Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2969/21 (H. K.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2969/21
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2969/21, rješavajući apelaciju Hajrudina Kozarića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 14. svibnja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Hajrudina Kozarića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 010550 21 Rev2 od 23. ožujka 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona 10 da Hajrudinu Kozariću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona 10 da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Hajrudina Kozarića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 2 Rs 010550 21 Rev2 od 23. ožujka 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hajrudin Kozarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, odvjetnik iz Tomislavgrada, podnio je 13. kolovoza 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 Rs 010550 21 Rev2 od 23. ožujka 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 2 Rs 010550 20 Rsž3 od 23. prosinca 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantona 10 – Ministarstvo unutarnjih poslova Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) te Kantonalnog povjerenstva za provedbu članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) zatraženo je 2. i 6. ožujka i 12. srpnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, tuženi i Povjerenstvo su u razdoblju od 13. do 17. ožujka te 21. srpnja 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 29. ožujka i 26. srpnja 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 1. travnja 1998. godine podnio tužbu protiv tuženog radi „utvrđenja postojanja radnog odnosa i ostvarivanja prava po osnovi rada“. Općinski sud je Rješenjem broj P. 64/98 od 5. listopada 2000. godine prekinuo parnični postupak, te je zaključio da će spis dostaviti na postupanje Povjerenstvu. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-14/2001 od 1. veljače 2001. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
7. Nakon podnošenja tužbe 30. studenog 1999. godine, apelant se obratio tuženom sa zahtjevom za uspostavljanje radnopravnog statusa. Tuženi je, u konačnici, zaključkom od 31. svibnja 2000. godine odbacio zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa zbog apsolutne nenadležnosti, a rješenjem od 8. kolovoza 2000. godine odbio je apelantov „prigovor za uspostavu radnopravnog statusa“.
8. Apelant je podneskom od 8. listopada 2015. godine zatražio od Općinskog suda da nastavi postupak po njegovoj tužbi. U podnesku je preinačio svoj tužbeni zahtjev te je istaknuo da Povjerenstvo, koje je u međuvremenu prestalo postojati, nije donijelo odluku po njegovoj tužbi/zahtjevu.
9. Presudom Općinskog suda broj 68 2 Rs 010550 15 RS od 10. lipnja 2016. godine usvojen je dio tužbenog zahtjeva, pa je naloženo tuženom da apelantu uplati doprinose za određeno razdoblje. Sud je odbio apelantov primarni i alternativni tužbeni zahtjev preciziran u izreci presude.
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 68 2 Rs 010550 16 Rsž od 29. lipnja 2017. godine uvažio žalbe stranaka, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak.
11. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 68 2 Rs 010550 17 RS2 od 8. prosinca 2017. godine kojom je utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog u razdoblju od 21. kolovoza 1993. do 27. travnja 1998. godine. Stoga je naložio tuženom da mu upiše radni staž, uplati pripadajuće doprinose, kao i da mu isplati plaće s kamatama za razdoblje od travnja 1995. do travnja 1998. godine i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant 31. prosinca 1991. godine bio u radnom odnosu kod tuženog, pa sve do kolovoza 1993. godine, kada je udaljen s radnog mjesta zajedno s ostalim službenicima „muslimanske nacionalnosti“. Dalje je utvrđeno da je apelant sudjelovao u obrani BiH kao pripadnik Oružanih snaga BiH/HVO, te da je 1. travnja 1998. godine podnio tužbu radi uspostavljanja radnopravnog statusa. Također, sud je utvrdio da se apelant 27. travnja 1998. godine zaposlio kod drugog poslodavca (Carinarnica Livno), kao i da je tuženi odbacio njegov zahtjev za uspostavljanje radnopravnog statusa zbog apsolutne nenadležnosti. Sud je naveo da apelant ne ispunjava uvjete iz članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), odnosno da nema status uposlenika na čekanju posla, s obzirom na to da je zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca prije stupanja na snagu ZOR-a. Ukazao je da je apelant u tijeku postupka učinio nespornim da on nema prava iz članka 143. ZOR-a. Stoga je istaknuo da će tužbeni zahtjev riješiti u skladu sa člankom 145. ZOR-a i odredbama zakona koji su za apelanta povoljniji.
12. Općinski sud je odbio prigovore tuženog u svezi s nedostatkom aktivne i pasivne legitimacije stranaka, kao i prigovor zastarjelosti potraživanja. U svezi s tim, sud je istaknuo da apelantova potraživanja nisu zastarjela, pri čemu se pozvao na odredbu članka 106. ZOR-a i članak 372. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Visinu doprinosa i neisplaćenih plaća s pripadajućim kamatama sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
13. Kantonalni sud je Presudom broj 68 2 Rs 010550 18 Rsž2 od 15. svibnja 2019. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti i obvezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka. Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 2 Rs 010550 19 Rev od 11. lipnja 2020. godine usvojena je revizija tuženog, ukinuta je drugostupanjska presuda i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud je prihvatio zaključak nižestupanjskih sudova da apelant, zasnivanjem radnog odnosa kod drugog poslodavca, nije ispunio uvjete iz članka 143. stavak 2. ZOR-a. Međutim, zaključio je da je drugostupanjski sud počinio povredu postupka jer je usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja. Obrazložio je da je apelant podnio tužbu prije stupanja na snagu ZOR-a te da je u smislu članka 145. ZOR-a spor trebalo raspraviti po drugoj pravnoj osnovi, tj. po propisima koji su povoljniji za apelanta.
14. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 68 2 Rs 010550 20 Rsž3 od 23. prosinca 2020. godine kojom je preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio u cijelosti i obvezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude sud je prihvatio i ponovio činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, te je ukazao da je tuženi tijekom postupka istaknuo prigovor zastare potraživanja. Sud je naveo da apelant nije ispunio uvjete iz odredbe članka 143. stavak 2. ZOR-a, odnosno da se ne može smatrati uposlenikom na čekanju i da ne može potraživati naknadu plaća i doprinosa. Sud je istaknuo da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda u pogledu zastare potraživanja, odnosno da je apelantovo potraživanje plaća i naknada zastarjelo prema odredbi članka 106. ZOR-a. U svezi s povredom postupka na koju je ukazano u revizijskoj odluci, sud je istaknuo da prigovor zastare potraživanja predstavlja prigovor materijalnopravne prirode o kojem ovisi utemeljenost tužbenog zahtjeva. Stoga su sudovi dužni presudom odlučiti o tužbenom zahtjevu uzimajući u obzir istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja. S obzirom na to da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije povrijedio odredbe ZPP-a, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 68 2 Rs 010550 21 Rev2 od 23. ožujka 2021. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je, i pored nepotpunih, a djelomično i neodgovarajućih razloga, drugostupanjska odluka u konačnici zakonita. U svezi s tim je obrazložio da prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da apelant nije ispunio uvjete iz odredbe članka 143. stavak 2. tada važećeg ZOR-a, odnosno da se ne može smatrati uposlenikom na čekanju posla. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se drugostupanjski sud nije očitovao na okolnosti na koje mu je ukazao u svojoj prethodnoj odluci. Sud je istaknuo da u konkretnoj situaciji nije bilo moguće primijeniti odredbu članka 143. ZOR-a, na koju se apelant pogrešno pozvao u tužbi, imajući u vidu da je apelant podnio tužbu 19. ožujka 1998. godine. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je drugostupanjski sud propustio radni spor sagledati s aspekta propisa iz te oblasti na koje upućuje odredba članka 145. ZOR-a. Naime tom odredbom je propisano da će se radni sporovi koji su započeti prije stupanja na snagu ZOR-a završiti „po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za uposlenika povoljnije“. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da apelant ni po ranijim zakonima, tj. Zakonu o temeljnim pravima iz radnog odnosa i Zakonu o radnim odnosima, ne bi mogao ostvariti prava iz radnog odnosa za utuženo razdoblje. Naime, apelant „nije dokazao da se obratio poslodavcu [tuženom] odnosno nije podnio tužbu u prekluzivnom roku od 15 dana koji je propisan člankom 83. Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa, koji bi se mogao računati od prestanka neposredne ratne opasnosti (23. 12. 1996. godine)“. S obzirom na to da apelant nije dokazao utemeljenost zahtjeva za zaštitu prava, Vrhovni sud je zaključio da mu ne pripada traženi iznosi na ime novčanog potraživanja, kao i da nije primjenjivo načelo primjene „povoljnijeg“ zakona. Također, imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su irelevantni apelantovi navodi na okolnosti zastarjelosti njegovog novčanog potraživanja, te je primjenom odredbe članka 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant u biti ponavlja navode koji se tiču arbitrarne primjene procesnog i materijalnog prava. Ističe da mu je radni odnos prestao „zbog nacionalnog podrijetla“, te da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da se njegov prijedlog za nastavak postupka smatra novom tužbom. Naročito ističe da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu dovoljno obrazložili svoje odluke kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu zato što je Vrhovni sud „odstupio od svoje prakse u pogledu ispunjenja uvjeta za sudsku zaštitu“. U svezi s tim, apelant je ukazao na odluku Vrhovnog suda iz 2007. godine u kojoj je konstatirano da je „uposlenik ispunio uvjete za sudsku zaštitu svog prava, u smislu prethodnog obraćanja poslodavcu, [...] ako je poslodavac po prigovoru uposlenika zauzeo meritoran stav“. Također je ukazao i stavove iz odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP-1339/06 i AP-39/03 te je istaknuo da u „situaciji kad je jasno dokazano da tuženi nije donio niti dostavio odluku o otkazu apelantu s poukom o pravu na prigovor“ primjenom članka 83. stavak 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa prekršeno njegovo pravo na pristup sudu“. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je radni spor okončan „nakon čak 23 godine“, pa naročito ističe neažurnost prvostupanjskog suda i razdoblje odlučivanja o njegovom zahtjevu pred Povjerenstvom.b)Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovorima ostali pri razlozima danim u osporenim odlukama jer smatraju da u postupku nisu prekršena apelantova prava na koja se pozvao.
18. Tuženi je naveo da su osporene odluke zakonite i pravilne i da su apelantovi navodi neutemeljeni.
19. Tuženi je naveo da su osporene odluke zakonite i pravilne, te da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neutemeljenu, ako ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti. Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
21. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno. Članak 143. stavak (2)
Uposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. prosinca 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona pisano ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, uposlenikom na čekanju posla. Članak 145.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava uposlenika, započeti prije stupanja na snagu ovoga zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije do dana stupanja na snagu ovoga zakona, ako je to za uposlenika povoljnije.
22. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 83. stav 1. Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahteva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
VI.Dopustivost i meritum
23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
U odnosu na osporene odluke
27. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na obrazloženu odluku, kao i da je proizvoljno primijenjeno pravo.
28. Glede navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije svima osigurava pravo da sudu ili sudištu podnesu zahtjev u svezi sa svojim pravima i obvezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokretanja postupka nego i pravo na „rješavanje” spora od strane suda. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi, između ostalih, Europski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. travnja 2014. godine, predstavka broj 15253/10, točka 42. s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu).
29. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni primjećuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud ispitali bit spora između apelanta i tuženog, te da su dali jasne razloge za zaključak o njegovoj neutemeljenosti. Dalje, s obzirom na to da apelant u svezi s kršenjem prava na pristup sudu ukazuje na presudu Vrhovnog suda od 10. srpnja 2007. godine, Ustavni sud zapaža da navedeni stav nije primjenjiv u konkretnom slučaju jer tuženi kao poslodavac nije meritorno odlučio o apelantovom prigovoru. Pored toga, apelant se pozivao na odluke Ustavnog suda br. AP-1339/06 i AP-39/03 u kojima se u činjeničnim okolnostima tih predmeta Ustavni sud bavio pitanjem dostavljanja rješenja poslodavca o prestanku radnog odnosa. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant u postupku pred redovnim sudovima, za razliku od navedenih predmeta, nije problematizirao pitanje dostavljanja niti su se redovni sudovi bavili tim pitanjem. S obzirom na to, Ustavni sud podsjeća da apelant ne može tek u postupku pred Ustavnim sudom uspješno isticati navode koje je propustio istaknuti u parničnom postupku i omogućiti redovnim sudovima da te navode razmotre (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
465/21 od 19. siječnja 2023. godine, točka 34. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da sud uvijek odlučuje prema faktičkim okolnostima svakog konkretnog predmeta, sama okolnost da je sud u drugom predmetu koji se tiče primjene odredbe istog zakona odlučio drugačije, ne može voditi zaključku da je povrijeđeno pravo na pristup sudu. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da Vrhovni sud donese odluku u kojoj je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno.
30. U svezi s navodima kojim apelant problematizira način na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42−45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
31. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati ovisno o prirodi odluke (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. studenog 2022. godine, stavak 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
32. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kojom je potvrdio odlučenje Kantonalnog suda o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva, obrazložio zašto je takvo odlučenje pravilno i pored, kako je naveo, određenih „neadekvatnih razloga“ koje je naveo drugostupanjski sud. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio kao pravilne razloge drugostupanjskog suda u svezi sa zaključkom da apelantu, s obzirom na datum podnošenja tužbe, ne pripadaju prava iz članka 143. ZOR-a. S druge strane, Vrhovni sud je obrazložio zašto je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen i po ranijim propisima na koje upućuje članak 145. ZOR-a. Za takav zaključak Vrhovni sud je dao relevantne i dovoljne razloge, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe ZOR-a, članka 83. Zakona o temeljnim pravima iz radnog odnosa i ZPP-a. Naročito, Vrhovni sud je obrazložio da apelant nije dokazao da se obratio tuženom, odnosno da nije podnio tužbu u prekluzivnom roku od 15 dana, računajući od prestanka neposredne ratne opasnosti, tj. od 23. prosinca 1996. godine, čime nije dokazao utemeljenost svog zahtjeva (vidi točku 15. ove odluke). Imajući u vidu okolnosti apelantovog slučaja, Ustavni sud navedene razloge ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. To tim prije što apelant ne tvrdi da su postojale okolnosti zbog kojih tužbu za ostvarivanje prava iz radnog odnosa nije mogao podnijeti ranije (vidi, mutatis mutandis Europski sud, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 25. veljače 2014. godine, predstavka broj 15835/08, točka 39−45.). Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
34. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje. Osim toga, neophodna je posebna revnost u radnopravnim sporovima (vidi Europski sud, Dorić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 7. studenog 2017. godine, predstavka broj 68811/13, točka 14. s referencama na drugu relevantnu praksu).
35. Ispitujući apelaciju u svezi s navedenim standardima suđenja u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je predmet njegove ocjene razdoblje od podnošenja tužbe 1. travnja 1998. godine do donošenja presude Vrhovnog suda 23. ožujka 2021. godine, dakle razdoblje od nepune 23 godine. Osim toga, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu, ali da apelant svojim postupcima nije doprinio duljini trajanja postupka, kao i da se radi o radnom sporu koji je hitan po zakonskim odredbama.
36. Ustavni sud je često utvrđivao povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije u predmetima kojima su pokretana slična pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2918/20 od 20. travnja 2022. godine , toč. 46−49., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nakon uvida u dokumentaciju, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, kao ni Povjerenstvo, nisu dostavili nikakve činjenice kojima bi opravdali duljinu postupka u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, op. cit., Dorić protiv Bosne i Hercegovine, točka 16.). S obzirom na navedenu praksu, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
37. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, sukladno svojoj novijoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2771/21 od 23. siječnja 2025. godine, točka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 3.200,00 KM. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju, kao i u predmetu broj AP-2771/21 , radi o ekstremno dugom trajanju postupka i da takvo postupanje predstavlja „uskraćivanje pravde“ koje zahtijeva dodjeljivanje adekvatne satisfakcije apelantu. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona 10 u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostala prava
39. Apelant također smatra da je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi tog prava u biti temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud razmotrio i obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
40. U svezi s navodima o povredi pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, koje apelant dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na učinkovit pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su ti apelantovi navodi neutemeljeni.
41. U svezi s apelantovom tvrdnjom da je prekršena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, koju apelant, kako to proizlazi iz apelacije, dovodi u svezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi, koje navode apelant veže za prestanak radnog odnosa kod tuženog, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po toj osnovi, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14. Europske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog predmeta nema ničega što ukazuje da je apelantova nacionalna pripadnost bila od značaja prilikom donošenja osporenih odluka (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-2685/19 od 16. ožujka 2021. godine, točka 42. i AP-11/19 od 14. listopada 2020. godine, točka 67., dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije s obzirom na to da je postupak koji je po zakonu hitne prirode trajao 23 godine, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela neažurnost prvostupanjskog suda, koji je odluku donio nakon dvije godine i šest mjeseci, dok Povjerenstvo nije odlučilo o apelantovom zahtjevu više od 14 godina, pri čemu u odgovoru na apelaciju nisu ponudili bilo kakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluka.
43. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada su sudovi dali jasne razloge za zaključak o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje s obzirom na to da je apelant imao mogućnost i koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
45. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada apelant osim navoda o povredi tog prava nije ponudio bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.
46. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman