Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3926/21 („Nešković osiguranje“ a.d. Bijeljina)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3926/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3926/21 , rješavajući apelaciju „Nešković osiguranja“ a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Nešković osiguranja“ a.d. Bijeljina podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 035236 21 Pž od 27. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Nešković osiguranje“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 15. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 035236 21 Pž od 27. septembra 2021. godine. Apelant je 5. januara 2022. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena njegova revizija izjavljena protiv navedene presude Višeg privrednog suda.. Apelant je 19. jula 2023. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio Presudu Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 035236 20 Ps od 7. decembra 2020. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda obavezan je apelant da tužiocu („Molaris“ d.o.o. Kozluk), između ostalog, na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati iznos od 19.226,53 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju, sud je ukazao da je nesporno da je tužiočevo teretno vozilo, koje je osigurano kod apelanta, oštećeno u saobraćajnoj nezgodi. Takođe, da je tužilac zbog toga tražio od apelanta da mu, između ostalog, na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos. Pri tome je sud ukazao da je apelant ranije isplatio tužiocu po njegovom odštetnom zahtjevu iznos od 12.578,92 KM. Sud je naveo da je odredio vještačenje radi utvrđivanja visine materijalne štete. U vezi s tim, ukazao je da je vještak mašinske struke Z. C. obračunao štetu na oštećenom vozilu po principu totalne štete, jer je utvrdio da su ukupni troškovi popravka veći od procijenjene vrijednosti vozila. Međutim, sud je istakao da je cijenio da je nalaz i mišljenje ovog vještaka nepotpun, jer vještak nije objasnio kako je u konačni izračun visine štete uvrstio rezultat koji se odnosio na ukupne troškove popravka. Osim toga, sud je ukazao da je i apelant prigovorio nalazu i mišljenju ovog vještaka u cijelosti. U vezi s tim, naveo je da je apelant predložio novo vještačenje kako bi se, između ostalog, utvrdila visina štete. Osim toga, apelant je tražio da se novonabavna vrijednost oštećenog vozila umanji za vrijednost hidraulične platforme koja nije bila oštećena u saobraćajnoj nezgodi ako se utvrdi da se u konkretnom slučaju radilo o totalnoj šteti. Dalje je sud naveo da je drugi vještak mašinske struke, S. P., u nalazu i mišljenju naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o totalnoj šteti, imajući u vidu da je procijenjena vrijednost vozila veća od procijenjene štete.
4. Sud je istakao da su u konkretnom slučaju dva sporna pitanja: da li se procjena štete može izvršiti bez uračunavanja vrijednosti hidraulične platforme u novonabavnu vrijednost vozila i da li se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti. U odnosu na prvo pitanje, sud je naveo da iz nalaza i mišljenja oba vještaka, u suštini, proizlazi da se navedeni dio ne može posmatrati odvojeno prilikom procjene ukupne vrijednosti vozila. U odnosu na drugo sporno pitanje, sud je istakao da prema definiciji koju prihvaćaju privredna društva koja se bave osiguranjem vozila na području Bosne i Hercegovine totalna šteta postoji kada se utvrdi da visina štete prelazi vrijednost vozila u trenutku štetnog događaja. U vezi s tim, sud je naveo da je vještak S. P. objektivno i prema pravilima struke procijenio visinu štete u konkretnom slučaju. Naime, sud je naveo da je nalaz i mišljenje ovog vještaka logičan i zasnovan na pravilima struke, te da su prikaz cijena oštećenih dijelova i popravke, kao i nabavna cijena novog vozila iz njegovog nalaza i mišljenja realni i stvarni. U vezi s tim, sud je istakao da je vještak pojasnio da je primijenio formulu koja je uobičajena u njegovoj struci i da je obrazložio zbog čega je smatrao da se u konkretnom slučaju nije radilo o totalnoj šteti. Okružni privredni sud je naveo da je stoga visinu štete u konkretnom slučaju odredio prema nalazu i mišljenju vještaka S. P, shodno odredbama člana 189. stav (2) ZOO.
5. Viši privredni sud je osporenom presudom, u relevantnom dijelu, apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju, sud je potvrdio zaključke prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa. Sud je ponovio da je apelant u prvostepenom postupku osporio nalaz i mišljenje vještaka mašinske struke Z. C. Takođe je naveo da se u konkretnom slučaju nije radilo o totalnoj šteti budući da je procijenjena vrijednost vozila u trenutku saobraćajne nezgode bila veća od obračunate štete. Zbog toga je sud prihvatio obračun štete po principu troškova dijelova i popravke. Pri tome je sud istakao da je nalaz i mišljenje vještaka S. P. po navedenom kriterijumu povoljniji za apelanta. Imajući u vidu sve navedeno, sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na uračunavanje vrijednosti hidraulične platforme u vrijednost vozila.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je suština spora u tome da li je prilikom obračuna totalne štete na vozilu bilo osnova da se u novonabavnu vrijednost vozila uračuna vrijednost hidraulične platforme. Takođe navodi da su redovni sudovi „prihvatili nalaz i mišljenje oba vještaka, a onda dosudili naknadu štete samo prema jednom od njih“, pri čemu nije jasno na osnovu čega je prihvaćen stav drugog vještaka da se u konkretnom slučaju nije radilo o totalnoj šteti.
7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Obična šteta i izmakla korist
Član 189. stav (2) (2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, u suštini, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi odgovorili na sve prigovore koje apelant ponavlja i u apelaciji, te da su dovoljno obrazložili zbog čega su neosnovani apelantovi navodi izneseni u pravcu da se u novonabavnu vrijednost vozila ne treba uračunati vrijednost hidraulične platforme. Takođe, navedeni su jasni razlozi za prihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman