Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3470/21 („Cosmopolit“ d.o.o. Trn-Laktaši)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3470/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3470/21, rješavajući apelaciju „Cosmopolit“ d.o.o. Trn-Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Cosmopolit“ d.o.o. Trn-Laktaši podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 103586 20 Rev od 20. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Cosmopolit“ d.o.o. Trn-Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Stupar advokat iz Banjaluke, podnio je 8. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 103586 20 Rev od 20. jula 2021. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 103586 19 Pž od 13. marta 2020. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 103586 13 Ps od 11. septembra 2019. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 103586 13 Ps od 11. septembra 2019. godine utvrđeno je da ne postoji apelantovo potraživanje prema „Biospringer RS“ d.o.o. Senta (u daljnjem tekstu: tužilac) istaknuto prigovorom radi prebijanja (stav I izreke). Suprotno tome, apelant je stavom II izreke presude obavezan da tužiocu isplati dug za isporučenu robu po ispostavljenim računima u periodu od 2008. do 2013. godine. Osim toga, presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tužioca da mu isplati određene novčane iznose na ime odobrenog rabata, gubitaka zbog neisporučenog svježeg aktivnog kvasca i zbog povećanja cijene suvog pekarskog kvasca. U obrazloženju, sud je kao nespornu činjenicu utvrdio da su parnične stranke bile u poslovnoj saradnji na osnovu tri ugovora o ekskluzivnoj prodaji i da je tužilac u periodu od 2008. do 2013. godine isporučio apelantu robu – kvasac i za to mu ispostavio račune. Apelant te račune nije platio, već se pozvao na knjižna odobrenja na ime nedostataka isporučene robe, te je istakao prigovor kompenzacije. Sud je takođe utvrdio da su parnične stranke zaključile Protokol od 21. novembra 2012. godine kojim su se saglasile o dinamici kojom će apelant izmiriti dugovanje prema tužiocu zaključno sa 15. aprilom 2013. godine. Stoga je sud u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba člana 454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i obavezao apelanta da tužiocu isplati dugovanje za isporučenu robu, u visini utvrđenoj na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Pri tome je istakao da tužiočevo potraživanje nije zastarilo iako je prošao rok od tri godine propisan odredbama člana 374. ZOO, jer je potpisivanjem Protokola od 21. novembra 2012. godine došlo do prekida zastare. Sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, kao i iskaza svjedoka koji je vodio apelantovo knjigovodstvo u spornom periodu, proizlazi da tužilac nije knjižio apelantove knjižne obavijesti dok je apelant to činio i evidentirao to kao svoje potraživanje prema tužiocu, iako to nije mogao bez tužiočevog odobrenja. Osim toga, sud je istakao da je potraživanje koje je apelant istakao u prigovoru kompenzacije zastarilo. U vezi sa tim je istakao da se pretežan dio knjižnih obavijesti odnosi na 2004, 2006. i 2008. godinu, te da je od tada do 22. januara 2018. godine, kada je apelant podnio protivtužbu, protekao rok propisan odredbom člana 376. ZOO. Pri tome je naglasio da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne radi o sticanju bez osnova, jer su parnične stranke sve vrijeme bile u ugovornom odnosu, već se radi o naknadi štete. Stoga je sud zaključio da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan.

3. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 103586 19 Pž od 13. marta 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju Viši privredni sud je podržao odluku i obrazloženje koje je dao prvostepeni sud.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 103586 20 Rev od 20. jula 2021. godine odbijena je revizija koju je u apelantovo ime izjavio advokat O. H, dok je odbačena revizija koju su u apelantovo ime izjavili advokati D. S. i A. Č. U obrazloženju presude Vrhovni sud je podržao odluku i obrazloženje koje su dali nižestepeni sudovi. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je njegova obaveza prema tužiocu prestala zbog nemogućnosti ispunjenja jer je prestao raditi, uz obrazloženje da apelant to nije tvrdio, niti dokazivao u postupku pred nižestepenim sudovima. Osim toga, istakao je da apelant i dalje egzistira kao pravno lice, što proizlazi iz činjenice da je 2. juna 2020. godine izdao i ovjerio punomoć za zastupanje u revizionom postupku. Konačno, sud je naveo da je revizija koju su u apelantovo ime izjavili advokati D. S. i A. Č. neblagovremena.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Navodi da su sudovi proizvoljno zaključili da je njegovo potraživanje iz protivtužbe zastarilo, iako je u odgovoru na tužbu od 3. juna 2013. godine naveo da „zadržava pravo izjavljivanja protivtužbe“. Apelant dalje iscrpno obrazlaže tvrdnju da mu je tužilac isporučivao robu sa materijalnim nedostacima, te da stoga nije bio dužan da mu plati potraživanja po izdatim računima. Takođe navodi da je njegova obaveza prema tužiocu prestala zbog nemogućnosti ispunjenja jer je u potpunosti prestao sa radom. Konačno, apelant navodi da je uslijed tužiočevog ostvarivanja velike dobiti smanjena njegova dobit i na taj način povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelant dužan da tužiocu isplati dug za isporučenu robu, shodno odredbi člana 454. ZOO. Sudovi su takođe jasno i detaljno obrazložili zaključak o neosnovanosti apelantovog prigovora kompenzacije i protivtužbenog zahtjev, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO. Ta utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode da njegovo potraživanje iz protivtužbe nije zastarilo i da je njegova obaveza prema tužiocu prestala uslijed nemogućnosti ispunjenja, koje je isticao i u postupku pred redovnim sudovima. Međutim, sudovi su te navode razmotrili i dali jasno obrazloženje zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3470/21 („Cosmopolit“ d.o.o. Trn-Laktaši) | Sudska praksa | Aktio