Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3529/21 (S. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3529/21

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3529/21, rješavajući apelaciju Sofije Bera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Sofije Bera.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 017038 17 Gž 3 od 25. januara 2021. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sofije Bera podnesena protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 017038 17 Gž 3 od 25. januara 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sofija Bera (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Novog Grada, koju zastupa Gordana Kunić, advokat iz Prijedora, podnijela je 15. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 76 0 P 017038 21 Rev od 20. jula 2021. godine i Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 017038 17 Gž 3 od 25. januara 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1193/21 od 5. maja 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-1194/21 koju je apelantkinja podnijela 10. aprila 2021. godine protiv osporene presude Okružnog suda jer je apelantkinja protiv navedene presude izjavila reviziju. U toj odluci Ustavni sud je ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelantkinja ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužna da navede i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), tužiteljice Vukosave Pandurević (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i drugotuženog Milana Bere (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 5. i 7. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je 8. decembra, a Osnovni sud 15. decembra 2022. godine dostavio odgovore na apelaciju, dok tužiteljica i drugotuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku. Odgovori na apelaciju su 4. januara 2023. godine dostavljeni apelantkinji radi eventualnog izjašnjenja. Apelantkinja nije dostavila izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Tužiteljica je 29. aprila 2014. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv apelantkinje. Presudom Osnovnog suda od 15. septembra 2014. godine usvojen je tužiteljičin tužbeni zahtjev. Međutim, u žalbenom postupku Okružni sud je rješenjem od 11. marta 2016. godine uvažio apelantkinjinu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

7. U ponovnom postupku tužiteljica je precizirala i proširila tužbeni zahtjev, te kao tuženog označila i drugotuženog, apelantkinjinog supruga.

8. Osnovni sud je donio Presudu broj 76 0 P 017038 16 P 2 od 27. oktobra 2016. godine kojom su apelantkinja i drugotuženi obavezani da tužiteljici isplate iznos od 30.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Tužiteljica je odbijena s ostatkom tužbenog zahtjeva.

9. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz izjave ovjerene kod notara 17. oktobra 2012. godine (u daljnjem tekstu: sporna izjava) proizlazi da je tužiteljica isplatila apelantkinji i drugotuženom iznos od 30.000,00 KM koji su apelantkinja i drugotuženi dali na ime plaćanja dijela kupoprodajne cijene za kupovinu svog stana. Dalje je naveo da su se spornom izjavom apelantkinja i drugotuženi obavezali da omoguće tužiteljici povremeno pravo stanovanja u kupljenom stanu. Spornu izjavu su potpisale tužiteljica i apelantkinja. Osnovni sud je ukazao da je među strankama sporan osnov po kojem je izvršena navedena uplata. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da apelantkinja nije ponudila dokaze na osnovu kojih bi pouzdano mogao da se utvrdi pravni osnov navedene uplate. Stoga je zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do neosnovanog bogaćenja na apelantkinjinoj strani, odnosno da je isplaćeni iznos prešao u apelantkinjinu imovinu bez mogućnosti utvrđenja osnova isplate i onoga što se desilo s tim iznosom. Slijedom toga, Osnovni sud je obavezao apelantkinju i drugotuženog na isplatu preciziranog iznosa. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva za raskid sporne izjave koja, prema navodima iz tužbe, ima karakter ugovora o zakupu, Osnovni sud je ukazao da sporna izjava ne može da se smatra ugovorom o zakupu i da je stoga neosnovan taj dio zahtjeva. Osnovni sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju više nego očigledno da su apelantkinja i drugotuženi zloupotrijebili tužiteljičinu poznu životnu dob i neukost i da se nisu „potrudili da sačine pismenu ugovornu ispravu“ koja bi precizirala prava i obaveze ugovarača. Takođe je ocijenio da sporna izjava može da se tretira kao zelenaški ugovor u smislu člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer postoji očigledan nesrazmjer između obaveza navedenih u spornoj izjavi.

10. Presudom Okružnog suda broj 76 0 P 017038 17 Gž 3 od 25. januara 2021. godine djelimično je uvažena žalba apelantkinje i drugotuženog i preinačena presuda Osnovnog suda u obavezujućem dijelu tako što je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. U preostalom dijelu odbijena je žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da sporna izjava po sadržaju predstavlja ugovor jer su potpisnice izjave, tj. tužiteljica i apelantkinja, tom izjavom preuzele obaveze. U vezi s tim, obrazloženo je da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica ispunila svoju obavezu, tj. dala precizirani iznos na ime kupovine stana. Dalje je obrazloženo da apelantkinja nije ispunila svoju ugovornu obavezu jer se obavezala da tužiteljici omogući pravo povremenog korišćenja stana i obezbijedi pravo stanovanja. Budući da apelantkinja i drugotuženi nisu upisali svoje pravo svojine na kupljenom stanu, Okružni sud je zaključio da je apelantkinja odgovorna za neizvršavanje ugovorne obaveze. Stoga je zaključio da tužiteljica u smislu člana 124. ZOO-a ima pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze i da raskine ugovor, što je učinila podnošenjem tužbe u smislu člana 132. stav 2. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio osnovanim tužiteljičin tužbeni zahtjev za isplatu preciziranog iznosa u odnosu na apelantkinju. Okružni sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije jer drugotuženi nije potpisao spornu izjavu.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 76 0 P 017038 21 Rev od 20. jula 2021. godine odbačena je apelantkinjina revizija jer nije ispunjavala uslove iz člana 237. ZPP-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je nejasna izreka drugostepene odluke da je šturo i nelogično obrazloženje i da Okružni sud nije cijenio sve njene navode. Apelantkinja tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o poklonu s uslovom. Ističe da se iz sporne izjave vidi motiv davanja poklona u novcu i da nije zabranila tužiteljici korišćenje stana. Apelantkinja takođe smatra da je Okružni sud pogrešno pravno kvalifikovao konkretni spor i da se radi o dogovoru za povremeno korišćenje stana bez preciziranih međusobnih obaveza i rokova. Posebno ističe da sudovi nisu odlučivali u granicama tužbenog zahtjeva jer nisu odlučivali o postavljenom zahtjevu za raskid ugovora. Ističe i da je Okružni sud pogrešno tumačio volju stranaka i da je trebalo da primijeni odredbe Srpskog građanskog zakonika. Osim toga, apelantkinja smatra i da je postupak neopravdano dugo trajao, te da je prekršeno njeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

b) Odgovori na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim navodima u osporenoj presudi. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Osnovni sud je naveo da je brzo i efikasno sproveo prvostepeni postupak. Dalje je naveo da su izvedeni svi predloženi dokazi i strankama omogućeno raspravljanje, te su detaljno obrazloženi razlozi za donošenje prvostepene presude.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS, 27/24 i 29/26)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu

Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Dejstvo raskida

Član 132. stav (2) (2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijela apelaciju protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda od 20. jula 2021. godine kojim je njena revizija odbačena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 76 0 P 017038 17 Gž 3 od 25. januara 2021. godine koju je apelantkinja osporila u apelaciji broj AP-1194/21 (vidi tačku 2. ove odluke). Dalje, s obzirom na to da apelantkinja tvrdi da je prekršeno i njeno pravo na suđenje u razumnom roku,

Ustavni sud zapaža da je tokom trajanja postupka pred Okružnim sudom, 1. januara 2021. godine stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka zaključio da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-148/21 od 16. marta 2021. godine, tačka 12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantkinja nije navela da li je koristila mogućnost da podnese zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite svog prava na suđenje u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud takođe primjećuje da je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku u toku bio žalbeni postupak pred Okružnim sudom, koji je okončan samo 25 dana kasnije. Stoga, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelantkinja navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]a)U odnosu na osporenu odluku

21. U vezi s apelantkinjinim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52

871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

22. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

23. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude detaljno i jasno obrazložio ocjenu svih provedenih dokaza, u kojima Ustavni sud ne uočava elemente proizvoljnosti. Dalje, Ustavni sud smatra da je Okružni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, o čemu je dao logične i uvjerljive razloge. Naime, Okružni sud je detaljno analizirao sadržaj i osnov sporne izjave i detaljno obrazložio primjenu relevantnih odredbi ZOO-a na konkretan predmet. Osim toga, suprotno apelantkinjinim navodima, redovni sudovi su odlučili o cijelom tužbenom zahtjevu, kako je to opisano u činjeničnom dijelu ove odluke. Zbog toga Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Imajući u vidu da je Okružni sud o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantkinji prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelantkinja nijednim navodom nije dovela u pitanje pravičnost postupka niti je dokazala da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu sproveden na njenu štetu, već je samo nezadovoljna rezultatom postupka.

24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani te da osporenom odlukom Okružnog suda nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na dužinu trajanja postupka

25. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38. i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

26. Takođe, Evropski sud je ukazao da se država može smatrati odgovornom ne samo za kašnjenje u rješavanju određenog predmeta nego i za propust da se povećaju resursi kao odgovor na zaostale predmete, ili za strukturne nedostatke u njenom pravosudnom sistemu koji uzrokuju kašnjenja. Rješavanje problema neopravdanih kašnjenja u sudskim postupcima može stoga zahtijevati od države da preduzme niz zakonodavnih, organizacionih, budžetskih i drugih mjera (vidi Evropski sud, Bieliński protiv Poljske, presuda od 21. jula 2022. godine, predstavka broj 48762/19, tačka 44. s daljnjim referencama).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 29. aprila 2014. godine, kada je tužiteljica podnijela tužbu, do 25. januara 2021. godine, kada je Okružni sud, odlučujući o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je apelantkinja koristila, donio presudu kojom je meritorno okončan konkretni postupak. Dakle, predmet ocjene je period od šest godina i nepunih devet mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža da se ne radi o složenom predmetu i da apelantkinja svojim postupcima nije uticala na dužinu trajanja postupka.

28. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni postupci trajali relativno kratko. Međutim, žalbeni postupci pred Okružnim sudom su trajali duže, prvi put oko godinu i po, a drugi put oko četiri godine i tri mjeseca (računajući od donošenja prvostepenih presuda). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, treba da traje kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima. S obzirom na navedeno, kao i na okolnost da su odluke Okružnog suda donesene na sjednici vijeća, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu postupka u odlučujućoj mjeri uticalo neefikasno postupanje Okružnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Okružni sud u odgovoru na apelaciju uopšte nije odgovorio na apelacione navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, tj. nije obrazložio toliko dugo trajanje drugostepenih postupaka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu dužina konkretnog postupka prekomjerna te da nije zadovoljila kriterijum „razumnog roka“. Osim toga, Ustavni sud je utvrdio i da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53−66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Naknada nematerijalne štete

30. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, apelantkinja nije tražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, utvrđivanje kršenja tog ustavnog prava samo po sebi predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4250/21 od 24. septembra 2026. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba, te Evropski sud, Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. oktobra 2017. godine, predstavka broj 4867/16, tačka 16).

Pravo na imovinu

31. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdnje o kršenju tog prava u suštini zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantkinjino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije imajući u vidu da je postupak trajao oko šest godina i skoro devet mjeseci, pri čemu je dužini postupka odlučujuće doprinio Okružni sud, koji za navedeno nije dao bilo kakvo obrazloženje.

33. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

34. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3529/21 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio