Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3236/21 (Z. Z.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3236/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3236/21, rješavajući apelaciju Zdravka Zgonjanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Zgonjanina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 100461 21 Rev od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Zgonjanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 100461 21 Rev od 1. jula 2021. godine.
2. „Svjetlost komerc“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 8. oktobra 2018. godine podnio Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv apelanta. Osnovni sud je, presudom broj 80 0 P 100461 18 P od 4. septembra 2019. godine, odbio tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 63.283,39 KM na ime povrata stečenog bez osnova. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 16. augusta 2010. godine, između ostalog, obavezan tužitelj da kod nadležnog organa upiše apelanta kao dioničara u svom dioničkom kapitalu u preciziranom procentu učešća u vrijednosti od 34.853,97 KM. Presudom Općinskog suda je određeno i da se tužitelj može osloboditi te obaveze ako apelantu isplati navedeni iznos. Dalje je navedeno da apelant nije upisan kao dioničar u tužiteljevom dioničkom kapitalu i da je pokrenuo izvršni postupak protiv tužitelja radi isplate navedenog iznosa. Postupajući po rješenju o izvršenju Općinskog suda od 18. septembra 2014. godine, tužitelj je 29. aprila 2015. godine apelantu isplatio iznos od 63.283,39 KM. Istaknuto je da je nakon toga, Kantonalni sud u Sarajevu u žalbenom postupku rješenjem od 12. jula 2018. godine navedeno rješenje o izvršenju stavio van snage, ukinuo sve provedene radnje i obustavio taj izvršni postupak. Imajući ovo u vidu, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji neosnovano bogaćenje. Naime, kako je sud obrazložio, tužitelj je isplatio apelantu navedeni iznos u skladu sa pravosnažnom presudom Općinskog suda, pa je ta isplata imala osnov koji nije prestao postojati. Stoga je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev na osnovu člana 126. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj nije dokazao da je prestao osnov na osnovu kojeg je izvršena isplata.
3. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 100461 20 Gž od 11. novembra 2020. godine, odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da činjenica da je presudom Općinskog suda ispunjenje tužiteljeve obaveze isplatom određenog iznosa određeno kao facultas alternativa ne može uticati na drugačiju odluku suda. U vezi s tim, obrazloženo je da je u presudi Općinskog suda, pored tužiteljeve obaveze, sadržana facultas alternativa, koja predstavlja izbor dužniku na koji način će izvršiti obavezu. Dalje je obrazloženo da samo osnovna obaveza dužnika može biti predmet izvršenja, ali ne ifacultas alternativa. Okružni sud je ukazao da se ispunjenjem bilo koje od te dvije obaveze gasi obaveza na strani dužnika. Također je ukazao da tužitelj nije ispunio svoju osnovnu obavezu, tj. upisao apelanta kod nadležnog registra u procentu i vrijednosti dionica, pa da obaveza još postoji. Stoga je Okružni sud zaključio da se prinudno izvršena naplata otplaćenog iznosa dionica smatra „moralno izvršenom obavezom“ u smislu člana 213. Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja je na taj način dovela do gašenja obligacija između parničnih stranaka. Istaknuto je da utuženi novčani iznos svoj pravni osnov crpi iz neispunjene tužiteljeve obaveze da apelanta upiše kao dioničara u svom dioničkom kapitalu.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 100461 21 Rev od 1. jula 2021. godine, usvojena je tužiteljeva revizija, preinačene obje nižestepene presude i apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 63.283,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilno shvatanje Okružnog suda da dio presude Općinskog suda kojom je određeno da se tužitelj može osloboditi osnovne obaveze isplatom preciziranog iznosa ima značaj facultas alternativa. U vezi s tim, i Vrhovni sud je istakao da kod facultas alternativa novčani iznos iz ponude ne može biti predmet izvršenja, već samo osnovna obaveza. Shodno navedenom, apelant je, kao tražilac izvršenja, mogao u postupku prinudnog izvršenja tražiti samo ispunjenje osnovne tužiteljeve obaveze koja se odnosi na upis apelanta kao dioničara, ali ne i prinudnu naplatu novčanog iznosa iz građanskopravne ponude. Stoga je Vrhovni sud zaključio da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 213. ZOO. Slijedom toga, istaknuto je da je donošenjem rješenja Kantonalnog suda odnosno stavljanjem van snage rješenja o izvršenju i obustavljanjem izvršnog postupka otpao osnov po kojem je utuženi iznos prešao u apelantovu imovinu, bez obzira što izvršna isprava i dalje postoji. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je apelant dužan da vrati taj iznos jer se za taj iznos neosnovano obogatio u smislu člana 210. ZOO.
5. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu te opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se ne radi o sticanju bez osnova, jer mu je tužitelj isplatio precizirani iznos u skladu sa presudom Općinskog suda koja nije prestala postojati. Također smatra da tužitelj nema prava na vraćanje onog što je bio u zakonskoj obavezi da ispuni. Navodi i da je isplatom spornog iznosa tužitelj ispunio svoju obavezu utvrđenu sudskom presudom a apelant izgubio pravo da zahtijeva da ga tužitelj upiše kao dioničara. Posebno ističe i da je tužitelj prethodno neosnovano umanjio dionički kapital samo prema određenoj grupi svojih bivših zaposlenika, pa je na taj način postupao diskriminatorski. Apelant smatra i da je tužba preuranjena, jer tužitelj nije izvršio svoju osnovnu obavezu iz presude Općinskog suda. Konačno apelant ukazuje i da postupak traje preko 15 godina i traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13 , tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno cijenio sve posebne okolnosti predmeta, posebno presudu Općinskog suda, te dao razloge zbog kojih se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 213. ZOO. Dalje, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Ustavni sud primjećuje da je postupak ukupno trajao dvije godine i devet mjeseci i da su redovni sudovi u navedenom periodu donijeli tri meritorne odluke. Također primjećuje da apelant nije naveo da li je koristio mogućnost da podnese zahtjev za ubrzanje postupka u skladu sa Zakonom o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku koji je stupio na snagu tokom revizionog postupka. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da je postupak pravosnažno okončan i da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, Ustavni sud ne može zaključiti da je dužina trajanja konkretnog postupka prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu i opću zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske , odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije odnosno prava koje zakon predviđa, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman