Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3153/22 ("Lake" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3153/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3153/22, rješavajući apelaciju „Lake“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Lake“ d.o.o. Sarajevopodnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 421843 22 Rev od 26. aprila 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Lake“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 10. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 421843 22 Rev od 26. aprila 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da sud utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditiranju i poslovnoj saradnji i Ugovora o dugoročnom kreditu, oba od 19. jula 2007. godine, ništave. Naime, traženo je da se utvrdi da su te odredbe ništave u dijelu u kojem se dozvoljava tuženoj Raiffeisen Bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) obračun LIBOR-a na ugovoreni iznos kredita, te da zbog toga ne proizvode pravno dejstvo. Također je odbijen tužbeni zahtjev da sud utvrdi da su precizirane odredbe tih ugovora u dijelu kojim se ugovara kreditna obaveza u CHF ništavne, sve bliže naznačeno u izreci prvostepene presude. Isto tako, odbijen je i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev da sud utvrdi da su navedeni ugovori ništavi u cijelosti, pa da kao takvi ne proizvode pravno dejstvo. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu više naplaćenih sredstava po zaključenim ugovorima u iznosu određenom u izreci prvostepene presude.
3. U obrazloženju prvostepene presude, koja je potvrđena drugostepenom presudom, navedeno je da je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrđeno da su parnične stranke, na apelantov zahtjev, navedenim ugovorima ugovorile plasman kreditnih sredstava u CHF (švicarski franak) zbog korištenja pogodnosti u pogledu niske kamatne stope na te kredite u vrijeme zaključenja ugovora. Dalje, utvrđeno je da je dugoročni kredit apelantu plasiran sa namjenom finansiranja izgradnje objekata u Sarajevu. Utvrđeno je da je apelant iskoristio kreditna sredstva za tu namjenu, da su objekti u cijelosti izgrađeni, te da je kreditno zaduženje apelant vratio tuženoj prije isteka ugovorenog roka. Također, utvrđeno je da je apelant kao pravno lice, koje postupa sa povećanom pažnjom, zaključio navedene ugovore kojima je sa tuženom precizirao iznos i način vraćanja kreditnih sredstava sa načinom obračuna promjenljive kamatne stope za CHF, mogućnost konverzije valuta, iznose usluga tužene. Dakle, utvrđeno je da je apelant ugovorima prihvatio sve specifične rizike koji prate devizne kredite. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je primjenom relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku, Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakona o deviznom poslovanju, odbio kao neosnovan apelantov osnovni i alternativni tužbeni zahtjev.
4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da apelant revizionim navodima nije doveo u sumnju činjenično utvrđenje i pravni stav nižestepenih sudova. Vrhovni sud je prihvatio utvrđene činjenice kao pravilne i potpune. Naročito je istakao da ugovor o kreditu kojeg su parnične stranke zaključile ima karakter kredita uz valutnu klauzulu, te da odredbe tog ugovora kojima se kredit vezuje za CHF nisu protivne prinudnim propisima. Pri tome je naveo da je Zakonom o deviznom poslovanju predviđena mogućnost zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom između pravnih lica i banaka, pa se ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu relevantnih odredbi ZOO. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva odredba člana
395. ZOO jer se ta odredba može primijeniti samo pod uslovom da je ugovaranje valutne klauzule zabranjeno nekim drugim zakonom, što nije slučaj. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov osnovni i alternativni tužbeni zahtjev.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, tač. 45.-47., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. U pogledu apelantovih navoda u kojima se poziva na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao njegovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman