupku u kome je ono doneseno, što oni nisu učinili.

Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova nije utvrdio proizvoljnost (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1456/21 od 8. jula 2021. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP-2342/19 od 12. januara 2021. godine, tač. 43. i 44., dostupna na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na osporene odluke, neosnovani. U odnosu na suđenje u razumnom roku

26. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je tokom trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, 1. januara 2021. godine u Republici Srpskoj stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud je u vezi s tim već utvrdio da pravna sredstva predviđena tim zakonom (zahtjev za ubrzanje postupka i tužba za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i obeštećenje) predstavljaju efektivan pravni lijek koji apelanti u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-148/21 od 16. marta 2021. godine, tačka 12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Međutim, s obzirom na dugotrajnost postupka i činjenicu da je osporena odluka donesena neposredno nakon stupanja na snagu tog zakona, Ustavni smatra cjelishodnim razmotriti navode apelanata o dužini trajanja postupka okončanog osporenom odlukom. Suprotno postupanje bi u datim okolnostima predstavljalo pretjeran teret za apelante.

27. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi, Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

28. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prijedlog za eksproprijaciju podnesen 29. marta 2005. godine, a da je rješenje Vrhovnog suda doneseno 8. aprila 2021. godine. Međutim, iz navoda apelacije slijedi da apelanti osporavaju samo dužinu postupka pred redovnim sudovima, odnosno od održavanja prvog ročišta pred Osnovnim sudom (14. novembar 2007. godine) do donošenja rješenja Vrhovnog suda. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Shodno navedenom, a imajući u vidu i da je postupak bio prekinut zbog smrti pravnog prednika apelanata u periodu od oko šest mjeseci, Ustavni sud će razmotriti dužinu trajanja postupka od 12 godina i oko 11 mjeseci.

29. U konkretnom slučaju radi se o postupku eksproprijacije odnosno određivanja naknade za eksproprisanu nekretninu, koji je prema odredbama Zakona o vanparničnom postupku hitne prirode. Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da se ne može zaključiti da su apelanti, odnosno pravni prednik apelanata svojim postupcima doprinijeli dužini trajanja postupka. Ustavni sud smatra da je ovaj postupak značajan za apelante.

30. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da je u postupku doneseno više odluka. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo četiri godine (prvi put), odnosno šest godina i nešto više od tri mjeseca (drugi put) da donese odluku o visini naknade za eksproprisane nekretnine. Pri tome, Ustavni sud uočava da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju samo naveo da nije povrijedio pravo na suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem sa rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53-66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete

32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32-34.), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti iznos od po 1.550,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

33. Apelanti ukazuju da im je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

34. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Apelanti nisu naveli u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatraju da su diskriminirani. Što se tiče navoda o zabrani diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da ova odredba proširuje proširuje obim zaštite od diskriminacije u odnosu na “bilo koje prava utvrđeno zakonom”. Međutim, prema praksi Evropskog suda, pojam diskriminacije zabranjene navedenom odredbom ima se tumačiti na isti način kao i po članu 14. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Pilav protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 9. juna 2016. godine, predstavka broj 41939/07, tačka 40). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije odnosno „pravima koje zakon predviđa“, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati. VII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je postupak, koji je hitne prirode, u relevantnom periodu trajao 12 godina i oko 11 mjeseci, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela dužina postupka pred Osnovnim sudom koji nije ponudio razloge za ovakvo prolongiranje donošenja odluke.

36. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, u situaciji kada nisu osnovani navodi apelanata da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

37. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2425/21 (S. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio