Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4504/21 („AL-EX“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4504/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4504/21, rješavajući apelaciju „AL-EX“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „AL-EX“ d.o.o. Zenica podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 173339 21 Rsž od 17. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „AL-EX“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Babić&Co d.o.o. iz Zenice, podnio je 29. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 173339 21 Rsž od 17. novembra 2021. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 173339 19 Rs od 23. jula 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Rs 173339 19 Rs od 23. jula 2021. godine apelant je obavezan da S. L. i A. L. (u daljnjem tekstu: tužioci) isplati naknadu na ime razlike i uvećanja plate, razlike toplog obroka i regresa. U obrazloženju presude sud je utvrdio da su tužioci bili apelantovi zaposlenici i da im apelant nije plaćao prekovremeni rad, niti im je isplaćivao regres, te da im je topli obrok plaćao u manjem iznosu od onog koji je evidentiran u apelantovoj evidenciji. U vezi sa tim Općinski sud je istakao da je prihvatio iskaze tužilaca, iako su zainteresovani za ishod postupka, iz razloga što su oni u saglasnosti sa iskazima svjedoka koji su takođe apelantovi zaposlenici. Osim toga, sud je naglasio da apelant nije postupio po nalogu suda i nije dostavio sudu niti vještaku dokumentaciju koja se odnosi na isplatu toplog obroka i regresa za tužioce. Slijedom navedenog, sud je dosudio tužiocima razliku plate na ime prekovremenog rada, toplog obroka i regresa, u skladu sa apelantovim pravilnicima o radu i Opštim kolektivnim ugovorom (u daljnjem tekstu: OKU), prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 173339 21 Rsž od 17. novembra 2021. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je tužiocima dosuđen manji novčani iznos na ime toplog obroka, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud dosudio tužiocima naknadu na ime toplog obroka u iznosu od 1% prosječne mjesečne neto plate u Federaciji BiH, kao maksimalnom procentu propisanom apelantovim pravilnicima o radu. U vezi sa tim je istakao da je tužiocima na ime toplog obroka apelantovim pravilnicima o radu zagarantovan minimalni iznos od 0,5%, te im je dosudio naknadu u tom procentu u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, na osnovu iskaza tužilaca i svjedoka, pravilno utvrdio da su tužioci radili prekovremeno. U vezi sa tim je istakao da je to bio jedini način dokazivanja, s obzirom na to da evidenciju o prisustvu radnika vodi apelant kao poslodavac. Sud je dalje ocijenio pravilnim utvrđenje prvostepenog suda da apelant nije tužiocima isplatio regres, jer iz njihovih i iskaza svjedoka proizlazi da su morali potpisati papir da su primili regres iako im faktički nije isplaćen. U vezi sa tim je istakao da apelant nije dostavio vještaku dokumentaciju koja se odnosi na isplatu toplog obroka i regresa za tužioce. Sud je takođe naglasio da je apelant prvobitno tvrdio da tužioci nisu koristili godišnji odmor, da bi naknadno tvrdio da im je regres isplaćen.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su povrijedili princip pravne sigurnosti. Naime, apelant ističe da su osporene odluke u suprotnosti sa pravnih shvatanjem koji se odnosi na pitanje evidencije prekovremenih radnih sati i isplate regresa, koje je Ustavni sud zauzeo u Odluci o dopustivosti broj AP-2936/21 od 16. novembra 2021. godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelant, shodno relevantnim odredbama pravilnika o radu i OKU, dužan da tužiocima isplati naknadu na ime razlike i uvećanja plate, razlike toplog obroka i regresa. Ta utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. U pogledu apelantovog pozivanja na Odluku o dopustivosti broj AP-2936/21 od 16. novembra 2021. godine, Ustavni sud ukazuje da u toj odluci nije zauzeo nikakvo pravno shvatanje. Naime, razlog zbog kojeg su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u tom predmetu je bila primjena pravila o teretu dokazivanja, koja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman