Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1820/23 (M. R.)

Odluka donesena 28. 09. 2023.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1820/23

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 09. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine, u predmetu broj AP-1820/23, rješavajući zahtjev Miroslava Rajaka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Miroslava Rajaka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Rajak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Violeta Popović, advokat iz Banjaluke, podnio je 13. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 165437 22 Gž 2 od 13. januara 2023. godine. U apelaciji je apelant također predložio da Ustavni sud donese „hitnu privremenu mjeru odgađanja izvršenja presude Okružnog suda Banja Luka broj: 71 0 P 165437 22 Gž 2 od 13. januara 2023. godine“ do odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.

2. Apelant je 4. jula 2023. godine dopunio apelaciju navodeći da osporava i presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 165437 23 Rev od 30. maja 2023. godine.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 165437 21 P 2 od 10. maja 2022. godine obavezan je apelant da na ime sticanja bez osnova isplati Opštini Laktaši (u daljnjem tekstu: tužiteljica) novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to navedeno u izreci presude, te da tužiteljici nadoknadi troškove postupka.

4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 165437 22 Gž 2 od 13. januara 2023. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 165437 23 Rev od 30. maja 2023. godine apelantova revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je apelantu dodijeljeno neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, radi gradnje kuće. Dalje je ukazano da je apelant u korist tužiteljice uplatio naknadu za dodjelu zemljišta i naknadu za uređenje zemljišta u iznosima navedenim u obrazloženju presude. Apelant je nakon toga pokrenuo parnicu protiv tužiteljice radi povrata uplaćenog novčanog iznosa po osnovu naknade za uređenje zemljišta jer je smatrao da na to ima pravo iz razloga što tužiteljica nije izvršila obavezu uređenja, već je to apelant učinio o svom trošku. U vezi s tim je navedeno da je u tom parničnom postupku, presudom Osnovnog suda broj P- 1862/01 od 4. jula 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-2495//02 od 19. jula 2005. godine, udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu. Na osnovu navedenih presuda apelant je pokrenuo izvršni postupak u kojem mu je na teret tužiteljice, kao izvršenika, isplaćen novčani iznos. Obrazloženo je da tužiteljica u konkretnom parničnom postupku traži povrat tog iznosa . Zatim je naglašeno da je Vrhovni sud donio presudu broj Rev-738/05 od 2. novembra 2007. godine kojom su preinačene presude Osnovnog suda od 4. jula 2002. godine i Okružnog suda od 19. jula 2005. godine i apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje uplaćenih sredstava na ime naknade za uređenje zemljišta odbijen u cijelosti.

6. Vrhovni sud je citirao sadržaj odredaba člana 210. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima. Slijedom navedenog, sud je ukazao da je otpao pravni osnov po kome je apelant u izvršnom postupku izvršio naplatu potraživanja, pa se u konkretnom slučaju, prema ocjeni suda, očigledno radi o institutu neosnovanog obogaćenja. Dalje je istaknuto da je pravilna ocjena drugostepenog suda da se radi o građansko-pravnom sporu koji spada u sudsku nadležnost. Pri tome je ukazano da nižestepenim presudama nije odlučivano o postojanju ili nepostojanju apelantove obaveze da plati naknadu utvrđenu pravosnažnim upravnim rješenjem, niti o pravnoj sudbini upravnih akata kojima je utvrđena apelantova obaveza. Također je naglašeno da apelant u ovoj parnici neosnovano osporava zakonitost i pravilnost presude Vrhovnog suda od 2. novembra 2007. godine. Vrhovni sud je pri tome podsjetio da je apelant protiv te presude podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je Odlukom broj AP 3368/07 od 28. maja 2010. godine odbačena zbog toga što je apelant odustao od apelacije. Također je istaknuto da pravni sistem Republike Srpske ne poznaje neegzistentne sudske odluke, tako da odluka suda, sve i da je nezakonita, postaje pravosnažna ako je stranka nije pobijala pravnim lijekom ili je pravni lijek odbijen, te takva odluka proizvodi materijalno-pravne učinke.

7. Apelant se poziva na kršenje „člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine 'Međunarodni standardi'“, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant problematizira ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, što opširno obrazlaže u apelaciji. Iznosi svoje viđenje spora i obrazlaže zbog čega se ne slaže sa odlučenjem sudova, pri čemu daje svoju ocjenu vezano za dokaze, činjenično stanje i primjenu prava. Smatra da sudovi u konkretnom slučaju nisu ispravno utvrdili šta je sticanje bez osnova i na čemu se zasniva. Ističe da je doživio osiromašenje, a tužiteljica stekla novac, a pri tome nije ispunila obavezu, niti je može ispuniti, jer je on o svom trošku uredio građevinsko zemljište. Ukazuje na „nedozvoljen“ sastav revizijskog vijeća, jer je sutkinja koja je učestvovala kao član vijeća prilikom donošenja osporene presude Vrhovnog suda prethodno učestvovala kao član vijeća prilikom donošenja presude broj Rev-738/05 od 2. novembra 2007. godine.

8. Apelant navodi da bi izvršenjem presude za njega nastale velike materijalne posljedice, jer bi bio jedini u BiH kojem je sud utvrdio obavezu po osnovu sticanja bez osnova i pored toga što je izvršna vlast prije 20 godina odlučila da on ne treba platiti naknadu za ukupnu površinu sagrađenog i legalizovanog objekta.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava, s obzirom da se takvi razlozi ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.

13. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere osim što je naveo da bi izvršenjem presude za njega nastale velike materijalne posljedice. Iz navedenog proizilazi da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo zasniva na istim argumentima na kojima zasniva tvrdnje o kršenju prava na koja se pozvao u apelaciji. Međutim, Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere, koji se tiču merituma predmeta, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere, u okolnostima konkretnog slučaja, u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, podnesene apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1820/23 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio