Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2562/21 (BBM d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2562/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2562/21, rješavajući apelaciju BBM d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija BBM d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 362991 20 Rev od 11. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. BBM d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Varunek, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 362991 20 Rev od 11. marta 2021. godine.

Uvodne napomene

2. JP Ceste Federacije Bosne i Hercegovine, kao naručilac/investitor i SCT d.d. Ljubljana, kao izvođač radova (u daljnjem tekstu: glavni izvođač) zaključili su 14. septembra 2007. godine ugovor o izgradnji obilaznice Sarajevo LOT 1. Glavni izvođač je osnovao povezano privredno društvo SCT BBM d.o.o. (u daljnjem tekstu: podizvođač), radi lakšeg izvršenja preuzetog posla, dok je podizvođač angažovao i druga privredna društva za obavljanje dijela radova, uključujući i apelanta. Osporeni postupak

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 11. jula 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se JP Ceste Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime duga plati određeni novčani iznos, preciziran u izreci presude.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi. U vezi s tim, istakao je da je jedini dokaz koji se odnosi na tuženog apelantov konačni zahtjev za isplatu potraživanja. Međutim, sud je istakao da apelant tim dokazom nije dokazao pasivnu legitimaciju tuženog, niti postojanje obligacionopravnog odnosa između parničnih stranaka. U vezi s tim, sud je istakao da je plaćanje špediterske usluge, usluge iznajmljivanja i servisiranja vozila, usluga stručne pomoći i angažovanje određenih uposlenika obaveza podizvođača, a ne tuženog. U konačnici, naveo je da ni iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi postojanje obligacionopravnog odnosa između apelanta i tuženog, nego između apelanta i podizvođača na kojeg i glase fakture za usluge koje je apelant izvršio.

5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 8. septembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je utvrđeno da je apelant pružao usluge u korist podizvođača (najam radnika i vozila, servisiranje vozila i špediterske usluge) u vremenskom periodu od 1. septembra 2008. godine do 31. decembra 2010. godine. Za navedene usluge apelant je podizvođaču fakturisao određeni novčani iznos, od kojeg je dio ostao neplaćen. Apelant tužbeni zahtjev zasniva na posebnom institutu obligacionog prava iz člana 612. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, istakao je da, s obzirom na vezanost podizvođačkog ugovora za osnovni ugovor o izgradnji, kao i njegove Opšte uslove, uslov za isplatu od strane tuženog je njegovo priznavanje potraživanja. Dalje je naveo da je u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku apelant prvo morao dokazati da glavni izvođač ima priznato i dospjelo, a neplaćeno potraživanje prema tuženom, jer se samo iz tog novčanog iznosa mogu naplaćivati podizvođači. Sud je zaključio da nisu ostvarene pretpostavke da prema članu 612. ZOO apelant od tuženog zahtijeva isplatu duga.

6. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je naveo da je na apelantu teret dokazivanja da u trenutku podnošenja zahtjeva postoji dug tuženog prema glavnom izvođaču, a što jasno slijedi iz odredbe člana 612. ZOO, budući da na teret te svote naručilac (u konkretnom slučaju tuženi) isplaćuje izvođačevog saradnika. Dalje je obrazložio koje uvjete treba ispuniti za primjenu navedene odredbe, međutim apelant u tom pravcu nije predložio, niti proveo dokaze, zbog čega su pravilno nižestepeni sudovi izveli zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja. Apelacioni navodi

7. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ukazuje da su pogrešni i suprotni provedenim dokazima i materijalnom pravu zaključci prvostepenog i drugostepenog suda da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije i da nisu ispunjeni uslovi za primjenu člana 612. ZOO. U odnosu na odluku Vrhovnog suda, apelant navodi da je taj sud odbio reviziju iz potpuno drugačijih razloga u odnosu na razloge nižestepenih sudova. Dalje ističe da je osporenu odluku donio na osnovu potpuno proizvoljne i diskriminacijske primjene zakona. Apelant navodi da od svih podizvođača koji su angažovani na realizaciji projekta, jedino apelantu nije plaćena ugovorena naknada za izvršene usluge. Relevantni propisi

8. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Neposredan zahtev saradnika poslenika od naručioca

Član 612.

Za naplatu svojih potraživanja od poslenika njegovi saradnici mogu se obratiti neposredno naručiocu i zahtevati od njega da im isplati ta potraživanja na teret svote koju u tom času duguje posleniku, ako su ta potraživanja priznata.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili kako je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, odnosno da apelant nije dokazao da su ostvarene pretpostavke za primjenu člana 612. ZOO zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, osporenu odluku zasnovao na istim razlozima kao i nižestepeni sudovi, cijeneći i da su nižestepeni sudovi pravilno izveli zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja (vidi tačku 6. ove odluke). Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2562/21 (BBM d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio