Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3113/21 („Livnica čelika“ d.o.o. u stečaju Tuzla)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Naknada
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3113/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3113/21, rješavajući apelaciju „Livnica čelika“ d.o.o. u stečaju Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Livnica čelika“ d.o.o. u stečaju Tuzla podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 359730 21 Pž od 15. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Livnica čelika“ d.o.o. u stečaju Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 31. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 359730 21 Pž od 15. marta 2021. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-925/21 od 5. maja 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-1170/21 koju je apelant podnio 8. aprila 2021. godine protiv osporene presude Kantonalnoga suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 359730 21 Rev od 13. jula 2021. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 359730 19 Ps od 7. oktobra 2020. godine, obavezan je tuženi Sead Džafić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati iznos od 8.791,86 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je tuženi kupio nekretnine u stečajnom postupku koji je otvoren nad apelantovom imovinom, pa su mu te nekretnine dosuđene pravosnažnim rješenjem o dosudi Općinskog suda od 12. juna 2017. godine. Dalje je naveo da je rješenjima nadležnog gradskog organa od 3. jula 2017. godine i 2. oktobra 2017. godine (u daljnjem tekstu: sporna rješenja), apelant obavezan na plaćanje naknade za korištenje navedenih nekretnina kao gradskog građevinskog zemljišta, počev od 1. jula do 31. decembra 2017. godine, u određenim iznosima. Istaknuto je da apelant nije podnio žalbu protiv spornih rješenja i da su ona postala pravosnažna, te da je apelant 10. aprila 2019. godine u korist Grada Tuzle uplatio iznose utvrđene spornim rješenjima. Općinski sud je ukazao da je tuženi, kao posjednik, dužan na osnovu člana 73. Zakona o građevinskom zemljištu platiti naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Kako je apelant ispunio ovu zakonsku obavezu tuženog, Općinski sud je, na osnovu člana 218. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao tuženog na plaćanje iznosa navedenog u izreci presude.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Ps 359730 21 Pž od 15. marta 2021. godine, uvažena je žalba tuženog, preinačena presuda Općinskog suda i odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o utvrđenoj apelantovoj zakonskoj obavezi na plaćanja naknade za gradsko i ostalo građevinsko zemljište, a ne zakonskoj obavezi tuženog. Dalje je naveo da je apelant platio naknadu na osnovu spornih rješenja, pa da se tuženi ne može smatrati obogaćenim licem, niti da je između njih nastao odnos u smislu neosnovanog obogaćenja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo da od tuženog traži restituciju plaćene naknade, niti da se tuženi primjenom člana 218. ZOO obaveže na njenu isplatu. Istaknuto je da se u takvoj situaciji tužbeni zahtjev ne može opravdati samom činjenicom da se naknada odnosi na period nakon što je tuženi stekao nekretnine, kao ni odredbom člana 73. Zakona o građevinskom zemljišta. U vezi s tim, obrazloženo je da je prvostepeni sud potpuno zanemario da se radilo o pravosnažnim upravnim rješenjima, kojima je sud u parničnom postupku vezan bez mogućnosti i ovlaštenja da ispituje njihovu pravilnost i zakonitost. Istaknuto je da je apelant propustio da u upravnom postupku žalbom osporava pravilnost spornih rješenja. Stoga je plaćanje naknade utvrđene spornim rješenjima predstavljalo apelantovu zakonsku obavezu.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 359730 21 Rev od 13. jula 2021. godine odbačena je apelantova revizija, jer nije ispunjavala uslove iz člana 237. Zakona o parničnom postupku.

7. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da Kantonalni sud nije pravilno obrazložio osporenu odluku i nije cijenio apelantovo pravo na vraćanje plaćene naknade shodno dokaznoj građi. Također smatra da se tuženi neosnovano obogatio na njegov račun i da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da apelantu ne pripada pravo na vraćanje plaćene naknade. Apelant traži naknadu troškova sastavljanja apelacije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke. (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, pažljivo cijenio izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje u kontekstu njegovog eventualnog prava na vraćanje plaćene naknade. Također, o svim svojim zaključcima Kantonalni sud je dao dovoljna i relevantna obrazloženja, pa se ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Osim toga, u vezi sa apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3113/21 („Livnica čelika“ d.o.o. u stečaju… | Sudska praksa | Aktio