Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2897/21 (B.P.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povrat stana
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2897/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2897/21, rješavajući apelaciju B. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija B. P.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 030096 18 U od 10. juna 2021. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu B. P. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neosnovana apelacija B. P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 030096 18 U od 10. juna 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Sabina Kadrić & Irma Muhović“ iz Sarajeva, podnio je 11. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 030096 18 U od 10. juna 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Uprava su dostavili odgovore na apelaciju, dok Ministarstvo u ostavljenom roku to nije učinilo. Ustavni sud je dostavio odgovore na apelaciju apelantu, na koje se apelant izjasnio.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant je 24. maja 2002. godine Upravi podnio urgenciju za vraćanje u posjed stana u kojoj je naveo da je 23. decembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana i da po tom zahtjevu nije doneseno rješenje u roku od 30 dana od prijema zahtjeva.
6. Apelant je 1. decembra 2003. godine podnio „zahtjev za povrat – zahtjev za rekonstrukciju postupka“ u kojem je naveo da je „23. decembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana, o kojem još nije odlučeno, pa stoga traži rekonstrukciju postupka“.
7. Nakon što su Uprava, Ministarstvo i Kantonalni sud više puta donosili odluke u konkretnom predmetu i nakon što je više puta predmet vraćan na ponovni postupak, apelant je 25. aprila 2013. godine Ustavnom sudu podnio apelaciju koja je registrirana pod brojem AP-1827/13 i koju je Ustavni usvojio u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1827/13 od 17. jula 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. Nakon što su u ponovnom postupku Uprava i Ministarstvo donijeli nove odluke te nakon što je pokrenut upravni spor pred Kantonalnim sudom, apelant je 1. septembra 2015. godine ponovo podnio apelaciju Ustavnom sudu, koja je registrirana pod brojem AP-4075/15. Ustavni sud je i po ovoj apelaciji utvrdio kršenje apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4075/15 od 3. februara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
9. Nakon toga Kantonalni sud je donio presudu od 22. aprila 2016. godine kojom je poništio ranije rješenje Ministarstva i predmet vratio na ponovni postupak. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je Uprava u ponovnom postupku donijela rješenje kojim je utvrdila da je apelant nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da mu pripada pravo na vraćanje tog stana. Međutim, Kantonalni sud je istakao da organi Uprave nisu postupili po pravnom shvatanju izraženom u ranijoj presudi Kantonalnog suda. Naime, kako je obrazloženo, organi Uprave nisu proveli postupak po zahtjevu za rekonstrukciju, pa tek nakon što postupak za rekonstrukciju bude pravomoćno okončan, može se postupati po zahtjevu za povrat stana.
10. Rješenjem Ministarstva od 25. maja 2016. godine ukinuto je prvostepeno rješenje i predmet vraćen Upravi na ponovni postupak. Ponovni postupak u kojem je donesena osporena odluka
11. Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-63/03 od 3. novembra 2017. godine odbijen je apelantov zahtjev za rekonstrukciju spisa – zahtjeva za vraćanje stana u posjed. Uprava je u obrazloženju istakla da je apelant uz zahtjev za rekonstrukciju predmeta dostavio „potvrdu o prijemu pošiljke“ Pošte Beograd. Uprava je ukazala da je iz navedene potvrde vidljivo da je primljena 23. decembra 1998. godine i da je naslovljena na „Upravu za stambena pitanja Novo Sarajevo“ (bez navođenja predmeta pošiljke). U vezi s tim, Uprava je ukazala da je dostavljena i potvrda JPPTT „Srbija“ RS od 15. oktobra 2008. godine, u kojoj je navedeno da nije moguće potvrditi otpremu preporučene pošiljke od 23. decembra 1998. godine jer se manipulativne isprave, shodno relevantnim pravilima, čuvaju 18 mjeseci. Također, kako je obrazloženo, u navedenoj potvrdi je napomenuto da je „potvrda o prijemu pošiljke“ žigosana žigom pošte koji se u to vrijeme nalazio u jedinici poštanske mreže, te da smatraju da je dokaz o poslanoj preporučenoj pošiljci mjerodavan. Uprava je ukazala i da je grafološkim vještačenjem potvrđeno da je apelantov punomoćnik svojeručno napisao sadržaj koji popunjava pošiljalac na „potvrdi o prijemu pošiljke“, te da je žig pošte na toj potvrdi autentičan. Pored navedenog, Uprava je istakla da je službenom zabilješkom tog organa od 17. augusta 2009. godine konstatirano da apelantov zahtjev nije evidentiran u protokolu za 23. decembar 1998. godine, a ni do 15. januara 1999. godine, do kada su vršene provjere zbog eventualnog kašnjenja u otpremi ili prijemu pošte. Uprava je ukazala i da je uvidom u službenu evidenciju tog organa (provjerom u djelovodnom protokolu i kompjuterskoj bazi podataka) utvrđeno da za sporni stan nije podnesen zahtjev za povrat u smislu člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kao ni zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). Zatim, Uprava je ukazala da je pismena pošiljka, za koju je apelant dostavio potvrdu, navodno upućena na Upravu za stambena pitanja Općine Novo Sarajevo kao primaoca, iako se sporni stan nalazi na teritoriji općine Novi Grad.
12. Uprava je istakla da samom potvrdom o prijemu pošiljke „nije dokazano šta je pošiljka sadržavala“. Zatim, Uprava je naglasila da se punomoć koju je apelant dao svom punomoćniku nije odnosila na zastupanje pred organom Uprave za vraćanje spornog stana u posjed, već na zastupanje pred CRPC-om. Uprava je također istakla da iz akta Općine Novi Grad, na čijem se području nalazi sporni stan, proizlazi da je uvidom u knjigu protokola i evidencije te općine utvrđeno da zahtjev za povrat spornog stana na apelantovo ime nije primljen. Uprava je ukazala i da se prema uvjerenju Arhiva BiH od 16. oktobra 2008. godine u arhivskoj građi CRPC-a ne nalazi zahtjev za povrat spornog stana na ime apelanta.
13. Uprava je istakla da je ocjenom svih izvedenih dokaza zaključila da apelant nije 23. decembra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed. Uprava je naglasila da na takav zaključak ukazuje i činjenica da je apelant „bio dužan da se u nekom razumnom roku, što svakako nije pet godina, interesira za ishod o svom zahtjevu za povrat stana“. Uprava je istakla da je nesporno utvrđeno da se apelant prvi put obratio tom organu 1. decembra 2003. godine u vezi s vraćanjem u posjed spornog stana. Stoga Uprava smatra da je apelantov zahtjev podnesen po proteku roka iz člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Uprava je istakla da se u konkretnom slučaju „ne radi o rekonstrukciji zahtjeva za povrat stana jer nije dokazano da je takav zahtjev postojao“.
14. Rješenjem Ministarstva broj 05/02-23-2297/17 od 30. novembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba. Ministarstvo je u obrazloženju istaklo da je Uprava provela postupak po zahtjevu za rekonstrukciju radi utvrđenja da li je apelant uopće podnio zahtjev za povrat u posjed spornog stana u prekluzivnom roku. U vezi s tim, Ministarstvo je istaklo da je Uprava izvršila uvid u postojeću dokumentaciju u spisu predmeta, održala usmenu raspravu uz učešće apelanta, te na osnovu izvedenih dokaza pravilno zaključila da se ne može na pouzdan način utvrditi da je zahtjev uopće dostavljen Upravi u zakonom propisanom roku. Ministarstvo je naglasilo da potvrda o prijemu pošiljke i grafološko vještačenje nisu mogli biti dovoljan dokaz da je zahtjev za povrat stana zaista podnesen 23. decembra 1998. godine ako se ima u vidu činjenica da poštanska mreža Beograd nije mogla potvrditi otpremu preporučene pošiljke.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 030096 18 U od 10. juna 2021. godine odbijena je apelantova tužba protiv drugostepenog rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da se osporeno i prvostepeno rješenje zasnivaju na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, kako je obrazloženo, apelant nije dokazao da je 23. decembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana. Kantonalni sud je istakao da na samoj potvrdi o prijemu pošiljke „nije navedena općina Upravnog organa za stambena pitanja (da li Općina Novi Grad ili Općina Novo Sarajevo, s obzirom na to da se stan nalazi na općini Novi Grad)“. Kantonalni sud je također istakao da potvrda ne navodi sadržaj zahtjeva. Stoga je zaključio da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi upućivali na to da Ministarstvo nije postupilo u smislu čl. 5, 6, 7. i 133. Zakona o upravnom postupku. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da u cijelosti prihvata razloge iz obrazloženja osporenog rješenja i prvostepenog akta.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu u konkretnom slučaju prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da osporena odluka nije obrazložena jer je Kantonalni sud odbio apelantov zahtjev u dva paragrafa zanemarujući u potpunosti njegove ključne argumente. Apelant je naglasio da činjenica da je podnio zahtjev za povrat stana 23. decembra 1998. godine jasno proizlazi iz vještačenja po vještaku grafološke struke i originalne potvrde o prijemu pošiljke Pošte Beograd. Naime, kako je obrazložio, iz provedenog vještačenja proizlazi da je apelant putem punomoćnika poslao zahtjev za povrat stana 23. decembra 1998. godine. Apelant je istakao da je tačno da je njegov punomoćnik prilikom slanja pošiljke sa zahtjevom za povrat stana označio Upravu za stambena pitanja Novo Sarajevo, kao i to da je Općina Novi Grad, na čijem se području nalazi sporni stan, konstatirala da kod njih apelantov zahtjev nije evidentiran. Međutim, kako je dalje obrazložio, Općina Novo Sarajevo „nije dala jasan odgovor“ o tome da li je ikada primila zahtjev za povrat stana, što je ključno pitanje kako u odnosu na uspješno primanje podneska tako i dužnosti tog upravnog organa po Zakonu o upravnom postupku da zahtjev proslijedi nadležnom organu ukoliko smatra da on sam nije nadležan. Apelant je istakao da je na ovo bitno pitanje ukazao Kantonalnom sudu „koji ga je u svom kratkom obrazloženju u potpunosti zanemario“. Apelant je istakao da je na njega postavljen prevelik teret da dokazuje da li je zahtjev za povrat stana zaprimljen kod nadležnog organa. Apelant je naglasio da nije njegova krivica što Pošta Beograd nije u mogućosti da potvrdi otpremu pošiljke, a zbog pravila o čuvanju manipulativnih isprava do 18 mjeseci. Apelant također smatra da Kantonalni sud, kada navodi da „potvrda ne navodi sadržaj zahtjeva“, postavlja prevelik teret na njega da dokazuje da je zahtjev za povrat stana podnesen. S obzirom na sve navedeno, apelant smatra da je proizvoljan zaključak Kantonalnog suda, kao i organa Uprave, da nije dokazao da je zahtjev za povrat stana podnesen 23. decembra 1998. godine. Apelant je istakao i da je u osporenoj odluci Kantonalni sud iznio tvrdnju da apelant zahtjev nije naslovio ni na jednu općinu u Sarajevu, a iz dokaza jasno proizlazi, što u ranijim fazama postupka nije bilo ni sporno, da je zahtjev poslat na općinu Novo Sarajevo, pa je i takva tvrdnja Kantonalnog suda očito proizvoljna. Apelant je istakao i da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog procesnih manjkavosti na koje je ukazano u analizi kršenja prava na pravično suđenje, kao i zbog dužine konkretnog postupka.
17. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelant je istakao da se žali na kršenje prava na suđenje u razumnom roku od Odluke Ustavnog suda broj AP-1827/13 od 17. jula 2014. godine do donošenja konačne odluke Kantonalnog suda. Apelant je predložio i da mu se zbog povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku naknadi nematerijalna šteta u iznosu od 10.000,00 KM. b)Odgovori na apelaciju
18. Kantonalni sud je ukratko naveo hronologiju postupka pred tim sudom, te je istakao da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na družinu trajanja postupka.
19. Uprava je istakla da je u postupku utvrđeno da apelant nije podnio zahtjev za povrat stana 23. decembra 1998. godine, nego da je zahtjev za rekonstrukciju postupka podnio tek 1. decembra 2003. godine. Uprava je istakla da su odluke obrazložene detaljno, da je utvrđeno pravo stanje stvari i utvrđene sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Uprava je istakla da je Odlukom Ustavnog suda broj AP-4075/15 od 3. februara 2016. godine naloženo Vladi Kantona Sarajevo da apelantu isplati iznos od 5.000,00 KM zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, a tu odluku apelant ne navodi u apelaciji.
20. U izjašnjenju na odgovore, apelant je, između ostalog, istakao i da je od Odluke Ustavnog suda broj AP-4075/15 od 3. februara 2016. godine do okončanja konkretnog postupka prošlo pet godina, što smatra ponovnom povredom prava na donošenje odluke u razumnom roku. U ostalom dijelu izjašnjenja apelant je ponovio navode koje je iznio i u apelaciji. V.Relevantni propisi
21. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98, 48/99 i 61/22) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
6. Načelo efikasnosti
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
7. Načelo materijalne istine
Član 7.
U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 133. (1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak. (2) Ovo se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku.
VI.Dopustivost i meritum
22. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
23. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
a) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
U odnosu na osporene odluke
26. Apelant u suštini smatra da je u konkretnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da Kantonalni sud nije adekvatno obrazložio osporenu odluku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
27. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore , presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
28. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je traženjem da dokaže da je zaista poslao zahtjev za povrat stana na njega stavljen pretjeran teret dokazivanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u vezi s pravom na pravično suđenje (građanski aspekt) ocjenjivao proporcionalnost u slučajevima kada se strankama u postupku ograničavaju određene procesne garancije iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije, npr. pravo na pristup sudu (vidi, npr. Evropski sud, Supergrav Albania Shpkprotiv Albanije, presuda od 9. maja 2023. godine, predstavka broj 20702/18, tačka 16), kao i načelo kontradiktornosti postupka i ravnopravnosti stranaka (vidi Regner protiv Republike Češke, presuda od 19. septembra 2017. godine, predstavka broj 35289/11, tačka 161). Međutim, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu, tako da se ne može ispitivati neko ograničenje prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju.
29. U konkretnom slučaju odlučivano je isključivo o apelantovom „zahtjevu za rekonstrukciju postupka“, tj. o njegovom zahtjevu za povrat stana. Glavna činjenica koju je trebalo dokazati u konkretnom slučaju jest da je apelant zaista u zakonom predviđenom roku podnio zahtjev za povrat stana. Stoga se ne može reći da je na apelanta postavljen prevelik teret dokazivanja jer je od njega traženo da dokaže odlučnu činjenicu u konkretnom slučaju, tj. da je zaista podnio zahtjev za povrat stana 23. decembra 1998. godine, kako tvrdi. U odnosu na apelantove navode da „nije njegova krivica što Pošta Beograd nije u mogućosti da potvrdi otpremu pošiljke“ zbog pravila o čuvanju manipulativnih isprava do 18 mjeseci, Ustavni sud podsjeća da je Uprava u prvostepenom rješenju jasno ukazala da je apelant bio dužan da se u nekom razumnom roku interesira za ishod postupka o svom zahtjevu za povrat stana. Naime, iz apelacionog spisa proizlazi da je apelant tek 24. maja 2002. godine podnio urgenciju Upravi (vidi tačku 5. ove odluke), a tek 1. decembra 2003. godine je podnio zahtjev „za rekonstrukciju postupka“. Dakle, apelant se obratio Upravi nakon proteka perioda od tri i po godine, a pokrenuo je konkretni postupak nakon pet godina od datuma kada je tvrdio da je podnio zahtjev za povrat stana. Iz navedenog jasno proizlazi da je upravo apelantova pasivnost, tj. nezainteresiranost za navodno podneseni zahtjev za povrat stana doprinijela tome da Pošte Beograd nisu bile u mogućnosti da potvrde otpremu sporne pošiljke. Osim toga, apelant je sudu kao dokaz ponudio poštansku potvrdu iz koje se ne može zaključiti šta je bio sadržaj pošiljke na koju se potvrda odnosi, što Uprava i sud nisu mogli prihvatiti kao dokaz da je ta pošiljka sadržavala zahtjev za povrat stana.
30. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organi Uprave i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Uprava u obrazloženju prvostepenog rješenja, koje su kao pravilno prihvatili Ministarstvo i Kantonalni sud, vrlo detaljno i jasno navela šta sve proizlazi iz dokaza provedenih u toku postupka (vidi tač. 11. i 12. ove odluke), te da je ocjenom izvedenih dokaza zaključila da apelant nije dokazao da je 23. decembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Uprava jasno obrazložila da apelant „potvrdom o prijemu pošiljke“ nije dokazao sadržaj te pošiljke, kao ni da su pošte Srbije mogle potvrditi da je ta pošiljka otpremljena za Sarajevo. Osim toga, u evidencijama Uprave, Općine Novi Grad na čijem se području nalazi sporni stan, kao ni u arhivskoj građi CRPC-a nema bilo kakvog podatka o tome da je primljen apelantov zahtjev za povrat spornog stana. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnosti zaključka organa Uprave i Kantonalnog suda o tome da apelant nije dokazao da je 23. decembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana.
31. U odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije adekvatno obrazložio osporenu odluku, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Kikabidze protiv Gruzije, presuda od 16. novembra 2021. godine, predstavka broj 57642/12, tačka 62. s dalje navedenim referencama). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, pri čemu je istakao i da u cijelosti prihvata razloge iz obrazloženja osporenog rješenja i prvostepenog akta. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je, u okviru prava na pravično suđenje, prekršeno pravo na obrazloženu odluku. Ustavni sud također smatra da činjenica da je Kantonalni sud naveo da apelant zahtjev/pošiljku nije naslovio ni na jednu općinu u Sarajevu ne može utjecati na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju. To stoga što su organi Uprave imali u vidu da je apelant svoju pošiljku poslao na Općinu Novo Sarajevo, te su, imajući u vidu i tu činjenicu, jasno i detaljno obrazložili zašto apelant nije dokazao da je podnio zahtjev za povrat stana u zakonskom roku. U ovakvim utvrđenjima Ustavni sud također ne uočava bilo kakvu proizvoljnost.
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani, osim navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, što će Ustavni sud posebno ispitati. U odnosu na suđenje u razumnom roku
33. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
34. S obzirom na to da je Ustavni sud o dužini trajanja ovog postupka već donosio odluke (vidi tač. 7. i 8. ove odluke), Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka analizirati period nakon donošenja odluke Ustavnog suda od 3. februara 2016. godine do donošenja osporene presude Kantonalnog suda od 10. juna 2021. godine. Dakle, relevantni period od pet godina i četiri mjeseca.
35. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima niti je apelant doprinio dužini trajanja konkretnog postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka od pet godina i četiri mjeseca nakon donošenja dvije odluke Ustavnog suda, a priori, suprotna standardu „razumnog roka“, te da bi se mogla opravdati postojanjem izuzetnih okolnosti. Kako organi Uprave i Kantonalni sud nisu ukazali na postojanje takvih okolnosti, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naknada nematerijalne štete
37. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32−34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 300,00 KM.
38. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajeva u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)Pravo na imovinu
39. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje, a za koje je utvrđeno da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je konkretni postupak trajao pet godina i četiri mjeseca nakon donošenja druge odluke Ustavnog suda kojom je apelantu već bila utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku, pri čemu organi Uprave i Kantonalni sud nisu ukazali na neke naročite okolnosti koje bi eventualno mogle opravdati takvu dužinu postupka.
41. Ustavni sud, s druge strane, zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije s obzirom na to da su organi Uprave i Kantonalni sud u konkretnom slučaju detaljno, argumentirano i jasno obrazložili zašto apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je 23. decembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana, pri čemu ništa ne ukazuje da je na apelantovu štetu prekršena ili ograničena bilo koja procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
42. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman