Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3324/21 („Andrićgrad“ d.o.o. Višegrad)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3324/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3324/21, rješavajući apelaciju „Andrićgrad“ d.o.o. Višegrad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Andrićgrad“ d.o.o. Višegrad podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 007908 21 Rev 2 od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Andrićgrad“ d.o.o. Višegrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 007908 21 Rev 2 od 1. jula 2021. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 61 0 Ps 007908 17 Ps 2 od 27. aprila 2018. godine, obavezan je apelant da tužitelju „Planinsko dobro“ d.o.o. Rogatica (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime materijalne štete isplati iznos od 231.406,39 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo su tužitelj i apelant 5. jula 2012. godine zaključili ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim se tužitelj obavezao da će dozvoliti da se građevinski materijal sa jednog objekta sa prve parcele i dva objekta sa druge parcele izdvoje odnosno predaju u apelantovo vlasništvo. S druge strane, apelant se obavezao da će za objekte obezbijediti odgovarajući građevinski materijal i njegovu ugradnju, te sve ostale popratne radove. Okružni sud je ukazao da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obavezu iz spornog ugovora, što su potvrdili svjedoci. Dalje je utvrđeno da apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu i da je tužitelj zbog toga pretrpio štetu, jer su objekti porušeni a nisu izgrađeni novi. Stoga je Okružni sud obavezao apelanta da tužitelju isplati precizirani iznos na ime naknade nematerijalne štete koju je pretrpio zbog neispunjenja spornog ugovora. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 263. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i zaključio da apelant nije opravdao svoje nepostupanje po spornom ugovoru. Obrazloženo je da to što nije odvezao građevinski materijal apelanta ne oslobađa ugovorne obaveze da ponovo sagradi objekte koje je nesporno srušio. Dalje je ukazao da su irelevantni apelantovi navodi da je materijal odvezla treća osoba, zato što se apelant spornim ugovorom obavezao da ponovo sagradi srušene objekte.
4. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) od 6. februara 2019. godine, preinačena je presuda Osnovnog suda i odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev. Međutim, u revizionom postupku, Vrhovni sud je rješenjem od 16. oktobra 2020. godine, usvojio reviziju, ukinuo navedenu presudu Višeg suda i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje.
5. U ponovnom postupku, Viši sud je presudom broj 61 0 Ps 007908 20 Pž 3 od 24. februara 2021. godine, djelomično uvažio apelantovu žalbu i preinačio presudu Okružnog suda tako što je obavezao apelanta da tužitelju na ime materijalne štete isplati iznos od 139.733,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen.
6. U obrazloženju presude, Viši sud je naveo da je tužitelj spornim ugovorom preuzeo obavezu da omogući apelantu da skine kamen sa određenih objekata. Međutim tužitelj ugovorom nije preuzeo obavezu da taj kamen pregleda, kontroliše, zapisnički konstatuje količinu i preda ga, niti da obezbijedi njegovo čuvanje do prevoza. Stoga je zaključeno da tužitelj ne može ni snositi posljedice eventualnog nestanka odnosno krađe demontiranog građevinskog materijala. Ukazano je i da su svjedoci, apelantovi zaposlenici, naveli da su više dana planski skidali građu s objekta. Viši sud je zaključio da je bilo potrebno riješiti pitanje identifikacije objekata koji su predmet spornog ugovora, budući da stranke i svjedoci navode različite nazive za tužiteljeve objekte. U vezi s tim, ukazao je da su predmetom spornog ugovora bila dva objekta na drugoj parceli, koje je vještak označio kao objekte br. 4 i 5. Kako nema drugih objekata na toj parceli, Viši sud je zaključio da su navedeni objekti bili predmet spornog ugovora. Dalje je ukazao da sporni ugovor obuhvata i objekt na prvoj parceli. Međutim, vještak je na prvoj parceli utvrdio da se nalaze tri objekta, koje je označio brojevima 1, 2 i 3, a tužitelj nije pouzdano dokazao koji je od tih objekata predmet spornog ugovora. Stoga je Viši sud ocijenio da se treba prihvatiti vrijednost objekta koji najmanje opterećuje apelanta, a to je objekt broj 3 koji je najmanje površine i vrijednosti. Viši sud je istaknuo da je vještak na raspravi dao uvjerljive odgovore u pogledu identifikacije objekata i troškova izgradnje, što je argumentovao i dokumentovao u pismenom nalazu, a stranke nisu osporile uvjerljivim argumentima. Slijedom toga, Viši sud je zaključio da apelant nije ispunio svoje preuzete obaveze izgradnje objekata označenih u nalazu vještaka kao objekti br. 3, 4 i 5. Stoga je apelant dužan u smislu čl. 17. i 262. ZOO tužitelju naknaditi štetu kao posljedicu neispunjenja ugovora u visini vrijednosti objekata koji je bio dužan sagraditi. Pri tome, istaknuto je da apelant nije osporavao svoje ugovorne obaveze prije podnošenja tužbe, već je dopisom tražio prolongiranje preuzetih obaveza.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 007908 21 Rev 2 od 1. jula 2021. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Višeg suda. Presudom je dalje djelomično usvojena revizija tuženog i drugostepena presuda preinačena samo u dijelu odluke o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu odbijena revizija i potvrđena drugostepena presuda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u spornom ugovoru nije navedena bruto površina objekata, niti opisano njihovo stanje u momentu zaključenja ugovora. Dalje je naveo da apelant ne tvrdi niti je dokazao da ga je tužitelj sprečavao u izvođenju radova. Istaknuto je da je tokom postupka utvrđeno da su samo apelantovi radnici skidali materijal, birali i pakovali kamen na palete. Stoga je ocijenio da je pravilan zaključak da je tužitelj ispunio ugovornu obavezu jer je omogućio apelantu da sa objekata skine i odveze materijal. Vrhovni sud je ukazao i da su pravilno zaključili nižestepeni sudovi da se apelant ne može „osloboditi“ svoje obaveze iz spornog ugovora bez obzira da li je ili nije odvezao skinuti materijal. Dalje je ukazao da je tokom postupka dokazano da je sporni ugovor raskinut, pa tužitelju pripada pravo na naknadu štete u smislu člana 132. stav 1. ZOO u vrijednosti koju treba uložiti u porušene objekte. Istaknuto je i da apelant nije dokazao da su pojedini objekti već bili devastirani, odnosno da nije porušio svih pet objekata iz nalaza vještaka. Također nije dokazao da je ispunio svoju ugovornu obavezu. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da je suđeno „mimo zahtjeva“ jer je dosuđena naknada manja od utuženog iznosa. Također je ocijenio da nije osnovan ni prigovor zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, obrazloženo je da se u postupku tražila naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze, pa se zastarni rok računa primjenom odredbe člana 376. stav 3. u vezi sa članom 371. ZOO. Dalje je obrazložio da je šteta nastala u toku 2012. godine i da je 2014. godine podnesena tužba, pa je primjenom općeg zastarnog roka od deset godina očigledno da se radi o neosnovanom prigovoru. Istaknuto je da bi prigovor zastarjelosti bio neosnovan čak i kad bi se zastarni rok računao po članu 376. stav 1. ZOO.
8. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vez s tim apelant ukazuje na nerazumljivost tužbenog zahtjeva i nerazumljivost obrazloženja presude, te da tužitelj nije dokazao tužbeni zahtjev. Ističe da su sudovi potpuno zanemarili dio tužiteljeve ugovorne obaveze iz spornog ugovora koja je glasila: „preda u apelantovo vlasništvo“. Smatra da se takvo tumačenje protivi pravilu pacta sunt servanda i da se sud proizvoljno umiješao u ugovorni odnos. Apelant također osporava nalaz vještaka, posebno u pogledu identifikacije objekata. Tvrdi da su sudovi dosudili tužitelju naknadu za objekt koji nije bio predmet spornog ugovora. Slijedom toga, smatra da su sudovi sudili mimo tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelant navodi da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva i da je njegovo potraživanje zastarjelo, jer se iz tužbe ne vidi za koje je tačno objekte tražena šteta. Apelant smatra da u njegovim radnjama nema protivpravnosti kao uslov odgovornosti za štetu. Također ističe da nije kriv za neizvršenje spornog ugovora i da je primjenjiva odredba 263. ZOO, jer je materijal ukraden.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi sa navodima koji se tiču proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne ocjene dokaza i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi, suprotno apelantovim navodima, pažljivo cijenili izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, te detaljno obrazložili svoje zaključke u pogledu nalaza vještaka i identifikacije objekata. Osim toga, Vrhovni sud je cijenio sve apelantove prigovore i obrazložio razloge zbog kojih je apelant obavezan na naknadu štete zbog neispunjenja spornog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenom postupku nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman