Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2786/21 (N. B.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Krivični postupak
- Ispitivanje svjedoka
- Nasilje u porodici
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2786/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2786/21, rješavajući apelacije Nenada Berića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Nenada Berića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 270193 21 Kvlz od 2. februara 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nenad Berić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa advokat Dragan Tolimir iz Banje Luke, podnio je 2. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 270193 20 Kž od 25. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 270193 17 K od 27. decembra 2019. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-2786/21.
2. Apelant je 18. aprila 2022. godine podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 270193 21 Kvlz od 2. februara 2022. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-1363/22.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 13. juna i 22. avgusta 2022. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Republičko tužilaštvo su u periodu od 20. juna do 7. septembra 2022. godine dostavili odgovore na apelacije, dok Okružno tužilaštvo nije dostavilo svoj odgovor na apelaciju.
5. Ustavni sud je 21. avgusta 2022. godine i 1. februara 2023. godine dostavio apelantu odgovore na apelacije radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju broj AP-2786/21, već je to učinio u apelaciji broj AP-1363/22.
6. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-2786/21 i AP-1363/22 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-
2786/21.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 270193 17 K od 27. decembra 2019. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude u sticaju počinio tri krivična djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Za navedena krivična djela apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.
9. Nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je apelant u periodu od 2009. do 2017. godine kontinuiranim napadima i bezobzirnim ponašanjem ugrožavao spokojstvo i tjelesni integritet i duševno zdravlje troje maloljetne djece svoje vanbračne partnerke R. M., tj. njenih kćerki R. P. i N. P., te sina D. P. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Osnovni sud je istakao da svoju odluku „prvenstveno zasniva“ na iskazu svjedokinje R. M. datom na glavnom pretresu, u kojem je opisivala apelantove radnje preduzete prema njenoj djeci i njihove reakcije. Svjedokinja je takođe opisivala i povrede koje su maloljetna djeca zadobila navodeći i da je jedne prilike zatekla apelanta u „neprimjerenim radnjama“ s njenom najstarijom kćerkom – maloljetnom R. P. Takođe je izjavila i da se njene kćerke trenutno nalaze u Italiji. Osnovni sud je istakao da je navedeni iskaz svjedokinje R. M. s glavnog pretresa u potpunosti saglasan s izjavom iz istrage koju je dala u policijskoj stanici. Osnovni sud je zatim ukazao na sadržaj izjava oštećenih maloljetnih R. P. i N. P. u kojima su one opisivale radnje koje je apelant preduzimao prema njima. Njihove izjave su zabilježene audio-vizuelnim zapisom u toku istrage u policijskoj stanici, te su reprodukovane na glavnom pretresu. Zatim je ukazano na sadržaj iskaza svjedoka oštećenog maloljetnog D. P. koji je dao na glavnom pretresu u skladu s odredbama člana 186. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku na okolnost apelantovog postupanja prema njemu. Osnovni sud je ocijenio da je njegov iskaz s glavnog pretresa u potpunosti saglasan s njegovom izjavom koju je dao u policijskoj stanici u istrazi, a koja je zabilježena na audio-vizuelnom zapisu i reprodukovana na glavnom pretresu.
10. Dalje je navedeno da iz dokaza proizlazi da je R. M. zatražila pomoć organa starateljstva zbog apelantovog psihičkog i fizičkog nasilja, što su potvrdili radnici nadležnih centara za socijalni rad koji su saslušani kao svjedoci na glavnom pretresu. Oni su, kako je navedeno, istakli da im je bilo poznato „da je bilo problema“, da imaju saznanja da je apelant zlostavljao troje djece, te da postoji sumnja i da se radilo o polnom nasilju, a da je „majka bespomoćna i da se to dešava godinama“. Ti svjedoci su takođe izjavili i da imaju saznanja da je apelant sklon konzumiranju alkohola, te da su R. M. i njena djeca naknadno smješteni u sigurnu kuću. Osnovni sud je istakao da su ti svjedoci naveli da nisu vidjeli tragove fizičkog nasilja kod R. M. Osnovni sud je ukazao i na sadržaj iskaza svjedokinje optužbe D. V., koja je opisivala ono što su joj djeca prepričavala da im je apelant radio, ali da ona to nije vidjela te da je bila prisutna samo kada je jednom galamio na njih.
11. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka R. M. i maloljetnih oštećenih smatrajući da su ti iskazi u potpunosti saglasni u pogledu bitnih činjenica u odnosu na način na koji je apelant vršio nasilje. S druge strane, navedeno je da je apelantova odbrana tokom postupka dokazivala da on nije vršio nasilje nad djecom. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je saslušao veći broj svjedoka, te da je izveo materijalne dokaze, kao i dokaz vještačenjem vještakinje specijaliste medicinske psihologije T. D. na okolnost vjerodostojnosti iskaza maloljetnih oštećenih koje su dali u istrazi. Ukazano je da je navedena vještakinja istakla da detaljnim pregledom, preslušavanjem, analizom audio-video zapisa za sve troje maloljetne djece „u prvi mah“ postaju uočljive stručne pogreške vođenog intervjua. Navela je, između ostalog, da su djeci postavljana konfuzna i u nekim dijelovima „sugestibilna, navodeća, zbunjujuća pitanja s duplim porukama, pa čak i s konotacijom zastrašivanja“, navodeći primjere za to. Osnovni sud je prihvatio mišljenje navedene vještakinje o tome da je psiholog nestručno vodio „intervju“, odnosno uzimao izjave od maloljetnih oštećenih u istrazi. Međutim, Osnovni sud nije prihvatio mišljenje navedene vještakinje u pogledu ocjene vjerodostojnosti iskaza maloljetnih oštećenih jer je izjavila da „nije moguće utvrditi vjerodostojnost dječjih iskaza samim preslušavanjem audio-video snimaka“. Pri tome je navedeno i da ta vještakinja nije neposredno razgovarala s djecom. U odnosu na ostale iskaze svjedoka odbrane, Osnovni sud je istakao da su usmjereni ka tome da olakšaju apelantov položaj u krivičnom postupku. Stoga je ocijenjeno da navodi odbrane nisu dokazani i da su u suprotnosti s iskazima maloljetnih oštećenih i njihove majke R. M., kao i sa „svim analiziranim dokazima optužbe“ koji nesumnjivo potvrđuju da je apelant u cijelosti ispunio bitna obilježja krivičnog djela za koje je osuđen.
12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 K 270193 20 Kž od 25. maja 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor o nezakonitosti dokaza u odnosu na izjave maloljetnih oštećenih iz istrage u smislu člana 151. stav (7) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). U vezi s tim je navedeno su izjave maloljetnih R. P. i N. P. saglasne s iskazom maloljetnog D. P. koji je saslušan i na glavnom pretresu u skladu sa članom 186. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku. Ukazano je da su iskazi maloljetnih R. P. i N. P. saglasni i s iskazima drugih navedenih svjedoka. Okružni sud je ocijenio da, u smislu člana 151. stav (7) ZKPRS, način na koji su maloljetni oštećeni saslušani u istrazi nikako ne znači da su zbog toga te izjave nezakoniti dokazi. Stoga je zaključeno da nijedan od spornih iskaza maloljetnih oštećenih nije pribavljen uz povrede koje imaju karakter bitnih povreda odredbi krivičnog postupka u smislu člana 10. stav (2) ZKPRS. Takođe, Okružni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene prigovore da je Osnovni sud povrijedio apelantovo pravo na odbranu, s obzirom na to da je prihvaćeno izvođenje određenih dokaza odbrane na glavnom pretresu, uključujući i vještačenje koje je predložila odbrana. Okružni sud je naveo da u cijelosti prihvata razloge iz prvostepene presude u pogledu ocjene dokaza u smislu člana 295. st. (1) i (2) ZKPRS. Sama činjenica da prvostepeni sud nije uvažio sve dokazne prijedloge odbrane ne daje osnov za tvrdnje odbrane o favorizovanju tužilačke strane i povredi člana 14. ZKPRS. Okružni sud je istakao da su, u smislu člana 304. stav (7) ZKPRS, u prvostepenoj presudi dati razlozi kojima se rukovodio Osnovni sud za odbijanje saslušanja maloljetnih R. P. i N. P. smatrajući da bi ponovno saslušanje dovelo do njihove veće traumatizacije.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 K 270193 21 Kvlz od 2. februara 2022. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je istakao da, suprotno navodima iz navedenog zahtjeva, prvostepeni sud nije zanemario dokaze odbrane, niti je „selektivnim pristupom“, kako je apelant tvrdio, povrijedio njegovo pravo na odbranu. U vezi s tim je navedeno da je Osnovni sud „seriozno cijenio sve dokaze“, dok su u drugostepenoj presudi dati odgovori na sve žalbene navode.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacija
14. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je osuđujuća presuda zasnovana na nezakonitim dokazima – zapisnicima o saslušanju maloljetnih oštećenih u istrazi. Navodi da su maloljetni oštećeni saslušani suprotno odredbama člana 186. Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku i člana 151. stav (1) tačka 7. ZKPRS jer ih je saslušalo stručno lice, a ne tužilac ili ovlašćeno službeno lice. Apelant posebno naglašava da su maloljetnim oštećenim u istrazi postavljana sugestibilna pitanja. Osim toga, apelant ističe da je osporena prvostepena presuda isključivo zasnovana na CD-ovima sa snimcima saslušanja maloljetnih oštećenih, koji nisu neposredno saslušani na glavnom pretresu. Zatim, smatra da su redovni sudovi zanemarili dokaze odbrane i da je izostala valjana ocjena dokaza. U vezi s tim, apelant ukazuje i da je sud zanemario nalaz i mišljenje vještakinje T. D. kojim su „diskreditovani iskazi maloljetnih oštećenih iz istrage“. Zbog „selektivnog pristupa“ redovnih sudova ocjeni dokaza, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Apelant smatra da je R. M. „izmanipulisala i ucijenila maloljetnu djecu“ da apelanta lažno optuže kako bi otišli u Italiju radi boljeg života.
b) Odgovori na apelacije i izjašnjenje
15. Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava.
16. Okružni sud je naveo da su u krivičnom postupku ispoštovana sva apelantova prava na koja se pozvao, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Osnovni sud je istakao da su apelantovi navodi neosnovani, te da je prilikom donošenja osporene prvostepene presude pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno na njega primijenio materijalno pravo.
18. Republičko tužilaštvo je istaklo da postupanjem Vrhovnog suda po vanrednom pravnom lijeku nije došlo do kršenja apelantovih prava.
19. U izjašnjenju na odgovore na apelaciju broj AP-1363/22 apelant je ukazao da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer su redovni sudovi donijeli presude na osnovu dokaza koji nisu mogli biti korišćeni. V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Zakonitost dokaza
Član 10. stav (2) (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Tok saslušanja svjedoka
Član 151. st. (4) i (7) (4) Prilikom saslušanja maloljetnog lica, naročito ako je ono oštećeno krivičnim djelom, postupiće se obazrivo, da saslušanje ne bi štetno uticalo na psihičko stanje maloljetnika. Saslušanje maloljetnog lica obaviće se uz pomoć pedagoga, psihologa ili drugog stručnog lica. (7) Poslije opštih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a zatim će mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Prilikom saslušanja svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
Član 295. stav (2) (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Sadržaj presude
Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.
21. Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/10, 61/13 i 68/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
VI - KRIVIČNA DJELA NA ŠTETU DJECE,
Postupanje
Član 186. stav (1) (1) Kod postupanja u krivičnim predmetima protiv učinilaca krivičnih djela na štetu djece, pri sprovođenju procesnih radnji posebno obazrivo se odnosi prema djetetu na čiju štetu je učinjeno krivično djelo, imajući u vidu njegov uzrast, osobine njegove ličnosti, obrazovanje i prilike u kojima živi, da bi se izbjegle moguće štetne posljedice na njegov budući život, vaspitanje i razvoj. Saslušanje djeteta se obavlja uz pomoć stručnog savjetnika iz člana 21. ovog zakona ili drugog stručnog lica.
VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...].
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
26. U konkretnom slučaju apelant smatra da je osuđujuća presuda zasnovana isključivo na nezakonitim dokazima, tj. iskazima maloljetnih oštećenih koje su oni dali u istrazi i koje nije imao priliku da unakrsno ispita na glavnom pretresu. Zbog toga smatra da mu je prekršeno pravo na odbranu, što je u konačnici rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i primijenjenim pravom prilikom utvrđivanja njegove krivičnopravne odgovornosti.
27. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom. Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je podnosilac predstavke kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. To uključuje ispitivanje navodne „nezakonitosti“ te, kada je u pitanju povreda nekog drugog konvencijskog prava, prirode utvrđene povrede (vidi, npr. Mamaladze protiv Gruzije, presuda od 3. novembra 2022. godine, predstavka broj 9487/19, tačka 73. s daljnjim referencama).
28. Nadalje, princip „pravičnosti“ zahtijeva da se svi dokazi izvedu na glavnom pretresu u prisustvu optuženog s ciljem obezbjeđenja principa kontradiktornosti postupka (vidi Evropski sud, Gülağacı protiv Turske, odluka od 13. aprila 2021. godine, predstavka broj 40259/07, tačka 36. s daljnjim referencama). Međutim, korišćenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3. tačka d) člana 6. Evropske konvencije, pod uslovom da su poštovana prava odbrane. Kada se osuđujuća presuda zasniva isključivo ili u odlučujućoj mjeri na izjavama koje je dalo lice koje optuženi nije imao priliku da ispita bilo u istrazi ili na glavnom pretresu prava odbrane su ograničena u mjeri koja je nespojiva s garancijama iz člana
6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Gani protiv Španije, presuda od 19. februara 2013. godine, predstavka broj 61800/08, tačka 38. s daljnjim referencama). Prilikom utvrđivanja da li je postupak u cjelini bio pravičan, posebno se mora utvrditi da li je optuženom pružena prilika da ospori istinitost dokaza i da se protivi njihovom prihvatanju (vidi Jaupi protiv Albanije, presuda od 29. aprila 2025. godine, predstavka broj 23369/16, tačka 97. s daljnjim referencama).
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje T. D. koju je predložila odbrana i koja je navela da su maloljetne oštećene saslušane na nestručan način. Taj zaključak vještakinje je, između ostalog, uključivao konstataciju da je saslušanje maloljetnih oštećenih u jednom dijelu sadržavalo pitanja koja su bila „zastrašujuća“. Takva kvalifikacija, prema ocjeni Ustavnog suda, može, u vezi s pitanjem zakonitosti dokaza, pokrenuti pitanje garancija iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. Prema praksi Evropskog suda, korišćenje u krivičnom postupku iskaza dobijenih kao rezultat povrede člana 3. Evropske konvencije – bez obzira na kvalifikaciju postupanja kao mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja – postupak u cjelini automatski čini nepravičnim, kršeći član 6. Evropske konvencije (vidi Zličić protiv Srbije, presuda od 26. januara 2021. godine, predstavke br. 73313/17 i 20143/19, tačka 119. s daljnjim referencama). U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije na jasan način opisano šta je navedena vještakinja podrazumijevala pod pojmom „zastrašujuće“ u kontekstu saslušanja maloljetnih oštećenih. Međutim, iz nalaza i mišljenja navedene vještakinje proizlazi da su stručna lica na samom početku intervjua, odnosno saslušanja maloljetne oštećene R. P. rekla: „...Budi sigurna da uvijek tê neke aveti iz prošlosti te sustignu...“. Navedena jezička formulacija, prema ocjeni Ustavnog suda, nema u konvencijskom smislu karakter ponižavanja, a osobito ne zlostavljanja. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u takvim okolnostima nema ništa što bi ukazivalo da bi se bilo ko od troje maloljetnih oštećenih mogao smatrati žrtvom u smislu člana 3. Evropske konvencije zbog načina na koji su saslušani u istrazi, odnosno da se u tom smislu njihovi iskazi ne bi mogli koristiti na suđenju kao dokazi. To potvrđuje i činjenica da ni apelant nije osporio da su sporni iskazi dati dobrovoljno, zbog čega se ne može govoriti o dokazima pribavljenim kršenjem ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
30. Zatim, apelant osnovano tvrdi da su maloljetne oštećene saslušala neovlašćena lica suprotno relevantnim odredbama ZKPRS i Zakona o zaštiti i postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u kontekstu ocjene sveukupne pravičnosti krivičnog postupka protiv apelanta, tu činjenicu neophodno dovesti u vezu s apelantovim pravom da efektivno ostvari pravo na odbranu na način da u kasnijoj fazi krivičnog postupka, tj. glavnom pretresu ispita navedene svjedoke i pobija njihove iskaze. U konkretnom slučaju svjedokinja R. M. dala je iskaze kako u istrazi tako i na glavnom pretresu. To se takođe odnosi i na maloljetnog oštećenog D. P. Iz stanja u spisu predmeta ne proizlazi da je apelantovoj odbrani bilo onemogućeno da unakrsno ispita ta dva svjedoka na glavnom pretresu, odnosno da pobija njihove iskaze kako iz istrage tako i s glavnog pretresa. S druge strane, nesporno je da maloljetne svjedokinje R. P. i N. P. nisu saslušane na glavnom pretresu budući da iz stanja u spisu predmeta proizlazi da se one ne nalaze u Bosni i Hercegovini već u inostranstvu (Italija). U tim situacijama se, prema praksi Evropskog suda, sprovodi trodijelni test u kojem se ispituje: (i) da li je postojao valjan razlog za odsustvo svjedoka i, posljedično, prihvatanje njegovog iskaza kao dokaza, (ii) da li je iskaz odsutnog svjedoka predstavljao jedini ili odlučujući osnov za optuženikovu osudu i (iii) da li je bilo dovoljno uravnotežujućih faktora koji bi nadoknadili teškoće koje odbrana trpi kao posljedicu prihvatanja takvog iskaza, koji bi obezbijedili da je suđenje u cjelini bilo pravično (vidi Evropski sud, Al Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda VV od 15. decembra 2011. godine, predstavke br. 26766/05 i 22228/06, tač. 119–147, i Schatschaschwili protiv Njemačke, presuda VV od 15. decembra 2015. godine, predstavka broj 9154/10, tač. 100–131, te Dodoja protiv Hrvatske, presuda od 24. juna 2021. godine, predstavka broj 53587/17, tač. 31. i 32. s daljnjim referencama). Osim toga, valjanost razloga za prihvatanje iskaza iz istrage, koji je dao nedostupni svjedok, cijeni se u svakom zasebnom slučaju i na osnovu konkretnih činjenica o kojima je riječ (vidi Al Alo protiv Slovačke, presuda od 10. februara 2022. godine, predstavka broj 32084/19, tačka 47).
31. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantova krivica zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazima navedena četiri svjedoka, R. M. i njene djece, odnosno maloljetnih oštećenih. Ostali saslušani svjedoci nisu imala direktna saznanja o inkriminisanim radnjama koje su apelantu stavljene na teret, već su samo prenosili ono što su im svjedokinja R. M. i maloljetni oštećeni prenijeli te su svjedočili samo o prethodnim ili naknadnim događajima. Kada je riječ o razlogu odsustva dva od četiri ključna svjedoka, Ustavni sud naročito ima u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnim djelima na štetu djece. S obzirom na osobenost takvih postupaka, radi zaštite interesa žrtve i sprečavanja njene eventualne sekundarne viktimizacije, princip pravičnog suđenja nalaže da se interesi odbrane dovedu u ravnotežu s interesima svjedoka ili žrtava pozvanih da svjedoče. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postojao valjan razlog za odsustvo maloljetnih oštećenih R. P. i N. P. jer se nalaze u Italiji, pri čemu je zaključeno da bi njihovo saslušanje na glavnom pretresu rezultiralo njihovom dodatnom i većom traumatizacijom (vidi tačku 12. ove odluke). Zbog toga je odbijen prijedlog odbrane da se navedene dvije maloljetne oštećene saslušaju na glavnom pretresu. Te mjere su, prema ocjeni Ustavnog suda, usklađene s odgovarajućim i djelotvornim ostvarivanjem apelantovog prava na odbranu. U obezbjeđivanju tog prava apelantu su omogućene druge mjere koje su kompenzirale teškoće s kojima se odbrana suočila zbog odsustva maloljetnih svjedokinja. To se prevashodno odnosilo na mogućnost apelantove odbrane da komentariše i pobija njihove izjave iz istrage snimljene audio-video zapisom koji je reprodukovan na glavnom pretresu. Isto tako, apelantova odbrana je imala mogućnost da na indirektan način osporava sporne izjave odsutnih maloljetnih svjedokinja kroz unakrsno ispitivanje druga dva ključna svjedoka (R. M. i maloljetni D. P.) koji su na glavnom pretresu, u suštini, svjedočili na iste ili slične okolnosti o kojima su se u istrazi izjasnile odsutne maloljetne svjedokinje.
32. Budući da se u konkretnom slučaju radilo o situaciji u kojoj postoji više od jednog svjedoka, odnosno maloljetne žrtve, značajna je i potkrijepljenost međusobnih izjava maloljetnih oštećenih prilikom utvrđivanja apelantove krivice. Zatim, Ustavni sud zapaža da su apelantu u krivičnom postupku dodatno obezbijeđene i procesne garancije prihvatanjem njegovog prijedloga za vještačenje iskaza maloljetnih oštećenih. Sve navedeno ukazuje da su u konkretnom slučaju preduzete mjere čiji je cilj bila pravična i ispravna procjena pouzdanosti spornih dokaza, s obzirom na njihovu važnost u krivičnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ističe da je nalaz i mišljenje vještakinje odbrane prihvaćen samo u jednom dijelu. Međutim, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, nije zadatak tog suda da preispituje način na koji su domaći sudovi ocijenili forenzičke dokaze i dokaze svjedoka. Evropski sud je ukazao da ne odlučuje o krivici ili nevinosti lica koje su domaći sudovi osudili jer je to pitanje u nadležnosti domaćih sudova (vidi Evropski sud, Cupiał protiv Poljske, presuda od 9. marta 2023. godine, predstavka broj 67414/11, tačka 62. s daljnjim referencama). U konkretnom slučaju je zaključeno da je za ocjenu vjerodostojnosti iskaza maloljetnih oštećenih bilo neophodno da vještakinja odbrane T. D. neposredno razgovara s maloljetnim oštećenim. Budući da je takav razgovor nesporno izostao, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“ zaključak redovnih sudova da ne prihvate nalaz i mišljenje navedene vještakinje u tom dijelu (vidi tačku 10. ove odluke). Evidentno je, dakle, da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu ignorisali relevantne i važne primjedbe koje je iznosila apelantova odbrana tokom krivičnog postupka, što bi eventualno rezultiralo neispunjavanjem njihove obaveze prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Osnovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesno-pravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima u apelaciji, koji se primarno tiču dopustivosti i kvaliteta pojedinih dokaza. Ovo se posebno odnosi na iskaze svjedoka R. M. i troje maloljetnih oštećenih na kojima je u odlučujućem dijelu zasnovana apelantova krivica. Stoga se ne može zaključiti da su način pribavljanja i korišćenje spornih dokaza suštinski doveli u pitanje ukupnu pravičnost postupka u konkretnom slučaju. To se, u smislu standarda navedenih u tački 30. ove odluke, primarno odnosi na iskaze odsutnih maloljetnih oštećenih koje apelant nije imao priliku da unakrsno ispita na glavnom pretresu.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u krivičnom postupku sagledanom u cjelini apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije u smislu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije.
VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije u krivičnom postupku protiv apelanta, sagledanom u cjelini. Korišćenje na glavnom pretresu iskaza maloljetnih oštećenih iz istrage nije uticalo na pravičnost postupka u cjelini u situaciji kada se ne može zaključiti da se radi o dokazima pribavljenim kršenjem ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe, apelantova nemogućnost da unakrsno ispita dva od četiri ključna svjedoka na glavnom pretresu nije ugrozila apelantovo pravo na efektivnu odbranu jer je postojao kako valjan razlog za odsustvo maloljetnih oštećenih R. P. i N. P. tako i dovoljno uravnotežujućih faktora zbog prihvatanja na glavnom pretresu njihovih iskaza iz istrage.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman