Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3165/21 (E. Š.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3165/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3165/21, rješavajući apelaciju Edine Šehić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edine Šehić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 013908 19 Uvp od 24. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edina Šehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 2. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 013908 19 Uvp od 24. juna 2021. godine.

2. Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida, Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) je, na zahtjev apelantice, izdalo Uvjerenje od 4. juna 2008. godine, kojim je potvrđeno da se apelantica nalazi na evidenciji obračuna usklađene a neisplaćene porodične invalidnine i izuzetnog materijalnog obezbjeđenja.

3. Apelantica je 12. aprila 2011. godine podnijela zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju prava na ličnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, radi usklađivanja iznosa tih prava sa Uvjerenjem Odjeljenja od 4. juna 2008. godine.

4. Odjeljenje je, odlučujući u ponovnom postupku, donijelo Zaključak broj 12/2-41-661/11 od 16. marta 2018. godine. Tim zaključkom odbačen je i smatra se da nije ni podnesen apelantičin zahtjev od 12. aprila 2011. godine za donošenje rješenja o priznavanju prava na ličnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, radi usklađivanja iznosa tih prava sa Uvjerenjem Odjeljenja od 4. juna 2008. godine. Odjeljenje je ukazalo da je od apelantice 5. marta 2018. godine tražilo da u roku od 8 dana precizira svoj zahtjev tako da navede što tačno traži i na osnovu kojih propisa i dokaza. Apelantica je 12. marta 2018. godine dostavila odgovor na navedeni dopis u kojem je istakla da je zahtjev već preciziran. Shodno tome, Odjeljenje je zaključilo da apelantica nije otklonila navedene nedostatke u ostavljenom roku, zbog čega je odlučilo kao u izreci u skladu s članom 67. stav 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP)

5. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-291/18 od 18. juna 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelantica podnijela protiv navedenog zaključka. Obrazloženo je da je zaključak zasnovan na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni člana 67. stav 2. ZUP-a.

6. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 013908 18 U 18 U od 4. decembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba koju je apelantica podnijela protiv osporenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica 12. aprila 2001. godine podnijela Odjeljenju zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju prava na ličnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje usklađeno s uvjerenjem Odjeljenja od 4. juna 2008. godine. Kantonalni sud je istakao da Uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se pozvala apelantica u svom zahtjevu u smislu člana 169. stav 1. ZUP, predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja. Dakle, istakao je da samo uvjerenje ne predstavlja osnovu za donošenje rješenja. Ukazao je da apelantica nije mogla samo na osnovu izdatog uvjerenja, podneskom tražiti donošenje rješenja a da pri tome jasno ne precizira o kakvom usklađivanju se radi, na osnovu kojih dokaza i kojim propisima je to regulisano. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao da u skladu sa odredbom člana 170. stav 2. ZUP, samo uvjerenje ne vezuje organ koji treba rješavati o upravnoj stvari u kojoj je to uvjerenje podneseno kao dokaz. Ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju. Vrhovni sud je istakao da u situaciji kada o određenim činjenicama uopšte ne postoji obaveza vođenja takve evidencije, samo uvjerenje ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa uvjerenjem od 4. juna 2008. godine. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su prigovori tužbe neosnovani.

7. Apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je odbijen Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 013908 19 Uvp od 24. juna 2021. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke u suštini dao iste razloge za svoju odluku kao i Kantonalni sud. Naime, Vrhovni sud je ponovio da je podnesak apelantice od 12. aprila 2011. godine bio nerazumljiv, da je Odjeljenje, postupajući u smislu člana 67. ZUP-a, naložilo apelantici da nedostatke otkloni, što ona nije učinila. Stoga, i po stavu Vrhovnog suda, organi uprave nisu mogli rješavati o apelantičinom podnesku koji nije bio jasan i određen zbog čega su ga odbacili te su stoga ocijenjeni neosnovanim apelantičini navodi da su organi uprave i Kantonalni sud postupali suprotno članu 6. ZUP-a. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantičine navode da postoji različita praksa Kantonalnog suda vezano za primjenu navedene odredbe. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da je, vezano za primjenu člana 67. st.1. i 2. ZUP, već zauzeo pravno shvatanje u presudi broj 01 0 U 005796 12 Uvp od 27. juna 2013. godine, te ukazao da je odluka Kantonalnog suda zasnovana na tom pravnom shvatanju.

8. Apelantica tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, između ostalog, ističe da je uvjerenje izdato u skladu s odredbama ZUP-a i kao javna isprava služi kao dokaz onoga što se u njoj potvrđuje i određuje, odnosno, koristi se u svrhu dokazivanja prava na isplatu usklađenih a neisplaćenih invalidnina. U vezi s tim, ukazuje na odluke redovnih sudova u drugim predmetima, ističući da su sudovi u tim predmetima donosili drugačije odluke zasnovane samo na uvjerenjima prvostepenog organa.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi i organi uprave u obrazloženju osporene i nižestepenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP-a, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave dali obrazloženje za zaključak da apelantica nije otklonila nedostatke na koje joj je ukazano i da samo uvjerenje ne predstavlja osnovu za donošenje rješenja u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantičine navode u vezi sa postojanjem različite prakse te da je eksplicitno obrazložio da stav Kantonalnog suda u vezi sa primjenom člana 67. ZUP-a upravo korespondira pravnom shvatanju Vrhovnog suda o tom pitanju. U tom kontekstu, Ustavni sud također zapaža da su odlukama Vrhovnog suda, na koje se apelantica poziva i koje je dostavila uz apelaciju, uvaženi zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka u tim predmetima i predmeti vraćeni na ponovno odlučivanje iz drugih razloga (jer prvostepena odluka nije obrazložena, odnosno jer osporenom odlukom nije odgovoreno na navode iz tužbe). Stoga navedene odluke nisu relevantne za odlučivanje u apelantičinom slučaju. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se pozva i na svoju ustaljenu praksu u vezi sa istim ili sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima u kojoj takođe nije utvrdio proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: između ostalih, AP-730/22 od 20. aprila 2022. godine, AP-2994/21 od 9. marta 2022. godine, AP-4127/21 od 26. januara 2022. godine AP-2993/21 od 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud u vezi sa tim naročito ukazuje na predmet AP-2994/21 u kojem su osporene presude sadržale ista obrazloženja, a apelant je u tom predmetu iznio iste apelacione navode kao i apelantica u konkretnom predmetu.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3165/21 (E. Š.) | Sudska praksa | Aktio