Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4303/21 („ROYAL O&H“ d.o.o. Velika Kladuša)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4303/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić,, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4303/21, rješavajući apelaciju "ROYAL O&H" d.o.o. Velika Kladuša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ROYAL O&H“ d.o.o. Velika Kladuša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 016825 21 U od 18. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ROYAL O&H“ d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Kajtezović advokat iz Velike Kladuše, podnio je 18. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 016825 21 U od 18. oktobra 2021. godine.
2. Rješenjem Službe za komunalne djelatnosti, vodne resurse, zaštitu okoliša i inspekcijske poslove Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06/1-19/10-312/20 od 6. oktobra 2020. godine apelantu je za 2020. godinu određena obaveza plaćanja komunalne naknade za korištenje poslovnog prostora u godišnjem iznosu od 4.860,00 KM (mjesečno 405,00 KM), na način bliže naveden u izreci rješenja.
3. U obrazloženju, Služba je ukazala na sadržaj člana 43. Zakona o komunalnim djelatnostima, te člana 6. st. 1. i 2. Odluke o komunalnoj naknadi. Dalje je ukazala da je utvrdila da iz ugovora o zakupu poslovnog prostora proizilazi da je zakupodavac (R. H.) ugovorom prenio obavezu plaćanja komunalne naknade na apelanta kao zakupoprimca. Također je navedeno da je Komisija za utvrđivanje korisne površine stambenih, poslovnih i drugih prostora na području Općine Velika Kladuša utvrdila sve elemente koji su neophodni za obračun komunalne naknade i o tome sačinila zapisnik na koji apelantov punomoćnik nije dostavio očitovanje. Služba je istakla da prema članu 4. Odluke o građevinskom zemljištu utvrđeno da se poslovni prostor nalazi u I zoni za koju je utvrđen koeficijent od 2,5. Također je navela da se u poslovnom prostoru obavlja djelatnost igara na sreću za koju je utvrđen koeficijent namjene u smislu člana 13. Odluke o komunalnoj naknadi (koeficijent 50).
4. Rješenjem Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-19-266-UP-2/20 od 23. februara 2021. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te primjenom materijalnog i procesnog zakona donio zakonito rješenje. Osim toga navedeno je da apelantovi žalbeni navodi nemaju pravno odnosno zakonsko uporište u dostavljenom spisu predmeta, te da nisu mogli uticati na drugačije rješavanje ove upravne stvari.
5. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da apelant u tužbi tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ali da nije objasnio u čemu se to ogleda. Dalje je ukazao da je prvostepeni organ objasnio, a što proizilazi i iz spisa, da je apelant po punomoćniku pozvan na uviđaj na licu mjesta, te da mu je dostavljen zapisnik na koji apelant nije imao primjedbi. Osim toga, naveo je da odluka komunalnoj naknadi koja je primijenjena u konkretnom slučaju nije bila predmet preispitivanja Ustavnog suda FBiH, koji je jedini nadležan da utvrdi da li je općinska odluka u saglasnosti sa Ustavom, niti je na bilo koji drugi način stavljena van snage. Kantonalni sud je istakao da apelant u tužbi ne osporava obračun komunalne naknade odnosno da nije pravilno izračunata visina naknade po navedenim parametrima. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da ni ostali navodi iz tužbe ne utiču na zakonitost pobijane odluke.
6. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, poziva se na kršenje člana II.A.2.(1)c) Ustava FBiH, kojim je propisano pravo na jednakost pred zakonom. Ukazuje da je odredbama Odluke o komunalnoj naknadi, kao jedno od mjerila za obračun visine komunalne naknade, propisana namjena poslovnog prostora, odnosno vrsta djelatnosti koju u poslovnom prostoru obavlja vlasnik ili zakupac poslovnog prostora. Smatra da je takav način propisivanja visine komunalne naknade u suprotnosti sa načelom jednakosti pred zakonom i navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Pri tome ukazuje da je odredbama Odluke o komunalnoj naknadi za djelatnost kockanja i klađenja (koja se obavlja u poslovnim prostorima) propisana 10 puta veća naknada u odnosu na npr. trgovačku djelatnost. Također, ukazuje da vrsta djelatnosti prema „ustaljenoj praksi Ustavnog suda FBiH“ ne može biti kriterij za propisivanje vrste i visine komunalne takse i komunalne naknade, kao i drugih vrsta naknada. Tvrdi da to proizlazi iz Presude Ustavnog suda FBiH broj U-22/19 od 24. septembra 2020. godine.
7. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 4/11, 11/11, 6/12 - ispravka, 13/12, 8/15 i 14/17) glasi:
Član 43. (Obveznici plaćanja komunalne naknade) (1) Obveznici plaćanja komunalne naknade su fizička i pravna lica vlasnici, odnosno korisnici: […]
b) poslovnog prostora; […]
8. Odluka o komunalnoj naknadi („Službeni glasnik Općine Velika Kladuša“ br. 3/17 i 15/17) u relevantnom dijelu glasi: Član 6. Obveznici plaćanja komunalne naknade su fizička i pravna lica, vlasnici odnosno korisnici: […]
b) Poslovnog prostora; […]
Obveznici komunalne naknade su i nosioci prava raspolaganja i korištenja stambenog, poslovnog ili drugog prostora kada je vlasnik ugovorom tu obavezu prenio na korisnika. […]
Član 10. Mjerila za utvrđivanje visine komunalne naknade su: Lokacija nekretnine […]
Namjena prostora i vrsta djelatnosti nekretnine iz člana 6. i 7. ove Odluke, Koeficijent namjene KN.
Član 13.
Koeficijent namjene (KN), utvrđuje se prema vrsti i namjeni prostora, iznosi: Namjena prostora (stambenog, pomoćnog, poslovnog i dr.)
KOEFICIJENT:
[…]
2. poslovni prostori po vrsti djelatnosti
Djelatnosti su razvrstane u grupama prema šifri djelatnosti iz Klasifikacije djelatnosti Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 47/10). […]
R. br.
Oznakadjelat.
Djelatnosti Koeficijentnamjene
17 R
Umjetnost, zabava i rekreacija
- Djelatnost kockanja i klađenja […] […]
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27.), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sud svoju odluku zasnovali na relevantnim propisima koji su jasni i dostupni, te da je u vezi s tim apelant mogao odrediti svoje ponašanje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ukazuje da je Odluka o komunalnoj naknadi suprotna praksi Ustavnog suda FBiH, te da se pozvao na presudu Ustavnog suda FBiH broj U-22/19. Međutim Ustavni sud zapaža da je navedenom presudom utvrđeno da nisu saglasne sa Ustavom FBiH određene odredbe Odluke o komunalnim taksama Općine Bosanski Petrovac, a ne odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima i Odluka o komunalnoj naknadi koje su primijenjene u konkretnom slučaju.
12. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu imalo za cilj finansiranje obavljanja komunalnih djelatnosti zajedničke potrošnje, koje su nesporno u općem/javnom interesu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da su upravni organi i sudovi postigli pravičnu ravnotežu između javnog interesa i zaštite prava pojedinaca, odnosno da na apelanta nije prebačen poseban i pretjeran teret (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-53/21 od 2. novembra 2022. godine, tač. 35-42., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
14. Konačno, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi prava iz Ustava FBiH, te stoga neće ispitivati apelantove navode iznesene u tom pravcu.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4), Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman