Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2682/21 (Sarajevska berza-burza vrijednosnih papira d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2682/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2682/21, rješavajući apelaciju Sarajevske berze-burze vrijednosnih papira d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sarajevske berze-burze vrijednosnih papira d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 400554 17 Pž 3 od 19. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sarajevska berza-burza vrijednosnih papira d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Namik Smajović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 400554 17 Pž 3 od 19. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 400554 17 Ps 3 od 6. jula 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Vansudskom nagodbom od 28. decembra 2009. godine, koja je zaključena između apelantice i KVANTUM d.d. Sarajevo, KVANTUM d.d. Sarajevo se obavezao da će apelantici isplatiti iznos od 42.345,92 KM na ime duga po osnovu berzanske provizije za sklopljene transakcije.
3. Izjavom o solidarnoj odgovornosti sa dužnikom od 26. jula 2012. godine MARKET BULL d.o.o. Sarajevo je izjavio da solidarno odgovara za dug KVANTUM d.d. Sarajevo koji je, na osnovu usaglašenog izvoda otvorenih stavki od 25. jula 2012. godine, iznosio 44.232,82 KM (u daljnjem tekstu: sporni dug).
Osporeni postupak
4. Apelantica je protiv KVANTUM d.d. Sarajevo i MARKET BULL d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi, odnosno tuženi), podnijela tužbu 31. decembra 2013. godine. Tužbenim zahtjevom je tražila da joj tuženi solidarno isplate sporni dug.
5. Presudom Općinskog suda drugotuženi je obavezan da apelantici isplati sporni dug sa zakonskom zateznom kamatom. U odnosu na prvotuženog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je prvotuženi bio apelantičin član od 11. jula 2005. do 31. avgusta 2010. godine, kada mu je status člana prestao zbog oduzimanja dozvole za obavljanje brokerskih poslova (posljednja faktura izdata je 2. aprila 2010. godine sa rokom plaćanja od tri dana). Dalje je naveo je da vansudskom nagodbom prvotuženi priznao dug u određenom iznosu, ali da nagodba nije realizovana. Sud je naveo da su 29. juna 2012. godine tuženi uputili apelantici dopis iz kojeg proizlazi da prvotuženi ne osporava dug u iznosu od 28.778,42 KM, ali da je dopis za prvotuženog potpisao R. H., koji u spornom periodu nije bio ni član niti predsjednik Nadzornog odbora, niti je bio lice ovlašteno za zastupanje prvotuženog. U vezi s tim je naveo da taj dopis, bez obzira na to što je ovjeren pečatom prvotuženog, ne može predstavljati volju prvotuženog, te se ne može smatrati priznanjem duga. Odlučujući o prigovoru zastare, sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima pravnih lica nastalih iz ugovora o prometu roba i usluga, te da se primjenjuje zastarni rok iz člana 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je naveo da apelantičino pozivanje na drugi pravni osnov nije od uticaja ovo pitanje. Sud je istakao da je u odnosu na prvotuženog prekid zastare nastupio potpisivanjem vansudske nagodbe 28. decembra 2009. godine (za dio duga koji je prvotuženi priznao vansudskom nagodbom). Međutim, kako je tužba podnesena 31. decembra 2013. godine, bez obzira na prekid, ponovo je došlo do zastare (čl. 387. i 392. ZOO). Sud je dalje naveo da je zastara nastupila i u odnosu na ostatak duga do utuženog iznosa, imajući u vidu datum kada je prvotuženom prestalo svojstvo apelantičinog člana (31. avgusta 2010. godine) u kojem trenutku su sve obaveze prema apelantici dospjele.
6. Presudom Kantonalnog suda odbijene su kao neosnovane žalbe apelantice i tuženih, te je prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da dopis od 29. juna 2012. godine ne može proizvoditi pravno dejstvo. Dalje je naveo da su neosnovani navodi da je u toku postupka apelantica isticala i alternativni pravni osnov u odnosu na prvotuženog, odnosno naknadu štete kao osnov tužbe, jer takav zahtjev nije izričito postavljen, niti je apelantica dokazala da je bilo kakvim postupkom prvotuženog dovedena u zabludu, odnosno da je pretrpjela štetu. Apelacioni navodi
7. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuje na kršenje člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naime, apelantica tvrdi da se prigovor zastare nije mogao uvažiti, budući da je zasnovan na protupravnim radnjama prvotuženog, odnosno da je prigovor zastare uvažen na osnovu potpisa neovlaštenog lica uz službeni pečat. Naročito ukazuje da je kontradiktoran stav redovnih sudova da ona nije dokazala da je dovedena u zabludu odnosno da joj je pričinjena šteta tako da su redovni sudovi mogli cijeniti postavljeni tužbeni zahtjev i u smislu drugog pravnog osnova, odnosno duga na ime naknade provizije ili duga na ime naknade štete. U vezi s tim, ukazuje da je eksplicitno istakla alternativni pravni osnov na pripremnom ročištu, zbog čega je netačan zaključak Kantonalnog suda da takav osnov nije izričito postavljen. Relevantni propisi
8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga
Član 374. (1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine. (2) Zastarevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu.
Priznanje duga
Član 387. stav (1) (1) Zastarevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
Rok zastarelosti u slučaju prekida
Član 392. (1) Posle prekida zastarevanje počinje teći iznova, a vreme koje je proteklo pre prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarelost. (2) Zastarevanje prekinuto priznanjem od strane dužnika počinje teći iznova od priznanja. […] (6) Zastarevanje koje počinje teći iznova posle prekida, navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastarevanje koje je prekinuto.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose, u suštini, na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, redovni sudovi su detaljno obrazložili da je u odnosu na prvotuženog nastupila zastara potraživanja, zbog čega je u odnosu na njega tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi obrazložili zašto su neosnovani apelantičini prigovori kojim ukazuje da se tužbeni zahtjev mogao cijeniti u smislu drugog pravnog osnova. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Ustavni sud uočava da je apelantica paušalno navela da je u postupku povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman