Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3956/21 (M.B.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Propisano zakonom
- Dionice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3956/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3956/21 , rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 015671 21 Gž 2 od 15. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, podnio je 19. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 I 015671 21 Gž 2 od 15. juna 2021. godine. Uvodne napomene
2. Apelant (kao zalogodavac) i „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar (kao zalogoprimac) zaključili su 26. aprila 2007. godine Ugovor o zasnivanju založnog prava na apelantovim dionicama (u daljnjem tekstu: ugovor). Ugovor je zaključen kao osiguranje potraživanja koje je „Hypo Alpe-
Adria-Bank“ d.d. Mostar imala prema apelantu na osnovu Ugovora o kreditu od 26. aprila 2007. godine.
3. „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar je 9. decembra 2009. godine podnijela Općinskom sudu u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) prijedlog za izvršenje protiv apelanta, na osnovu ugovora, pljenidbom, procjenom i prodajom apelantovih dionica. Rješenjem o izvršenju sud je odredio izvršenje. Postupak u kojem je donesena osporena odluka
4. Rješenjem Općinskog suda broj I-2274/09 od 9. decembra 2020. godine određeno je da je prenosom apelantovih dionica sa apelanta na „Addiko bank“ d.d. Sarajevo (pravni sljednik „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar, u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) tražilac izvršenja namiren za troškove postupka, zateznu kamatu i glavnicu, sve u iznosima navedenim u izreci rješenja (stav I izreke rješenja). Naloženo je tražiocu izvršenja da apelantu isplati iznos od 78.812,22 KM na ime razlike između potraživanja tražioca izvršenja i nominalne vrijednosti dionica (stav II izreke rješenja), te je tražilac izvršenja obavezan da navedena novčana sredstva uplati na račun Općinskog suda, sve kako je precizirano u izreci rješenja (stav IV izreke rješenja). Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da mu tražilac izvršenja isplati zakonske zatezne kamate u iznosu navedenom u izreci rješenja (stav III izreke rješenja). U obrazloženju, sud se pozvao, između ostalog, na odredbe člana 133. stav (2) i člana 190. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je ukupno potraživanje tražioca izvršenja manje od nominalne vrijednosti apelantovih dionica prema procjeni vještaka ekonomske struke. Stoga je sud zaključio da tražilac izvršenja treba apelantu isplatiti razliku tih vrijednosti, u skladu sa navedenim zakonskim odredbama.
5. Kantonalni sud je osporenim rješenjem, u relevantnom dijelu, uvažio žalbu tražioca izvršenja i preinačio prvostepeno rješenje u odnosu na st. I, II i IV izreke prvostepenog rješenja na način da je utvrdio da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren za iznos glavnog duga, zakonske zatezne kamate i troškova izvršnog postupka, u iznosima i na način naveden u izreci rješenja. U odnosu na odluku o apelantovom zahtjevu za isplatu zakonske zatezne kamate iz stava III izreke prvostepenog rješenja, apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje je u tom dijelu potvrđeno. U obrazloženju, sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio relevantne odredbe ZIP-a u konkretnom slučaju. Naime, sud je naveo da se odredbe člana 133. stav (2) ZIP-a, na koje se apelant poziva, primjenjuju u slučaju kada se dionice, shodno odredbama člana 190. stav (3) ZIP-a, prodaju. Sud je istakao da navedeno u konkretnom predmetu nije bio slučaj, pa nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi da se eventualni višak prodajne cijene preda apelantu. Naime, dionice su na zahtjev tražioca izvršenja, u skladu sa odredbama člana. 190. stav (4) ZIP-a, rješenjem Općinskog suda od 13. decembra 2019. godine prenesene u njegovo vlasništvo umjesto isplate budući da se izvršenje nije moglo provesti njihovom prodajom, a apelant se tome nije protivio. Sud je naveo da se, s obzirom na navedeno, smatra da je tražilac izvršenja namiren u cijelosti. Dalje, sud se pozvao na odredbe člana 139. stav (1) Zakona o stvarnim pravima, te je istakao da iz navedenih odredbi proizlazi pravo založnog povjerioca da se namiri iz „vrijednosti zaloga“, a ne iz „procijenjene vrijednosti zaloga“.
6. Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu odluke Ustavnog suda br. AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine i U-3/16 od 1. decembra 2016. godine. Osim toga, ukazao je da je vještak finansijske struke utvrdio vrijednost dionica na tržištu u dvije varijante, pa da stoga vrijednost dionica na berzi nije konstantna i zavisi od ponude i potražnje. Sud je naveo da, imajući u vidu sve navedeno, nominalna vrijednost apelantovih dionica na dan 22. avgust 2016. godine nije od značaja u konkretnom slučaju. Konačno, sud je naveo da, imajući u vidu sve navedeno, nisu osnovani ni apelantovi prigovori u odnosu na njegov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate (koju je apelant potraživao na iznos razlike vrijednosti između nominalne vrijednosti njegovih dionica i glavnice potraživanja tražioca izvršenja).
7. Apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno tumačio odredbe člana 139. stav (1) Zakona o stvarnim pravima da se povjerilac namiruje iz „vrijednosti zaloga“, a ne iz „procijenjene vrijednosti zaloga“ jer je u konkretnom slučaju vrijednost zaloga zapravo nominalna vrijednost dionica koju je vještak „preporučio“ u svom nalazu i mišljenju. Dalje ističe da je vještak finansijske struke utvrdio da je nominalna vrijednost njegovih dionica veća od ukupnog potraživanja tražioca izvršenja, pa da je stoga njegovo potraživanje osnovano. Takođe navodi da i sporedno potraživanje, zakonska zatezna kamata, u konkretnom slučaju predstavlja imovinu, te da on ima pravni osnov da je potražuje budući da mu nije isplaćen iznos razlike između nominalne vrijednosti njegovih dionica i ukupnog potraživanja tražioca izvršenja.
Relevantni propisi
8. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12-Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18-Rješenje US BiH i 25/20 OUS BiH)
XI - IZVRŠENJE NAD POKRETNIM STVARIMA
4. Namirenje tražioca izvršenja Član 133. stav (2) (2) Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja predaće se izvršeniku ako za to nema smetnji.
Član 190. st. (3) i (4) Procjena i prodaja dionica, te namirenje tražilaca izvršenja (3) Ako se dionice prodaju na javnom nadmetanju ili neposrednom pogodbom, procjena, utvrđivanje prodajne cijene i prodaja dionica, te namirenje tražioca izvršenja obavljaju se uz odgovarajuću primjenu odredaba poglavlja XI ovog zakona o izvršenju nad pokretnim stvarima. (4) Ako se dionice iz stava 1. ovog člana ne prodaju u roku od dva mjeseca od dana prve ponude za prodaju na berzi ili u slučaju neuspjele prodaje iz stava 2., tražilac izvršenja može da zahtijeva izvršenje putem prenosa dionice u vlasništvo umjesto isplate. Rješenje o prenosu dionice se dostavlja Registru vrijednosnih papira.
9. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH), koje u relevantnom dijelu glase:
Pojam založnog prava
Član 139. stav (1) (1)Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu ugovora, u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio zašto apelantovi navodi, koje ponavlja u apelaciji, ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi da se apelantu isplati razlika između potraživanja tražioca izvršenja i nominalne vrijednosti dionica (vidi, tačka 7. ove odluke). U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao, između ostalog, i na odluku Ustavnog suda broj AP-4380/13 u kojoj je Ustavni sud, između ostalog, zaključio da povjerilac se namiruje iz „vrijednosti stvari“, a ne iz „prodajne cijene“ prema odredbama Zakona o stvarnim pravima, a Zakon o izvršnom postupku propisuje proceduru prodaje založene stvari (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine, tačka 43., dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da nisu osnovani ni apelantovi prigovori u odnosu na njegov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate (na neisplaćenu razliku između nominalne vrijednosti apelantovih dionica i glavnice potraživanja tražioca izvršenja) imajući u vidu da je njegov zahtjev za isplatu razlike između nominalne vrijednosti dionica i potraživanja tražioca izvršenja odbio kako neosnovan. Imajući ovo u vidu, te kako apelant nije ponudio relevantne argumente, niti dokaze koji bi ukazali na suprotno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman