Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3497/21 (A. H.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na pravnu sigurnost
- Nenadležnost za odlučivanje
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3497/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3497/21, rješavajući apelaciju Alije Hasanovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Hasanovića podnesena radi ocjene ustavnosti odredaba čl. 83., 85b. i 87. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 6/12, 110/16, 22/18, 62/18 i 95/19), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Hasanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 004946 21 Uvp od 6. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Alija Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 14. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 004946 21 Uvp od 6. avgusta 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 004946 21 U od 23. aprila 2021. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev kojim je tražio da Ustavni sud „utvrdi da čl. 87., 85b. i 83. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske [„Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 6/12, 110/16, 22/18, 62/18 i 95/19; u daljnjem tekstu: ZPK], nije u skladu sa članom II/3e, članom I/1, članom III/3.b) i članom IV4.e) Ustava BIH, kao i čl. 13. i 6. Evropske konvencije“, pa da se Narodnoj skupštini Republike Srpske naloži da izmijeni i dopuni taj zakon. Apelant je 15. februara 2024. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uprava) – Područna jedinica Milići – Komisija za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 21.29/951-7-28/19 od 26. februara 2021. godine utvrđen je sadržaj nepokretnosti u privremenom listu nepokretnosti katastarske opštine Maćesi, što je sve precizno opisano u stavu 1. izreke. Rješenjem je određeno da se na tim nepokretnostima utvrđuje pravo svojine u korist Republike Srpske sa dijelom 1/1 (stav 2. izreke). Takođe, rješenjem je određeno da na nepokretnostima postoje ograničenja u vezi sa raspolaganjem koja se, između ostalih, odnose na zabilježbe uzurpacije na ime određenih lica među kojima je i apelant (stav 3. izreke). U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv tog rješenja može izjaviti žalba Upravi u roku od 15 dana od prijema rješenja i da se rješenje može osporavati samo u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta. Takođe, u pouci o pravnom lijeku je navedeno da se u roku od 30 dana od prijema rješenja protiv tog rješenja može pokrenuti „spor kod nadležnog suda“ u pogledu utvrđivanja prava na nepokretnostima, o čemu je stranka dužna obavijestiti Komisiju u roku od osam dana od pokretanja spora.
3. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom radi poništenja navedenog rješenja. Okružni sud je Presudom broj 14 0 U 004946 21 U od 23. aprila 2021. godine odbacio tužbu. U obrazloženju, sud je ukazao da je odredbom člana 7. Zakona o upravnim sporovima RS (u daljnjem tekstu: ZUS) propisano da se upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta. U vezi s tim, sud je istakao da apelant nije podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja Područne jedinice, iako je to rješenje sadržalo takvu uputu. Takođe, konstatovao je da je Komisija uputila stranke na pokretanje spora pred nadležnim sudom, ali da nije precizirala o kojoj vrsti spora se radi. Međutim, Okružni sud je u vezi s tim citirao odredbu člana 85. stav (1) ZPK-a i odredbe člana 22. st. (2) i (4) ZUS-a, te je u skladu sa tim odredbama odbacio tužbu.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 14 0 U 004946 21 Uvp od 6. avgusta 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U obrazloženju, sud je naveo da je Okružni sud pravilno odbacio tužbu kao nedozvoljenu u skladu sa odredbama člana 22. st. (4) i (5) ZUS-a, u vezi sa članom 7. ZUS-a i članom 87. ZPK-a. Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o konačnom upravnom aktu u odnosu na osporeno rješenje u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta, s obzirom na to da je protiv rješenja u tom dijelu bila dopuštena žalba, koja nije podnesena. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da se u odnosu na utvrđivanje prava na nepokretnostima iz osporenog rješenja u skladu sa važećim propisima pokreće parnični ili vanparnični postupak pred nadležnim sudom, a ne upravni spor, kao što je postupio apelant. Shodno tome, ocijenio je da je tužba pravilno odbačena i u tom dijelu.
5. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Navodi da u postupku nije imao primjedbi na premjer i klasifikaciju zemljišta. Međutim, ukazuje da je prigovarao promjeni vlasništva i upisu prava svojine u korist Republike Srpske. Apelant smatra da je osporenim odlukama onemogućen da podnese žalbu protiv rješenja Komisije radi zaštite svojih imovinskih prava. Takođe, smatra da su mu time povrijeđena navedena prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi da čl. 83., 85b. i 87. ZPK-a nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. U dopuni apelacije, apelant je dostavio presude Vrhovnog suda od 4. decembra 2023. godine i 17. januara 2024. godine kojima su usvojeni zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka koje se odnose na utvrđivanje uzurpacije u postupku izlaganja nepokretnosti i utvrđivanja prava na nepokretnostima na osnovu ZPK-a. Naime, apelant ističe da je Vrhovni sud u tim presudama utvrdio više nepravilnosti u radu Komisije, te smatra da se te presude mogu primijeniti u konkretnom predmetu.
7. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi: Član 22.
Nadležni sud će u svakom stadijumu postupka rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi: […]
2) da akt koji se tužbom osporava nije upravni akt ; […]
4) da se protiv upravnog akta koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba, a žalba nije izjavljena;
5) da se radi o stvari o kojoj se po odredbama ovog zakona ne može voditi upravni spor; […]
8. Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 6/12, 110/16, 22/18 - OUS, 62/18 i 95/19 - OUS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 83. stav (1) (1)U postupku izlaganja podataka stranke mogu stavljati primjedbe na podatke utvrđene premjerom i katastarskim klasiranjem zemljišta
Član 85. stav (1) (1) Ako se u postupku izlaganja ustanovi da je sporno pravo svojine ili drugo pravo na nepokretnostima čije je rješavanje u stvarnoj nadležnosti sudova, Komisija stranku sa manje vjerovatnim pravom upućuje da u roku od 30 dana od dana izlaganja kod nadležnog suda pokrene parnični, odnosno vanparnični postupak, o čemu se vrši zabilježba, i da Komisiji u daljem roku od osam dana podnese dokaz o pokretanju tog postupka, kada se vrši zabilježba spora.
Član 87. st. (1) do (4) (1) Protiv rješenja komisije iz člana 86. ovog zakona može se izjaviti žalba Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. (2) Žalbom se može pobijati rješenje samo u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta. (3) U pogledu utvrđivanja prava na nepokretnostima može se u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti parnični ili vanparnični postupak kod nadležnog suda. (4) U slučaju iz stava 3. ovog člana Komisija nastavlja postupak osnivanja katastra nepokretnosti, s tim što će se u V. list privremenog lista nepokretnosti upisati zabilježba parničnog, odnosno vanparničnog postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Nadležnost za odlučivanje
11. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Ustavni sud ukazuje da je apelant, kako to proizlazi iz apelacionih navoda (vidi tačku 1. ove odluke), zapravo tražio ocjenu ustavnosti odredaba ZPK-a navodeći da su mu osporenim odredbama povrijeđena prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra da li neki zakon, odnosno opšti akt sam po sebi krši neka od apelantovih ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1761/20 od 4. juna 2020. godine, sa referencama na drugu relevantnu praksu, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud može u određenim slučajevima razmatrati pitanje da li „kvalitet“ određenog zakona koji se primjenjuje u okolnostima nekog konkretnog slučaja, dovodi do kršenja apelantovih ustavnih prava. Međutim, u ovom slučaju takav zahtjev nije postavljen, već se eksplicitno traži ocjena ustavnosti navedenih odredaba. Imajući to u vidu, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nije nadležan da ocjenjuje ustavnost odredaba navedenog zakona.
Dopustivost prima facie, u odnosu na osporenu presudu Vrhovnog suda
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Apelant u suštini smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje, te pravo na pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je i pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo da sud „riješi“ spor. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima jer pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Osim toga, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Jureša protiv Hrvatske, predstavka broj 24079/11, presuda od 22. maja 2018. godine, tačka 41. sa referencama na drugu relevantnu praksu).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne razloge zbog kojih je, shodno relevantnim odredbama ZUS-a i ZPK (vidi tač. 7. i 8. ove odluke), odbačena apelantova tužba podnesena u upravnom sporu protiv prvostepenog rješenja Komisije. Redovni sudovi su naročito obrazložili da se u odnosu na utvrđivanje prava na nepokretnostima iz osporenog rješenja, na čemu je apelant insistirao, u skladu sa važećim propisom (ZPK) pokreće parnični ili vanparnični postupak pred nadležnim sudom, a ne upravni spor. Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu navedeno, a naročito činjenicu da je apelantu u skladu sa važećim propisom ostavljena mogućnosti meritornog rješavanja spornog pitanja u drugom propisanom postupku (parničnom ili vanparničnom), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu, kao segmenta prava na pravično suđenje.
16. Dalje, apelant u dopuni apelacije ističe da se na njegov slučaj mogu primijeniti presude Vrhovnog suda od 4. decembra 2023. godine i 17. januara 2024. godine kojima su usvojeni zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka. Iz navedenog proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega ukazuje da su navedene odluke donesene nakon što je donesena osporena odluka, te da, i u situaciji da je Vrhovni sud eventualno izmijenio stav o konkretnom pravnom pitanju, te odluke ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da u tim slučajevima, odnosno u postupcima u kojima su donesene presude Vrhovnog suda na koje se apelant pozvao, prvostepeni sud nije odbacio tužbe koje su tužioci u tim predmetima podnijeli protiv konačnih upravnih akata (rješenja kojima su odbijene, odnosno odbačene žalbe izjavljene protiv prvostepenih rješenja), već je te tužbe odbio, a Vrhovni sud je uvažio zahtjeve za vanredno preispitivanje tih presuda, preinačio te presude i poništio konačne upravne akte. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz presuda Vrhovnog suda na koje se apelant pozvao u dopuni apelacije ne proizlazi da su redovni sudovi odlučivali o procesnoj dopustivosti podnesene tužbe, odnosno ne proizlazi da su u istoj činjeničnoj situaciji drugačije postupali pri razmatranju dopuštenosti tužbi budući da su tužioci u tim postupcima, suprotno činjenicama konkretnog predmeta, tužbe podnijeli protiv konačnih upravnih akata. Stoga su neosnovani apelantovi navodi o povredi načela pravne sigurnosti.
17. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje ili pravom na imovinu, ili da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman