Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3948/21 (B. V.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko - invalidske zaštite
- Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti branilačko-invalidske zaštite
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Ispravka Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3948/21
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3948/21, rješavajući apelaciju Bože Vlahe, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Bože Vlahe.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004229 21 U 3 od 23. rujna 2021. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Boži Vlahi u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Bože Vlahe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004229 21 U 3 od 23. rujna 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Božo Vlaho (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda „Paponja – Bunoza“ iz Mostara, podnio je 17. studenog 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004229 21 U 3 od 23. rujna 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 23. kolovoza 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 5., odnosno 6. rujna 2022. godine.
3. Navedeni odgovori su 22. studenog 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodna napomena
5. Rješenjem Općinske službe za društvene djelatnosti, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Služba) od 6. lipnja 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V. grupe sa 70 % vojnog invaliditeta po osnovi povrede zadobivene kao pripadnik Oružanih snaga HVO-a. Navedenim rješenjem apelantu je priznato i pravo na osobnu invalidninu, te ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).
Osporeni postupak
6. Rješenjem Ministarstva broj UP-I-03-41-ZKZ-7227/12 od 1. kolovoza 2013. godine, po službenoj dužnosti, u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu ukinuto je konačno rješenje Službe od 6. lipnja 2005. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX. grupe sa 30 % vojnog invaliditeta.
7. Rješenja Ministarstva (od 1. kolovoza 2013. godine i 9. siječnja 2019. godine) poništena su u dva navrata, presudama Vrhovnog suda od 6. listopada 2016. godine i 5. ožujka 2020. godine, te je predmet vraćen Ministarstvu na ponovno rješavanje.
8. Rješenjem Ministarstva od 24. veljače 2021. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 6. lipnja 2005. godine i upravna stvar je riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IX. grupe sa 30 % vojnog invaliditeta.
9. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je u ponovnom postupku, postupajući po presudi Vrhovnog suda od 5. ožujka 2020. godine, predmet uputilo nadležnoj Prvostupanjskoj liječničkoj komisiji koja je donijela nalaz i mišljenje od 15. listopada 2020. godine. Dalje, Ministarstvo je navelo da je Drugostupanjska liječnička komisija, odlučujući o apelantovom prigovoru uloženom na nalaz i mišljenja od 15. listopada 2020. godine, donijela nalaz i mišljenje od 20. studenog 2020. godine. Tim nalazom i mišljenjem potvrđen je procent apelantovog vojnog invaliditeta. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je istaknulo da su ispunjeni uvjeti iz članka 7. točka 3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Zakon o provođenju kontrole zakonitosti) i čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja za daljnje priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida, zbog čega je odlučilo kao u dispozitivu.
10. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva.
11. Sud je u obrazloženju naveo da je Drugostupanjska liječnička komisija u nalazu i mišljenju dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta, u skladu s relevantnim odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija po Zakonu o pravima branitelja i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta s Listom procenta. Također je sud naveo da je taj nalaz i mišljenje donesen na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta, u skladu s navedenim propisima. Dalje je Vrhovni sud istaknuo da su neutemeljeni apelantovi navodi da su u konkretnom slučaju povrijeđena pravila postupka jer tuženi apelantu nije dostavio raniji nalaz i mišljenje Liječničke komisije od 11. travnja 2018. godine (donesen u postupku u kojem je doneseno rješenje koje je presudom Vrhovnog suda od 5. ožujka 2020. godine ukinuto), nego je ponovno proveo medicinsko vještačenje. Naime, sud je ukazao da je tuženi predmet ponovno uputio nadležnoj Prvostupanjskoj liječničkoj komisiji, da je apelant pozvan da ponovno pristupi na pregled i da mu je dostavljen nalaz i mišljenje te komisije. Dalje, apelant je na navedeni nalaz i mišljenje uložio prigovor o kojem je odlučila Drugostupanjska liječnička komisija. Konačno, u tom postupku nije utvrđen manji procent apelantovog invaliditeta od onog koji je utvrđen u prethodnom postupku u kojem je donesen nalaz i mišljenje od 11. travnja 2018. godine. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da tuženi nije povrijedio bilo koje apelantovo pravo postupajući na navedeni način. Vrhovni sud je također istaknuo da su neutemeljeni apelantovi navodi da je osporeno rješenje doneseno primjenom odredaba Zakona o provođenju kontrole zakonitosti za koje je utvrđeno da nisu u suglasnosti s Ustavom Federacije BiH budući da tuženi u konkretnom slučaju te odredbe nije ni primijenio. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio u postupku pred Vrhovnim sudom te smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Naime, apelant ističe da mu je u ponovnom postupku trebalo dostaviti raniji nalaz i mišljenje Liječničke komisije, donesen u postupku u kojem je doneseno rješenje koje je presudom Vrhovnog suda od 5. ožujka 2020. godine ukinuto, a ne da se ponovno provodi medicinsko vještačenje. Dalje, apelant navodi da se Ministarstvo u uvodu rješenja pozvalo na odredbe članka 7. stavak (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti, iako je Ustavni sud Federacije BiH Odlukom broj U-17/12 od 7. veljače 2013. godine utvrdio da navedena zakonska odredba nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Osim toga, apelant ukazuje da je postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.b)Odgovori na apelaciju
13. Vrhovni sud i Ministarstvo su naveli da nisu povrijeđena apelantova prava. U odnosu na navode o duljini postupka, Vrhovni sud je naveo da „nije doprinio neopravdano dugom trajanju postupka“, dok je Ministarstvo navelo da je „provelo sve potrebne radnje u najkraćem mogućem roku“.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH, 90/17, 29/22, 60/24 i 6/26) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni pročišćeni tekst Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji („Službene novine Federacije BiH“ br. 33/04, 56/05 – ispravak, 70/07, 9/10, 95/13 – odluka USFBiH i 90/17) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 3. stavak (1)
Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. stavak 1. ovoga Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je uslijed toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje za 20%.
15. Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10 – ispravak, 4/13 – odluka USFBiH, 24/13 – odluka USFBiH i 103/21)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“ br. 82/09, 11/10
– ispravak, 4/13 – odluka USFBiH i 24/13 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 7. stavak (3) (Revizija rješenja kojima su priznata prava) (3) U slučajevima iz članka 6. stavak 7. ovoga zakona kada mjerodavno povjerenstvo Instituta utvrdi manji ili veći procenat vojnog invaliditeta u odnosu na ranije utvrđeni procenat vojnog invaliditeta ili utvrdi vojni invaliditet ispod 20%, ili manji ili viši stupanj ortopedskog dodatka ili dodatka za tuđu njegu i pomoć od druge osobe, Federalno ministarstvo će u postupku revizije ukinuti rješenje s danom donošenja novoga rješenja i samo riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojoj osnovi.
NAPOMENA:
Presuda Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 („Službene novine Federacije BiH“, broj 24/13 od 27.3.2013. godine) glasi: Utvrđuje se da [...] članak 7. st. 2. i 3. u dijelu koji glasi: „i samo riješiti upravnu stvar bez pozivanja korisnika prava na bilo kojem temelju“ Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite („Službene novine Federacije BiH“, broj 82/09) nisu u suglasnosti s člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
16. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
5. Ostale odredbe postupka Članak 55. Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje
20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
U odnosu na osporenu odluku
22. Apelant smatra da su u konkretnom postupku pogrešno primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto nisu utemeljeni apelantovi navodi da su ponovnim medicinskim vještačenjem u konkretnom slučaju povrijeđena pravila postupka. Nadalje, apelant ukazuje da je u postupku primijenjena odredba članka 7. stavak (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti koja, prema odluci Ustavnog suda Federacije BiH, nije u suglasnosti sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka, povodom apelacija koje su za predmet imale isto pitanje, zaključio da su ti navodi apelanata neutemeljeni (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4419/20 od 20. travnja 2022. godine, točka 39., AP-4620/20 od 20. travnja 2022. godine, točka 38., i AP-5/21 od 6. srpnja 2022. godine, točka 47., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i vlastitu praksu, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
25. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
26. Ustavni sud zapaža da je u postupku provedenom po službenoj dužnosti Ministarstvo donijelo rješenje od 1. kolovoza 2013. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 23. rujna 2021. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao osam godina i oko dva mjeseca, što je relevantno razdoblje koje će ispitati Ustavni sud. Osim toga, radi se o predmetu koji je od većeg značaja za apelanta, ali Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.
27. Ustavni sud ukazuje da je Ministarstvo donijelo rješenje po službenoj dužnosti, a da je Vrhovni sud, prvi put, tek nakon tri godine i dva mjeseca ukinuo rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak. Nakon toga, Ministarstvo je donijelo rješenje nakon dvije godine i tri mjeseca, međutim, Vrhovni sud je ponovno, nakon jedne godine i oko dva mjeseca, ukinuo rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sustav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4843/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 38., dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, dalje, ukazuje da je Ministarstvo donijelo rješenje nakon 11 mjeseci, te da je Vrhovni sud konačnu odluku u predmetu donio nakon sedam mjeseci. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da ni Ministarstvo niti Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nisu ponudili objektivno opravdanje za navedena razdoblja pasivnosti u postupanju. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
28. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
29. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 600,00 KM. Imajući u vidu da se postupak vodio pred organima Federacije Bosne i Hercegovine, tu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Pravo na imovinu
30. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da je postupak kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, koji je značajan za apelanta, trajao osam godina i oko dva mjeseca, čemu je u najvećoj mjeri doprinijelo višestruko vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje, kao i duljina trajanja postupka pred Vrhovnim sudom i Ministarstvom, posebno u prvoj fazi postupka, pri čemu ni sud niti Ministarstvo u odgovoru na apelaciju nisu ponudili objektivno opravdanje za navedena razdoblja pasivnosti u postupanju.
32. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su Ministarstvo i Vrhovni sud postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
33. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman