Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4535/21 (M. M.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4535/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4535/21, rješavajući apelaciju Milorada Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Mihajlović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 263354 20 Rev od 6. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Graza, Austrija, kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić-Čićić advokati iz Banja Luke, podnio je 29. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 263354 20 Rev od 6. jula 2021. godine,presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 263354 20 Gž od 8. septembra 2020. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 263354 17 P od 21. juna 2019. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 263354 17 P od 21. juna 2019. godine (koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 263354 20 Gž od 8. septembra 2020. godine i protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 263354 20 Rev od 6. jula 2021. godine) odbio apelantov tužbeni zahtjev. Tužbenim zahtjevom apelant je tražio da sud obaveže Grad Banja Luku (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Nestro Petrol“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da mu na ime očekivane koristi isplate novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu predaju u posjed i slobodno raspolaganje određenu parcelu detaljnije označenu u izreci (u daljnjem tekstu: sporna parcela) i izvade cisterne za gorivo koje se nalaze u spornoj parceli. Redovni sudovi su istakli da je u postupku utvrđeno da je predniku drugotuženog rješenjem Opštinskog sekretarijata za komunalne i urbanističke poslove Skupštine opštine Banja Luka od 8. marta 1978. godine odobrena izgradnja benzinske pumpe na, između ostalog, i spornoj parceli. Benzinska pumpa je izgrađena ali je izmjenom regulacionog plana predviđeno njeno rušenje i izmještanje. Utvrđeno je da su apelant i prvotuženi 12. septembra 2008. godine zaključili kupoprodajni ugovor, kojim je apelant kupio spornu parcelu i na njoj uknjižio pravo vlasništva i posjeda 1/1. Također, utvrđeno je da je apelant na susjednoj parceli, koja je njegovo vlasništvo, sagradio stambeno poslovni objekat Lamela 1 za koji je dobio upotrebnu dozvolu. Apelant je, također, dobio urbanističku suglasnost za izgradnju stambeno poslovnog objekta na spornoj parceli. U saglasnosti su bili navedeni posebni uvjeti za izgradnju tog objekta. Ti uvjeti su obavezivali apelanta da prije gradnje izvadi rezervoar za tečno gorivo koji se nalazi ispod površine sporne parcele, da sruši zgradu benzinske pumpe i da novi objekat izgradi kao sastavni dio već izgrađene Lamele 1. Apelant je, nakon toga, podnio prvotuženom zahtjev za ovjeru idejnog projekta novog objekta, ali nije dobio suglasnost na projekat jer objekat nije projektovan kao sastavni dio već postojeće Lamele 1. Utvrđeno je da apelant nije izvršio uklanjanje rezervoara za gorivo, rušenje stare zgrade niti je tražio građevinsku dozvolu za izgradnju novog objekta. U međuvremenu je istekao rok važenja urbanističke saglasnosti, a apelant nije tražio njeno produženje.

3. U vezi s navedenim, redovni sudovi su istakli da iz člana 5. tačka 17. Zakona o uređenju prostora, koji se primjenjivao u vrijeme izdavanja urbanističke saglasnosti, jasno proizlazi da suglasnost predstavlja tehnički a ne upravni akt. Navedeno je da je članom 80. istog zakona eksplicitno propisano da urbanistička suglasnost važi godinu dana od dana izdavanja i da se nakon isteka tog roka može tražiti njeno produženje na isti rok od godinu dana. Kako je nesporno da apelant nije tražio produženje urbanističke suglasnosti nakon isteka roka od godinu dana, da nije podnosio zahtjev za odobrenje građenja, niti da je uklonio rezervoar i zgradu benzinske pumpe, redovni sudovi su zaključili da je apelant propuštanjem da izvrši radnje koje je bio dužan poduzeti, sam prouzročio okolnost da objekt nije izgrađen. Zbog toga, prema zaključku redovnih sudova, apelantu ne pripada pravo na naknadu štete iz čl. 154., 155. i 172. Zakona o obligacionim odnosima, niti mu pripada pravo da od tuženih zahtijeva uklanjanje rezervoara i objekta. Osim toga, navedeno je i da je neosnovan apelantov zahtjev za predaju u posjed sporne parcele, jer iz provedenih dokaza proizlazi da apelant spornu parcelu drži u posjedu od dana kada je zaključio kupoprodajni ugovor sa prvotuženim.

4. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da smatra da su redovni sud pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise i proizvoljno utvrdili činjenice. Apelant navodi da su ga redovni sudovi onemogućili da vrati u posjed parcelu koja mu nepobitno pripada te da nisu ničim obrazložili zašto su odbili njegov tužbeni zahtjev. Apelant navodi da je svoj zahtjev crpio iz kupoprodajnog ugovora te da nije jasno zašto su redovni sudovi u odlukama insistirali na proteku roka urbanističke suglasnosti. Navodi da nije mogao tražiti dozvolu za građenje jer nije imao potrebnu dokumentaciju što nije njegova krivica već nadležnih organa koji nisu htjeli da ovjere idejni projekt. Smatra da je odnos između njega i drugotuženog nastao danom dostavljanja urbanističke suglasnosti i da je sa tim riješen njihov pravni odnos. Smatra da zbog toga drugotuženi više nema pravo da mu osporava pravo koje je sa tom saglasnosti ostvario.

5. U Zakonu o uređenju prostora-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 84/02) relevantne odredbe glase:

Član 80.

Urbanistička saglasnost prestaje da važi ako se u utvrđenom roku, ne dužem od godinu dana, ne zatraži odobrenje za građenje. Važnost urbanističke saglasnosti izuzetno se može produžiti, ali najviše za godinu dana.

Član 89. stav 1.

Izgradnji građevine, vršenju građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje, kao i promjeni namjene građevinskog zemljišta ili građevine,pristupa se po prethodno pribavljenom rješenju o odobrenju za građenje (u daljem tekstu: odobrenje za građenje).

Član 90. stav 1.

Odobrenje za građenje izdaje se na osnovu:

a) urbanističke saglasnosti

b) tehničke dokumentacije, odnosno projekta za izvođenje - dva primjerka, sa dokazom o izvršenoj kontroli dokumentacije i njenoj usklađenosti sa uslovima datim u urbanističkoj saglasnosti,

v) dokaza o pravu svojine, odnosno pravu korišćenja građevinskog zemljišta radi izgradnje objekta, odnosno radi rekonstrukcije,

g) uslova u odnosu na gradilište,

d) posebnih uslova i saglasnosti za slučajeve utvrđene drugim propisima.

Opštine mogu propisati i druge uslove za izdavanje odobrenjaa za građenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23,). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u odlukama jasno istakli da apelant snosi isključivu odgovornost za neizgradnju objekta s obzirom da nije ispunio posebne uvjete predviđene urbanističkom suglasnosti niti je tražio njeno produženje nakon isteka važenja utvrđenog Zakonom o građenju. Osim toga, redovni sudovi su ukazali i da apelant ne može tražiti povrat u posjed sporne parcele jer je već drži u posjedu. Ustavni sud ukazuje i da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi dali jasno obrazloženje za sve svoje zaključke. Također, apelant se ne može pozivati na navodna prava koja proističu iz urbanističke suglasnosti jer su protekom roka njenog važenja takva prava prestala postojati. Osim toga, apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud također zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4535/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio