Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3190/22 (MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ a.d. Trebinje)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javna funkcija
- Nadležnost suda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3190/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3190/22, rješavajući apelaciju MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ a.d. Trebinje, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ a.d. Trebinje, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 067554 21 Rsž od 15. februara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ a.d. Trebinje, ZP „Hidroelektrane na Trebišnjici“ a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnio je 10. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 067554 22 Rev od 7. juna 2022. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 067554 21 Rsž od 15. februara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 067554 20 Rs od 24. augusta 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1925/22 od 6. jula 2022. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 7. juna 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, usvojen je tužiteljev (Lj. V.) tužbeni zahtjev. Shodno tome, poništena je kao nezakonita odluka apelantovog nadzornog odbora od 11. augusta 2020. godine o imenovanju S. Č. za v.d. apelantovog izvršnog direktora za ekonomsko-finansijske poslove i člana uprave.
4. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da nije osnovan prigovor stvarne nenadležnosti tog suda. Pri tome je istakao da je u konkretnom slučaju u pitanju spor iz radnih odnosa, kako je predmet i zaveden prilikom prijema u sudu, te je primjenom relevantnih zakonskih odredbi taj sud i nadležan za odlučivanje u tom slučaju. Također, prvostepeni sud je ukazao da je, uvidom u relevantnu dokumentaciju, utvrdio da se S. Č. nalazi na poziciji izvršne funkcije u političkoj stranci, što je suprotno članu 11. stav 2. Zakona o javnim preduzećima. Naime, tom odredbom je propisano da za člana uprave preduzeća ne može biti imenovano lice koje obavlja izvršnu funkciju u političkoj stranci. Dalje, utvrđeno je da S. Č. u momentu izbora za v.d. apelantovog izvršnog direktora za ekonomsko-finansijske poslove i člana uprave nije imao odgovarajuću stručnu spremu, a slijedom toga nije mogao ni imati odgovarajuće iskustvo u struci. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je primjenom relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev.
5. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da apelant žalbenim navodima nije doveo u sumnju činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda. Okružni sud je prihvatio utvrđene činjenice kao pravilne i potpune. Naročito je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio prigovor neblagovremenosti tužbe, jer se rokovi za pobijanje odluke Skupštine akcionara iz člana
297. Zakona o privrednim društvima ne mogu analogno primijeniti u konkretnom slučaju, u kojem se osporava odluka Nadzornog odbora tuženog. Također je istakao da je tužba u konkretnom slučaju zasnovana na odredbi člana 16. Zakona o javnim preduzećima, koja obavezuje odgovorno lice da u slučaju sumnje u pogledu zakonitosti bilo kog podzakonskog akta kojim se utiče na poslovanje preduzeća, pokrene postupak pred nadležnim sudom za ocjenu zakonitosti takvog akta. Naime, ukazano je da tužitelj kod apelanta obavlja poslove v.d. izvršnog direktora za organizaciono-pravne i opšte poslove, da je član preduzeća i da nesporno ima status odgovornog lica u preduzeću. S obzirom na to, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće čiji je osnivač Republika Srpska pa je stoga u istoj poziciji kao nositelj javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15., i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti. Stoga će Ustavni sud, shodno sadržaju apelaciji, razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Stoga, apelantovi navodi ne dovode u pitanje zaključak Ustavnog suda o nepostojanju proizvoljnosti u postupanju tog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman