Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4398/21 (Sportsko udruženje „Gudelj“ Trebinje, A.G. i P.G.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4398/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4398/21 , rješavajući apelaciju Sportskog udruženja „Gudelj“ Trebinje i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sportskog udruženja „Gudelj“ Trebinje, A.G. i P.G. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 050648 20 Rev od 26. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sportsko udruženje „Gudelj“ Trebinje, A.G. i P.G. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa ZOU „Raguž“ iz Stoca, podnijeli su 23. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 050648 20 Rev od 26. oktobra 2021. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 050648 20 Gž 2 od 26. avgusta 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 050648 19 P 2 od 31. marta 2020. godine, Grad Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantima nadoknadi štetu na ime ulaganja u objekat „Sportska balon sala“ i izmakle koristi zbog nemogućnosti korišćenja tog objekta. U obrazloženju, sud je utvrdio da su apelanti A. G. i P. G. bili investitori gradnje sportske balon sale i da im je tuženi izdao potrebe dozvole, na osnovu kojih su apelanti, po isteku važenja odobrenja za građenje, izveli značajan dio građevinskih radova. Dalje je utvrdio da je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) poništilo ta rješenja po pravu nadzora, uz obrazloženje da tuženi nije bio nadležan za izdavanje dozvola jer je sporna lokacija nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Stoga je Ministarstvo zabranilo apelantima svako daljnje izvođenje radova do pribavljanja građevinske dozvole. Sud je ocijenio da apelanti, iako su preduzeli radove na izgradnji objekta po isteku važenja građevinske dozvole, nisu bespravni graditelji. U vezi sa tim je istakao da je organ tuženog, po prijavi apelanata, izašao na lice mjesta i iskolčio sporni objekat, iako je tada građevinska dozvola istekla. Stoga je sud zaključio da se takvo postupanje tuženog mora smatrati produžavanjem odobrenja za građenje. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je tuženi protivpravnom radnjom prouzrokovao apelantima štetu, te ga je obavezao da tu štetu nadoknadi primjenom odredaba člana 17. Ustava Republike Srpske i 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 050648 20 Gž 2 od 26. avgusta 2020. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen. U obrazloženju, Okružni sud je, za razliku od prvostepenog suda, zaključio da su apelanti bili bespravni graditelji jer u vrijeme započinjanja gradnje nisu imali odobrenje za građenje. Pri tome je naglasio da se činjenica da je organ tuženog iskolčio sporni objekat ne može smatrati produžavanjem odobrenja za građenje. U vezi sa tim je istakao da iskolčavanje objekta, shodno odredbi člana 92. Zakona o uređenju prostora i građenju, predstavlja tehničku radnju kojom se prenose lokacijski uslovi koji su dati u odobrenju za građenje na sam teren. Osim toga, sud je istakao da iskolčavanje nije u isključivoj nadležnosti tuženog, već je tu radnju mogla preduzeti i ovlaštena geodetska organizacija. Sud je dalje ukazao da se činjenica da je odluka organa uprave ukinuta ili poništena odlukom instanciono višeg organa ili suda, ne može smatrati nezakonitim radom tog organa. U vezi sa tim se pozvao na presudu Vrhovnog suda broj 95 0 P 019194 15 Rev od 5. oktobra 2016. godine.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 050648 20 Rev od 26. oktobra 2021. godine odbijena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude. U obrazloženju, Vrhovni sud je podržao zaključak nižestepenih sudova da činjenica da je organ uprave pogrešno procijenio svoju nadležnost, suprotno tvrdnjama apelanata, ne povlači automatski odgovornost tuženog po članu 172. ZOO. U vezi sa tim je ukazao da odgovornost tuženog za štetu postoji ukoliko se ispuni standard „dovoljno ozbiljne povrede“, te da pored prava stranke na naknadu štete treba uzeti u obzir i „pravo organa na pravno mišljenje i shvatanje“. Vrhovni sud je istakao da se nepravilnim radom organa uprave može smatrati samo ono postupanje koje je suprotno opštim pravnim načelima i pravilima struke, odnosno kada se radi o pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna i ne zahtijeva posebno tumačenje i u čijoj primjeni nije bilo dilema u praksi. U suprotnom, kako je to sud obrazložio, organ uprave i službena lica koja su u njemu zaposlena ne bi mogli samostalno i nezavisno obavljati svoju dužnost, bez straha za izraženo pravno mišljenje. Stoga je zaključio da u konkretnom slučaju nije ostvaren standard „dovoljno ozbiljne povrede“. Osim toga, sud je istakao da i kada bi tuženi bio odgovoran za spornu štetu, ona ne bi bila u iznosu vrijednosti ulaganja apelanata. U vezi s tim je istakao da se radi o montažnom objektu koji može biti demontiran i iskorišten na drugom mjestu ili prodat, što proizlazi i iz činjenice da su apelanti demontirali krov spornog objekta i balon salu. Konačno, sud je istakao da činjenica da je tuženi ponudio apelantima drugu lokaciju za njihov objekat, suprotno navodima apelanata, ne znači da je prihvatio odgovornost za spornu štetu.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelanti navode da je proizvoljan stav Vrhovnog suda da je sporni objekat montažni, te ističu da se radi o djelimično „čvrstom“ objektu. Dalje navode da konkretno postupanje tuženog automatski povlači njegovu odgovornost, te da je pogrešan i subjektivan stav Vrhovnog suda o potrebi postojanja „dovoljno ozbiljne povrede“. Apelanti takođe smatraju da nuđenjem druge lokacije tuženi prihvatio odgovornost za spornu štetu. Konačno, apelanti navode da je Vrhovni sud odlučivao i o prigovorima koje tuženi nije istakao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanatao povredi prava odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da tuženi nije odgovoran za spornu štetu, shodno relevantnim odredbama ZOO. Ta utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji ponavljaju navode da konkretno postupanje tuženog automatski povlači njegovu odgovornost i da je on nuđenjem druge lokacije za njihov objekat prihvatio tu odgovornost. Međutim, sudovi su te navode razmotrili i dali jasno obrazloženje zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata da je sporni objekat djelimično „čvrst“, u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Konačno, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman