Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3825/21 (S. P.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3825/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3825/21 , rješavajući apelaciju Sanele Patković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanela Patković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 002771 21 Rev 2 od 13. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanela Patković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Krupe, koju zastupa Amir Ezić, advokat iz Bosanske Krupe, podnijela je 4. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 002771 21 Rev 2 od 13. jula 2021. godine presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 002771 18 Rsž 4 od 2. aprila 2021. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 002771 13 P 2 od 22. decembra 2017. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 18 0 P 002771 13 P 2 od 22. decembra 2017. godine odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi rješenje „Raiffeisen bank“ d.d., Glavna Filijala Bihać, Filijala Bosanska Krupa ( u daljnjem tekstu: tužena) od 22. maja 2009. godine o otkazu ugovora o radu apelantici, da se tuženoj naloži da apelanticu vrati na poslove koje je ranije obavljala prema ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, kao i da joj isplati novčani iznos na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata za označene periode. Općinski sud je utvrdio da je apelantica bila zaposlenica tužene. Tužena je protiv apelantice vodila disciplinski postupak koji je okončan rješenjem od 22. maja 2009. godine i kojim je apelantici izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu. U rješenju je navedeno da je u disciplinskom postupku na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica počinila težu povredu radnih obaveza iz člana 2. stav 1. tač. 4., 9., 12. i 14. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Apelanticin prigovor protiv navedenog rješenja je odbijen odlukom od 16. juna 2009. godine. U toj odluci je navedeno da odluka stupa na snagu danom donošenja i da se s tim danom apelantici otkazuje ugovor o radu.
3. Sud je dalje naveo da je apelantica na ročištu održanom 29. oktobra 2010. godine preinačila tužbeni zahtjev na način da je uz već navedeno tražila, između ostalog, da se poništi i odluka tužene od 16. juna 2009. godine kojom joj je otkazan ugovor o radu. U vezi s tim, Općinski sud je donio rješenje od 8. maja 2013. godine kojim je odbacio kao neblagovremenu apelanticinu tužbu u tom dijelu. Općinski sud je istakao da je u tom slučaju nastupila prekluzija s obzirom da je od donošenja odluke (16. juni 2009. godine) do podnošenja tužbe po tom pitanju (29. oktobra 2010. godine) protekao tada važeći zakonski rok za podnošenje tužbe od godinu dana iz člana 103. stav 3. Zakona o radu. Ovo rješenje je postalo pravosnažno.
4. Dalje, Općinski sud je istakao da je nesporno utvrđeno da je tužena disciplinski postupak protiv apelantice vodila na zakonom propisani način. Navedeno je i da je na osnovu interne istrage nesporno utvrđeno da je apelantica izvršila pet neovlaštenih transakcija, bez propratne dokumentacije koja bi uključivala identifikacione dokumente klijenata, dokaz o porijeklu novca. Osim toga, isplatni nalozi nisu bili potpisani, a utvrđeno je i da je apelantica svjesno unijela pogrešne podatke u aplikaciju za sprečavanje pranja novca. Na osnovu toga je utvrđeno da je apelantica prekršila član 6. st. 2. i 3. i član 8. stav 3. Pravilnika o sprečavanju pranja novca, finansiranja terorizma i opstrukcije Dejtonskog mirovnog sporazuma i Pravilnika o blagajničkom poslovanju.
5. Kantonalni sud je presudom broj 18 0 P 002771 18 Rsž 4 od 2. aprila 2021. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 18 0 P 002771 21 Rev 2 od 13. jula 2021. godine, djelimično uvažio apelanticinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, na način da je poništio odluku tužene od 22. maja 2009. godine, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Navedeno je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i izveo pravilan zaključak u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva za povrat na posao i isplatu razlike plata, ali da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je zahtjev za poništenje odluke tužene od 22. maja 2009. godine odbio kao neosnovan. Navedeno je da je apelantica posljednju povredu radne dužnosti počinila 3. marta 2008. godine, a da je disciplinski postupak protiv nje pokrenut 30. aprila 2009. godine, dakle nakon proteka roka od jedne godine propisanog Pravilnikom tužene.
6. Osim toga, Kantonalni i Vrhovni sud su istakli da odluka tužene od 16. juna 2009. godine nije bila predmet tužbenog zahtjeva pa sudovi nisu mogli cijeniti njenu valjanost. Ti sudovi su istakli da zbog toga sporna odluka i dalje egzistira, pa apelantici ne pripada pravo na povrat na posao i naknadu plata. Navedeno je da iz razloga što ta odluka nije bila predmet tužbenog zahtjeva, ni tužena nije imala obavezu dokazivati njeno postojanje ili nepostojanje kao ni njenu valjanost.
7. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Navodi da smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise i proizvoljno utvrdili činjenice. Apelantica navodi da su sudovi „iz njoj nepoznatih razloga“ uporno insistirala na odluci tužene od 16. juna 2009. godine i da su joj neopravdano pridavali veliki značaj, iako tužena u toku postupka nije priložila tu odluku kao dokaz. Ističe da u postupku nije utvrđeno da li ta odluka uopće postoji. Apelantica također navodi da je pogrešan zaključak da je pokušala preinačiti tužbeni zahtjev i njime obuhvatiti i spornu odluku od 16. juna 2009. godine pa da je time priznala njeno postojanje. U vezi s tim, apelantica navodi da je „sasvim jasno da je u toku cijelog postupka osporavala postojanje te odluke“. Apelantica na kraju navodi da je odluka od 22. maja 2009. godine jedina odluka o otkazu, pa kako je ona poništena to joj pripada pravo na povrat na posao i naknadu plata.
8. U Zakonu o radu („Službene novine FBIH“ br. 43/99, 32/00, 29/03) koji je primijenjen u ovom predmetu, relevantne odredbe glase:
Član 103. stav 3.
Zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava izradnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
9. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine F BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u svojim odlukama jasno istakli zašto su zaključili da je preinaka tužbenog zahtjeva u odnosu na odluku od 16. juna 2009. godine učinjena nakon proteka propisanog roka od jedne godine (vidi, tačka 3. ove odluke), te da zbog toga nije ni bila predmet raspravljanja pred sudovima. Iz tog razloga Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u utvrđenju redovnih sudova da sporna odluka i dalje egzistira u pravnom prometu zbog čega apelantici ne pripada pravo na povrat na posao i naknadu plata.
16. Ustavni sud također smatra da nema proizvoljnosti ni u utvrđenju redovnih sudova da je apelantica, propuštanjem da tužbenim zahtjevom u zakonom propisanom roku obuhvati i spornu odluku tužene od 16. juna 2009. godine, onemogućila redovne sudove da cijene njenu valjanost. Samim tim nije postojala ni obaveze tužene da dokazuje njeno postojanje i valjanost. Osim toga, Ustavni sud također zapaža da apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman