Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4073/21 (B. S.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4073/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4073/21, rješavajući apelaciju Božidara Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Božidara Stevanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 V 036978 21 Rev 4 od 16. augusta 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Božidaru Stevanoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Božidara Stevanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 V 036978 21 Rev 4 od 16. augusta 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Božidar Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. novembra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 V 036978 21 Rev 4 od 16. augusta 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Republike Srpske (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 7. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant je 22. decembra 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjima Republičke geodetske uprave – Područna jedinica Ugljevik (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) od 8. i 21. septembra 2011. godine eksproprirane su apelantove nekretnine, i to zemljište, građevinski objekti, voćni zasadi i ukrasno bilje, bliže označeni u spomenutim rješenjima. Budući da u upravnom postupku nije postignut sporazum za određivanje naknade za nekretnine, voćne zasade i ukrasno bilje, predmet je ustupljen sudu radi donošenja odluke kojom se određuje naknada za eksproprirane nekretnine.

5. Rješenjem Osnovnog suda od 27. decembra 2012. godine protivnik predlagača je obavezan da apelantu isplati naknadu za eksproprirane nekretnine, voćne zasade i ukrasno bilje. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je vještak poljoprivredne struke obračunao naknadu za voćne zasade i ukrasno bilje u iznosu od 303.554,20 KM.

6. Okružni sud je rješenjem od 30. maja 2013. godine snizio navedenu naknadu za voćne zasade i ukrasno bilje na iznos od 275.715,72 KM. Naime, Okružni sud nije prihvatio zaključke prvostepenog suda u pogledu visine naknade za eksproprirane voćne zasade i ukrasno bilje cijeneći da se ta naknada trebala umanjiti za troškove proizvodnje oraha.

7. Vrhovni sud je rješenjem od 9. jula 2014. godine djelimično uvažio reviziju protivnika predlagača i rješenje Okružnog suda ukinuo u dijelu u kojem je određena naknada za eksproprirane voćne zasade i ukrasno bilje iznad iznosa od 79.032,00 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Predmet je u tom dijelu, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. Apelant je 24. septembra 2014. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda. Nakon toga, Ustavni sud je donio Odluku broj AP-4296/14 od 15. februara 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je tu apelaciju odbio kao neosnovanu.

9. Nakon toga, Osnovni sud, Okružni sud i Vrhovni sud su nekoliko puta donosili odluke kojima je u konačnici utvrđena naknada za eksproprirana voćna stabla i ukrasno bilje.

10. Vrhovni sud je osporenim Rješenjem broj 80 0 V 036978 21 Rev 4 od 16. augusta 2021. godine utvrdio konačni iznos naknade za eksproprirano voće i ukrasno bilje u ukupnom iznosu od 258.210,92 KM. Kako je već pravomoćno bio dosuđen iznos od 79.032,00 KM, utvrđeno je da preostala naknada za eksproprirane voćne zasade i ukrasno bilje iznosi 179.178,02 KM, koju je protivnik predlagača dužan isplatiti sa zakonskom zateznom kamatom od 5. januara 2021. godine (od dana donošenja rješenja Okružnog suda) do isplate. Navedenim rješenjem je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove revizionog postupka, dok je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je u toku postupka utvrđeno da su rješenjima područne jedinice od 8. i 21. septembra 2011. godine eksproprirani, između ostalog, voćni zasadi i ukrasno bilje. Utvrđeno je da među strankama nije sporna visina naknade za ostale eksproprirane voćne zasade u ukupnom iznosu od 42.101,02 KM. Međutim, utvrđeno je i da je od apelanta eksproprirano 170 stabala oraha te da, prema nalazu vještakā, cijena oraha u ljusci po jednom kilogramu iznosi 9,00 KM. Kada se 170 stabala oraha pomnoži sa 9,00 KM/1kg i sa 20 kg roda po stablu i s koeficijentom „8“ (koji se kreće „od 8 pa naviše“), koji je utvrđen na osnovu nalaza istih vještaka, Vrhovni sud je zaključio da naknada za eksproprirana stabla oraha iznosi 244.800,00 KM. Vrhovni sud je dalje utvrdio da je navedena naknada uvećana za iznos od 42.101,02 KM na ime naknada za ostale zasade i biljke, te da ukupno iznosi 286.901,02 KM. Dalje, primjenom člana 57. tačka a) Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE), Vrhovni sud je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu za eksproprirane orahe, voćne zasade i drugo bilje u visini njihovog cijelog prihoda, za onoliko godina koliko je potrebno da uđu u proces plodonošenja. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da se utvrđena naknada umanjuje na ime troškova proizvodnje, koji ne spadaju u prihod. Prema ocjeni Vrhovnog suda, navedeni troškovi iznose od 10% od ostvarenog cijelog prihoda (kako su ih procijenili navedeni vještaci na osnovu cijene oraha), što u konkretnom slučaju iznosi 28.690,10 KM. Kada se navedena utvrđena ukupna naknada umanji za utvrđene troškove proizvodnje, Vrhovni sud je zaključio da naknada za eksproprirane orahe, voćne zasade i drugo bilje iznosi 258.821,02 KM. Dalje, nakon što se na navedeni način obračunata naknada umanji za ranije dosuđeni iznos od 79.032,00 KM, koji među strankama nije bio sporan, Vrhovni sud je zaključio da preostali iznos pravične naknade za eksproprirane orahe i ostale voćne zasade i ukrasno bilje koji protivnik predlagača treba isplatiti apelantu iznosi ukupno 179.178,02 KM.

12. Imajući u vidu da je naknada utvrđena rješenjem Okružnog suda od 5. januara 2021. godine, Vrhovni sud je zaključio da je protivnik predlagača od tada dužan plaćati zakonsku zateznu kamatu u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

13. Konačno, Vrhovni sud je obrazložio da je drugostepeni sud troškove postupka obračunao pravilnom primjenom procesnog prava i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa o nagradama). Naime, iz obrazloženja rješenja Okružnog suda, koje je u relevantnom dijelu potvrđeno osporenim rješenjem Vrhovnog suda, proizlazi da se naknada za troškove postupka zastupanja stranaka u takvim vrstama postupaka obračunava po tarifnom broju 3 Tarife o nagradama. Okružni sud je zatim detaljno naveo obračun troškova po stavkama, pa je na osnovu čl. 397. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), članom 2. tarifni broj 3, 9. i 12. Tarife o nagradama, obavezao protivnika predlagača da apelantu naknadi troškove vanparničnog postupka u iznosu od 18.804,82 KM. Okružni sud je zaključio da su i traženi troškovi prijevoza advokata, koji je putovao iz drugog grada do suda, neosnovani i nepotrebni jer je apelant mogao angažirati advokata s područja prvostepenog suda. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

15. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u dijelu osporene odluke koji se odnosi na umanjenje naknade za voćne zasade, obračun zakonskih zateznih kamata i troškova postupka. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbu člana 57. ZE-a. Ističe da navedena odredba jasno govori da kada se radi o voćnim zasadima, troškove od cijelog prihoda ne treba odbijati jer to zakonodavac nije propisao i svako postupanje kao što je u osporenom rješenju je protivzakonito. U vezi s tim, navodi da odlukom Vrhovnog suda iz 2014. godine, kojom je potvrđena odluka u dijelu naknade za voćne zasade do iznosa 79.032,00 KM, nije došlo do umanjivanja cijene spram troškova proizvodnje. S druge strane, osporenom odlukom je izvršeno umanjenje cijene roda za iznos troškova proizvodnje.

16. Dalje, apelant ističe da je zakonske zatezne kamate trebalo dosuditi od dana donošenja prvog prvostepenog rješenja u konkretnom postupku iz 2011. godine. U tom smislu apelant je ukazao na Rješenje Okružnog suda broj 80 0 V 005765 11 Gž 2 od 30. maja 2011. godine kojim je određeno da se zakonska zatezna kamata računa od dana donošenja ranijeg prvostepenog rješenja. Smatra da navedeno ukazuje i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant također smatra da je sud prilikom određivanja troškova postupka postupao suprotno Odluci Ustavnog suda broj AP-3310/14 i apelanta odbio sa zahtjevom za naknadu troškova prijevoza punomoćnika. Također ističe da je sud proizvoljno primijenio pravo u dijelu primjene tarifnog broja, odnosno primijenio je tarifni broj 3 iz člana 2. Tarife o nagradama, mada je u zadnjih 40 godina u sudskoj praksi primjenjivan tarifni broj 2. Ističe da se u postupcima za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine radi o procjenjivim stvarima i utvrđuje se visina naknade odnosno vrijednost.

17. Pored toga, apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ jer postupak određivanja naknade traje deset godina. Traži naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom na ime sastavljanja apelacije.b)Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da apelacija nije osnovana. Ističe da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao tokom postupka koji je prethodio donošenju osporene odluke. Naveo je da ostaje pri činjeničnim navodima i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke kojom nisu povrijeđena prava na koja je apelant ukazao u apelaciji.

19. Okružni sud je naveo da ostaje pri stavu i obrazloženju iz osporene odluke. Smatra da su neosnovani navodi iz apelacije, te ističe da je osporena odluka, kao i odluka tog suda od 5. januara 2021. godine donesena u skladu sa zakonom i ustavom. Navodi da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Osnovni sud je naveo da apelacija nije osnovana i da je postupao u skladu sa zakonom.

21. Protivnik predlagača je naveo da ostaje pri navodima koje je isticao tokom postupka, te je naglasio da su neosnovani apelantovi navodi u pogledu povrede njegovih prava na koja je ukazao u apelaciji jer je određena naknada za eksproprirane nekretnine višestruko iznad njene realne vrijednosti. Dalje, protivnik predlagača je naveo da je trajanje postupka nešto što pogađa ne samo predlagača nego i protivnika predlagača, te da u tom smislu postoji apsolutni interes obje strane da se postupak određivanja naknade okonča u najkraćem periodu.

22. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju ponovio apelacione navode koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava u dijelu osporene odluke koji se odnosi na umanjenje naknade za voćne zasade, obračun zakonskih zateznih kamata i troškova postupka. Osim toga, apelant je istakao da je povrijeđeno i njegovo pravo na obrazloženu odluku jer obrazloženje Vrhovnog suda ne predstavlja argumentirano obrazloženje. Apelant je predložio da se izvrši spajanje konkretne apelacije s apelacijom koju je kasnije podnio protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske u predmetu broj 80 0 P 068373 22 Rev 2 od 26. maja 2022. godine, koja je zavedena pod brojem AP-3336/22. U navedenom predmetu je Vrhovni sud odlučivao o tužbi Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“, Matično preduzeće a.d. Trebinje, Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik protiv apelanta radi neosnovanog obogaćenja.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka USRS, 2/15 – odluka USRS i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 57. tačka a)

Naknada za voćna stabla i vinovu lozu određuje se:

a) za voćna stabla i vinovu lozu koji se nalaze u stadijumu davanja plodova - u visini cijelog prihoda tog stabla, odnosno loze, za onoliko godina koliko je potrebno za podizanje te vrste voćnog stabla, odnosno loze i njihov razvoj do stadijuma davanja plodova;

Član 70. stav (1) (1) Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, organ uprave će bez odgađanja dostaviti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nepokretnost, radi određivanja naknade u vanparničnom postupku.

Član 71.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu onako kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 277. (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. (2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i posle dužnikove docnje.

25. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09, 91/16 i 16/23)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 158. stav (1) (1) Ako učesnici ne postignu sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost u roku od 60 dana po pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni organ jedinice lokalne samouprave dostavit će pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazima o isplati vlasniku ponuđenog iznosa naknade ili o polaganju istog u depozit suda na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade.

Član 159. st. 1. i 2. (1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan i sud će odrediti ročište iz člana 160. ovog zakona u roku od 15 dana, računajući od dana kada je sud zaprimio predmet organa uprave po kojem korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli saglasnost o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

VI.Dopustivost i meritum

26. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

27. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem se određuje naknada za eksproprirane nekretnine i, u vezi s tim, početak toka zakonske zatezne kamate, pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4296/14 od 15. februara 2017. godine, stav 24, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je osporenom odlukom pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao i da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku. U vezi s tim navodima Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

32. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

33. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno odlučio kada je primjenom člana 57. tačka a) ZE-a apelantu odredio naknadu za voćne zasade i ukrasno bilje, kojom prilikom se rukovodio nalazom vještaka poljoprivredne struke. Također, Ustavni sud smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da odlukom Vrhovnog suda iz 2014. godine nije došlo do umanjivanja cijene u odnosu na troškove proizvodnje. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke iz 2014. godine, kojom je odbio apelantovu reviziju, naveo da je Okružni sud djelimično otklonio nedostatke prvostepenog rješenja kada je jednim dijelom prihod za orahe umanjio za troškove proizvodnje. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud razmotrio sva ključna pitanja koja se tiču sporne naknade i o njima dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno dovoljne i relevantne razloge, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka. Stoga, zaključak Vrhovnog suda da pod cijelim prihodom smatra onaj prihod voćnih stabala koji preostaje nakon odbitka troškova proizvodnje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

34. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na početak toka zakonske zatezne kamate, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zakonsku zateznu kamatu obračunao od dana donošenja odluke kojom je utvrđena naknada za voćne zasade i ukrasno bilje, odnosno od dana donošenja rješenja Okružnog suda od 5. januara 2021. godine. Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4539/14 od 18. jula 2017. godine, tač. 29−31. i AP-3581/17 od 24. aprila 2019. godine, tačka 27, dostupne na www.ustavnisud.ba), u kojima nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se zakonska zatezna kamata na naknadu za eksproprirane nekretnine dosuđuje od dana donošenja prvostepene odluke. Kod takvog stanja stvari, Ustavni sud smatra da na konkretan predmet nema utjecaja okolnost da je Okružni sud u drugom predmetu donio drugačiju odluku. Dalje, apelant smatra da je Vrhovni sud prilikom određivanja troškova postupka postupao suprotno Odluci Ustavnog suda broj AP-3310/14 i odbio ga sa zahtjevom za naknadu troškova prijevoza punomoćnika. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao gotovo isto činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

4778/18 od 20. maja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je ukazao na više odluka Ustavnog suda, Vrhovnog suda i na pravno shvatanje Panela za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti. Naime, iz tih odluka proizlazi da „troškovi koji se odnose na apelantovog punomoćnika advokata nisu neophodni troškovi u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, pa nisu trebali biti ni dosuđeni“. Shodno navedenom, imajući u vidu vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika van mjesta sjedišta suda, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi neosnovani (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1398/14 od 11. januara 2017. godine, tačka 26. i Odluka o dopustivosti broj AP-

5719/15 od 27. februara 2018. godine, tač. 10−12, obje dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi u vezi s primjenom tarifnog broja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-7158/18 od 12. marta 2019. godine, tač. 3, 4. i 8, dostupna na www.ustavnisud.ba).

35. Na osnovu navedenog, te podržavajući praksu u predmetima koji su pokretali identična pravna pitanja, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

36. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

37. Ustavni sud zapaža da je predmetni vanparnični postupak pred Osnovnim sudom započeo u decembru 2012. godine, shodno članu 70. stav 1. ZE-a, odnosno članu 158. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP), te da je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda od 16. augusta 2021. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka je osam godina i sedam mjeseci.

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji se, u smislu izričitih zakonskih odredbi člana 71. ZE-a i člana 159. stav 2. ZVP-a, smatra hitnim i potrebno ga je provesti u skladu s rokovima propisanim članom 159. ZVP-a. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju potrebno riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu. U odnosu na ponašanje apelanta, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi doprinos apelanta dužini trajanja predmetnog postupka. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvo rješenje o određivanju naknade donio 27. decembra 2012. godine. Nakon toga predmet je još triput rješavan pred prvostepenim sudom, šest puta pred drugostepenim sudom i četiri puta pred Vrhovnim sudom, te da je okončan rješenjem Vrhovnog suda od 16. augusta 2021. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao osam godina i sedam mjeseci, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, a priori van razumnog roka i traži sveobuhvatnu ocjenu. Njegova dužina bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Također, u odgovorima na apelaciju redovni sudovi nisu ponudili obrazloženje za dužinu trajanja postupka u roku od osam godina i sedam mjeseci. Uzimajući to u obzir, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53−66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ukupna dužina postupka ne zadovoljava zahtjev „suđenja u razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je zbog toga prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

40. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 950,00 KM.

41. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

42. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant argumentaciju o kršenju tog prava u suštini zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava), koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

43. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

44. U vezi s apelantovim zahtjevom da se apelacija spoji sa apelacijom koju je apelant kasnije podnio i koja je zavedena pod brojem AP-3336/22, Ustavni sud zapaža da, iako je apelant vodio dva odvojena postupka inicirana eksproprijacijom njegovih nekretnina, nije bilo osnova za spajanje predmeta budući da redovni sudovi nisu odlučivali o istom pravnom pitanju.

45. U vezi s apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

VII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je predmetni vanparnični postupak trajao osam godina i sedam mjeseci, iako se radi o postupku koji se po izričitim zakonskim odredbama smatra hitnim, te da taj postupak nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.

47. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoja činjenična i pravna utvrđenja koja se ne mogu ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ i kada je o svim relevantnim pitanjima dao obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman