Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2628/21 (J. P.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 137
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2628/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-2628/21, rješavajući apelaciju Jakova Perkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jakova Perkovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 042260 21 Gž 4 od 10. maja 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jakova Perkovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 042260 21 Gž 4 od 10. maja 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jakov Perković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 I 042260 21 Gž 4 od 10. maja 2021. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Livnu od 22. juna 2016. godine, po prijedlogu O. B. (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu izvršne isprave (presude Općinskog suda u Širokom Brijegu od 30. decembra 2013. godine), dozvoljeno je predloženo izvršenje u cijelosti.
3. Zaključkom Općinskog suda u Livnu od 22. juna 2016. godine, između ostalog, određeno je provođenje rješenja o izvršenju pljenidbom apelantovog novčanog potraživanja – naknada i paušal koji apelant ostvaruje kao općinski vijećnik u Općini Livno.
4. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 19. jula 2016. godine za provođenje ovog izvršnog postupka određen je Općinski sud u Širokom Brijeg. Naime, u rješenju je navedeno kako je tražitelj izvršenja sudija Općinskog suda u Livnu pred kojim se i provodi postupak izvršenja po njegovom prijedlogu, što je razlog za određivanje drugog stvarno nadležnog suda na području drugog kantona.
5. Rješenjem Općinskog suda u Širokom Brijegu od 11. januara 2021. godine, u ponovnom postupku, djelimično je usvojen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda u Livnu od 22. juna 2016. godine, te je određeno da se navedeno rješenje mijenja tako što se izvršenje dozvoljava na 1/2 dijela novčane naknade ukoliko ona ne prelazi 1.000,00 KM, a da se na dijelu naknade preko 1.000,00 KM izvršenje može provesti do 2/3 dijela tih primanja. Dalje je određeno da u preostalom dijelu rješenje o izvršenju ostaje na snazi, te da se ostali apelantovi prigovori odbijaju kao neutemeljeni. U obrazloženju, Općinski sud u Širokom Brijegu je naveo da je ograničio izvršenje shodno odredbi člana 138. st. 1. i 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Dalje je istakao da naknada koju apelant prima od Općine Livno nije izuzeta od izvršenja u smislu odredbe člana 137. ZIP-a. Osim toga, istakao je da sud u izvršnom postupku nije ovlašten upuštati se u razmatranje zakonitosti i pravilnosti izvršne isprave na osnovu koje je podnesen prijedlog za izvršenje. Sud je, također, naveo da su neosnovani apelantovi prigovori koji se odnose na delegaciju nadležnosti suda.
6. Rješenjem Kantonalnog suda od 10. maja 2021. godine odbijena je apelantova žalba, te je prvostepeno rješenje u cijelosti potvrđeno. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane odluke. Naime, istakao je da se kod izvršenja nad platom i drugim stalnim novčanim primanjima primjenjuju odredbe čl. 137.-157. ZIP-a, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je o apelantovom prigovoru odlučio kao u izreci odluke, shodno odredbi člana 138. ZIP, za šta je dao valjane razloge. Sud je istakao da iz pobijanog rješenja slijedi da je prvostepeni sud postupio po uputama iz rješenja drugostepenog suda od 28. maja 2020. godine. Osim toga, naveo je da obrazloženje pobijane odluke sadrži sve što propisuje odredba člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također je ukazao da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije raspravio sve apelantove prigovore, zato što iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi suprotno.
Apelacioni navodi
7. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je izvršna isprava Općinskog suda u Livnu nezakonita. Dalje ukazuje da je prvostepeni sud donosio nezakonite odluke, a da nepravilnosti u odluci tog suda, u konačnici, nije otklonio ni Kantonalni sud, te da je neshvatljivo da Općinski sud u Širokom Brijegu nije ukinuo sve radnje koje je poduzeo „isključeni sudac“. Apelant ističe da je Kantonalni sud zanemario stanovišta koja je iznio u ranijim rješenjima (da su povrijeđene odredbe člana 191. stav 4. i člana 360a) ZPP, te čl. 137. do 157. ZIP). U konačnici, tvrdi da zbog toga pet godina nije mogao u cijelosti uživati svoju imovinu.
Relevantni propisi
8. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 OUS BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11
- OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 137.
Izuzimanje od izvršenja (1) Izuzeta su od izvršenja primanja po osnovu zakonskog izdržavanja ukoliko se ne radi o potraživanjima iste vrste. (2) Predmet izvršenja ne mogu biti potraživanja po osnovu poreza, taksi i doprinosa propisanih zakonom. Član 138. st. (1) i (2)
Ograničenje izvršenja (1) Izvršenje nad: platom, nadoknadom umjesto plate, nadoknadom za skraćeno radno vrijeme i nadoknadom zbog umanjenja plate i penzije, primanjima po osnovu nadoknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanjima po osnovu socijalne pomoći, primanjima po osnovu privremene nezaposlenosti, primanjima po osnovu dodatka na djecu, primanjima po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknadom za rad osuđenika može se provesti do iznosa od jedne polovine. (2) Ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1. ovog člana primjenjuju se samo ako potraživanja ne prelaze 1.000,00 KM mjesečno. Na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000,00 KM mjesečno izvršenje se može provesti do iznosa od dvije trećine potraživanja.
9. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 360a. stav (1) (1) Ako zahtjev za isključenje bude usvojen, sud će ukinuti sve radnje koje je poduzeo isključeni sudija.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
11. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnio apelant, kao izvršenik, u izvršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o izvršenju određenom na osnovu izvršne isprave (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2039/07 od 17. septembra 2008. godine, te AP-2397/22 od 5. oktobra 2022. godine). Ustavni sud ukazuje da u konkretnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija, u tom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima (povreda odredaba ZPP-a i ZIP-a, te zakonitosti izvršne isprave), jasno obrazložio zašto nisu osnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz spisa slijedi da je za provođenje ovog izvršnog postupka određen Općinski sud u Širokom Brijegu (vidi tačku 4. ove odluke), a ne da je „isključen određeni sudija“ kako to apelant tvrdi. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno kako apelant nije ponudio relevantne argumente, niti dokaze koji bi ukazali na suprotno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, premakojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa
Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavnisud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman