Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2664/21 (M. M.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Sloboda izražavanja
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Privatni život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2664/21

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2664/21, rješavajući apelaciju Muje Mujakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muje Mujakića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 044074 21 Gž od 7. maja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mujo Mujakić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 044074 21 Gž od 7. maja 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženih „Meridian“ d.o.o. Velika Kladuša i E. Š. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i tuženi), koje zastupa Jasmina Šarić Hasanović, advokat iz Bihaća, zatraženo je u periodu od 30. maja do 2. juna 2023. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 6. i 12. juna 2023. godine, dok tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. Primljeni odgovori su 18. jula 2023. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio traženo izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 044074 19 P od 30. decembra 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio mu tuženi na ime naknade štete zbog klevete solidarno isplate iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu isplate troškove postupka. Također, apelant je obavezan da tuženim plati troškove postupka.

6. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je 25. marta 2019. godine na internetskom portalu Reprezent.ba, čiji je osnivač prvotuženi, objavljen članak pod nazivom „Kriminalna privatizacija 'Kladušnice': Ko je sve i kako otimao radničku imovinu“. Drugotuženi je, kako je navedeno, autor članka u kojem se apelant spominje u kontekstu kupovine devastiranog objekta zvanog „Plazikur“ i u tom dijelu je navedeno:

Naime, radi se o tome da je ugostiteljski objekt Plazikur koji je Kladušnica kupila od porodice [Š.] iz Velike Kladuše početkom 80-tih godina, prije mjesec dana prodan od strane bivših vlasnika Velikokladuškom biznismenu [apelantu] i što je najzanimljivije već je uveden u zemljišne knjige kao vlasnik, a isknjižen iz stečajne mase. U Velikoj Kladuši je opće poznato da su radnici imali u posjedu ovaj objekt 30 godina, plaćali poreze i druge obaveze na isti, da imaju niz dokumenata i dokaza za to, kojih nema u zemljišno-knjižnom uredu, a izjava od strane prodavca [H. Š.] data 23.06.2001. godine pod brojem ovjere broj 3048/01 posebna je priča, no ona treba da brine kupca [apelanta] koji je dobro znao u šta se upušta. Prije svega očekuje se hitna reakcija stečajnog upravnika [S. Ć.] da Plazikur vrati u stečajnu masu preduzeća Kladušnica d.d. iz koje je i prodan. Sama činjenica da je ova imovina 'prodana' na brzaka, čovjeku koji je blizak aktualnoj vlasti u Velikoj Kladuši, potvrđuje da se radi o prevari kojim će se vrlo brzo pozabaviti nadležne institucije jer je udruženje već podnijelo krivičnu prijavu.

7. Odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog, Općinski sud je obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da je internetski portal Reprezent.ba taj članak preuzeo od portala Žurnal.info. Zatim je naveo da je članak nastao u okviru programa osnaživanja nezavisnih medija – IMEP. Također je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da su Centar za razvoj medija i analize i drugotuženi zaključili autorski ugovor od 5. marta 2019. godine, prema kojem je drugotuženi preuzeo obavezu da za to udruženje, između ostalog, prikupi podatke o temi od lokalnog značaja, odnosno o konkretnoj temi. U tom pogledu Općinski sud je naveo da je prilikom utvrđivanja odgovornosti za štetu zbog klevete uspostavljeno načelo da je za klevetu odgovoran onaj ko kontrolira sadržaj informacija. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da prvotuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom predmetu.

8. Općinski sud je dalje naveo da nije sporno da je sporni objekt u posjedovnom listu i zemljišno-knjižnom izvatku bio upisan kao posjed i vlasništvo H. Š. i D. Š. i da su oni sporni objekt prodali apelantu. Međutim, Općinski sud je istakao da se nije bavio utvrđivanjem stjecanja prava vlasništva na spornom objektu. U tom kontekstu je ukazao da iz isprava koji su tuženi dostavili kao dokaze, kao i izjava saslušanih svjedoka, proizlazi da su taj objekt tokom 80-tih godina prošlog vijeka H. Š. i M. Š. prodali ,,Kladušnici“ i da je on sa zemljištem tretiran kao vlasništvo tog preduzeća. Naime, navedeno je da su svjedoci tuženih i radnici ,,Kladušnice“ potvrdili da je taj objekt duži niz godina koristilo navedeno preduzeće. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je drugotuženi kao novinar i autor teksta na osnovu dokaza i podataka kojima je raspolagao, u skladu s demokratskim načelima, mogao navesti da je apelant mogao znati da postoje sporni odnosi u vezi s tim objektom, kao i da je općepoznato da je on bio u posjedu više od 30 godina. Osim toga, Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelant bio blizak s vladajućom političkom strankom. Prema tome, Općinski sud je zaključio da se u navedenom dijelu ne može govoriti o kleveti jer su ti navodi istiniti.

9. Nadalje, Općinski sud je naveo da je naslov članka „bombastičan“. Međutim, obrazložio je da se apelant u toj objavi spominje tek na 4. i 5. stranici. Zatim je istakao da je u vezi s naslovom i sadržajem teksta prihvatio iskaz drugotuženog koji je radio u preduzeću „Kladušnica“ od 1978. godine i predsjednik je Udruženja radnika i dioničara preduzeća „Kladušnica“. Naime, drugotuženi je, kako je istaknuto, naveo da su članak i naslov bili usmjereni na više osoba koje se navode prije apelanta, a ne na apelanta lično. Također je naveo da se „prevara“, koja je za apelanta sporna, odnosi na prodavca koji je znao da objekt nije njegovo vlasništvo jer ga je ranije prodao „Kladušnici“ a ne na apelanta kao kupca. S obzirom na navedeno, Općinski sud je, polazeći od zaključka da se u velikoj mjeri radi o istinitim navodima i da je sporni dio članka više bio usmjeren protiv prodavca a ne apelanta kao kupca, zaključio da se uopće ne radi o toliko „rigoroznim navodima“ koji bi kod apelanta prouzrokovali duševne boli, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o klevetničkom sadržaju spornog teksta.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 23 0 P 044074 21 Gž od 7. maja 2021. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je obrazložio da je apelant u žalbi precizirao da klevetu predstavljaju navodi da je „činjenica da je ova imovina 'prodana' na brzaka čovjeku koji je blizak aktualnoj vlasti u Velikoj Kladuši, potvrđuje da se radi o prevari kojom će se vrlo brzo pozabaviti nadležne institucije jer je udruženje već podnijelo prijavu“. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da su tuženi u prvostepenom postupku dokazali da je apelant blizak aktuelnoj vlasti, odnosno da je taj navod istinit. Zatim je ocijenio da svrha objavljenog članka nije bila da se nanese šteta apelantovom ugledu nego da se javnost obavijesti o privatizaciji preduzeća jer je općepoznato da su u privatizaciji mnoga preduzeća „propala“ i da je privatizacija bila neuspješna.

11. U vezi s navodom „da se radi o prevari“, Kantonalni sud je zaključio da taj navod nema obilježje klevete u smislu člana 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. ZZK) jer je u članku navedeno mišljenje i vrijednosni sud o prodaji spornog objekta. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da ne postoji odgovornost tuženih za klevetu jer ne postoji jedan od elemenata, a to je identifikacija apelanta trećim osobama. Naime, u članku se, kako je navedeno, ne iznosi tvrdnja ko je izvršio prevaru, a to može biti prodavac, kupac ili treća osoba, zbog čega nije osnovan apelantov navod da se stav o prevari odnosi na njega. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da prevara u građanskopravnom smislu predstavlja specifičan vid zablude između ugovornih strana, ali ne i trećih osoba. S druge strane, kako je navedeno, u krivičnopravnom smislu prevara podrazumijeva pribavljanje protivpravne imovinske koristi za sebe ili drugog dovođenjem drugog u zabludu i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini. S obzirom na to, Kantonalni sud je ocijenio da sporni tekst, kojim se tvrdi da je imovina prodata apelantu, upućuje na to da bi se prevara odnosila na onog ko je prodao nekretninu, a to svakako nije apelant jer je on kupac. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da drugotuženi kao novinar nije odgovoran za klevetu i da je njegova odgovornost isključena u smislu člana 7. ZZK-a. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da u situaciji kada ne postoji kleveta odnosno ne postoji odgovornost za klevetu drugotuženog, ni prvotuženi svakako nije odgovoran za nastalu štetu, pa je u svakom slučaju tužbeni zahtjev odbijen i u odnosu na prvotuženog.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da se u spornom članku tvrdi, a ne iznosi mišljenje, da je cijeli posao oko prodaje spornih nekretnina proveden nezakonito odnosno da se radi o prevari i da je on bio učesnik tih radnji. U tom kontekstu smatra da je takvim navodima trećim osobama identificiran kao jedan od učesnika u prevari i prevarnom stjecanju imovine na teret ranijih radnika preduzeća „Kladušnica“, kao i da je u veoma kratkom roku bio uknjižen u zemljišne knjige jer je osoba bliska vlastima, na koji način mu je narušen ugled koji uživa u sredini u kojoj živi. Apelant ističe da je nasuprot tim tvrdnjama u postupku dokazao da je sporne nekretnine stekao zakonitim poslom i da nije bilo upisanih zabilježbi u zemljišnoj knjizi prije i u vrijeme zaključenja ugovora o prometu nekretnina. Prema tome, apelant smatra da je osporenim presudama proizvoljno utvrđeno da objavljeni dio spornog teksta predstavlja mišljenje drugotuženog i da je na takav način pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Zbog toga, smatra da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da se ti navodi ne mogu smatrati klevetničkim navodima u odnosu na njega. b)Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da je o svim odlučnim žalbenim navodima dao uvjerljive i logične razloge koji su zasnovani na pravilnoj ocjeni dokaza i primjeni materijalnog prava, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima koji su navedeni u osporenim presudama, te smatra da su apelantovi navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Tumačenje Član 3.

Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu

Član 4. tačka d)

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Odgovornost za klevetu

Član 6. st. (1), (3) i (4) (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

Izuzeci od odgovornosti

Član 7. stav (1) tačka a) (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, polazeći od suštine apelacionih navoda u kojima apelant tvrdi da je došlo do povrede njegovog ugleda, Ustavni sud smatra da se tim navodima, u suštini, ukazuje na povredu prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa će apelantove navode prvo ispitati u odnosu na to pravo.a)Pravo na privatni život

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

19. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalnesigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

20. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Țiriac protiv Rumunije, presuda od 30. novembra 2021. godine, predstavka broj 51107/16, tačka 60. s daljnjim referencama). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazoriva protiv Ukrajine, presuda od 17. aprila 2018. godine, predstavka broj 6878/14, tačka 62). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u uživanje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. Imajući u vidu da se konkretni postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled koji je doveden u pitanje sadržajem spornog teksta, Ustavni sud smatra da taj postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno člana 8. Evropske konvencije.

21. Nadalje, budući da je osporenom presudom odbijen apelantov zahtjev da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete, Ustavni sud smatra da osporena odluka nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za razmatranje je li miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled kao segment prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj propisan u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije i (c) biti „neophodno u demokratskom društvu“. Ustavni sud nema dilemu da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK-a, koje ispunjavaju sve standarde kvaliteta „zakona“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također, miješanje je imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

22. Prilikom razmatranja je li miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“ potrebno je, između ostalog, utvrditi i je li postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava – apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. Ustavni sud naglašava da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sažeti su u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata osoba o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objavljivanja članka, i sadržaj, forma i posljedice objavljivanja (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i dr., tač. 108–113, te op. cit., presuda Țiriac, tačka 74). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.

23. Odgovarajući na pitanje da li članak predstavlja doprinos raspravi od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da se on odnosio na privatizaciju poslovnog subjekta i način postupanja s njegovom imovinom. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da informiranje javnosti o nepravilnostima koje su se u tom postupku navodno dogodile predstavlja doprinos temi, odnosno debati od općeg interesa. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant u tekstu predstavljen kao velikokladuški biznismen te da se sporni članak odnosio na njegov poslovni angažman. Stoga Ustavni sud smatra da je apelant u tom kontekstu bio javna osoba (mutatis mutandis, op. cit., Țiriac, tač. 85–89). Ustavni sud dalje primjećuje i da se, u smislu navedenih kriterija Evropskog suda, sporni tekst bavio pitanjem apelantovog poslovnog djelovanja, te da se nije odnosio na njegov privatni život.

24. Ustavni sud dalje zapaža da iz sadržaja osporenih odluka i apelacionih navoda proizlazi da se kao sporno postavlja pitanje sadržaja spornog teksta i posljedica njegovog objavljivanja. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok vrijednosni sud ne podliježe dokazivanju. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome je Evropski sud ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati vjerodostojnu činjeničnu osnovu koja ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (op. cit., Țiriac, tačka 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP-2576/20 od 9. marta 2022. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Nakon razmatranja apelantovih tvrdnji kojim osporava pravnu prirodu spornog izražavanja, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da su spornom dijelu teksta navedene istinite informacije, te da je u dijelu teksta u kojem se navodi „da se radi o prevari“ izneseno mišljenje tuženih. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugotuženi svoje navode zasnovao na dokazima koji su provedeni tokom postupka, te da su redovni sudovi naveli jasne razloge zbog kojih su zaključili da je on na osnovu tih podataka mogao dovoditi u sumnju način na koji je došlo do prodaje sporne nekretnine. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je općepoznato da u Bosni i Hercegovini postoji značajan broj nekretnina na kojima postoji vanknjižno vlasništvo, a ti slučajevi su veoma česti kod preduzeća koja su bila u društvenom odnosno državnom vlasništvu. U takvim okolnostima ne bi bilo razumno od tuženih zahtijevati da svoje izražavanje o temi o kojoj su pisali zasnivaju samo na podacima koji su navedeni u zemljišnoknjižnim evidencijama, ne dovodeći u pitanje njihovu tačnost. Prema tome, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne može smatrati da su izneseni stavovi bili pretjerani s obzirom na to da je očigledno da je postojala vjerodostojna činjenična osnova koja ih može potkrijepiti.

26. Osim toga, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da u spornom dijelu teksta nije izričito navedeno da je apelant počinio prevaru, kako je to Kantonalni sud detaljno obrazložio. Naime, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da se samo na osnovu činjenice da se on spominje u istom dijelu teksta u kojem se iznosi mišljenje „da se radi o prevari“ može izvesti nesumnjiv zaključak da su tuženi imali namjeru tu radnju pripisati apelantu. Naime, u nastavku teksta je navedeno da će se tim pitanjem „[…] vrlo brzo pozabaviti nadležne institucije jer je udruženje već podnijelo krivičnu […]“, na koji način je prosječnom čitaocu ostavljena mogućnost da donese vlastiti zaključak o toj temi. U ovom pogledu Ustavni sud smatra da je važno naglasiti da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da opći zahtjev za novinare – da se sistemski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu

– nije pomirljiv s ulogom štampe da daje informacije o tekućim događanjima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Ghimpu i ostali protiv Moldavije, presuda od 1. februara 2022. godine, predstavka broj 24791/14, tačka 35). Naime, Ustavni sud naglašava da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu „čuvara javnog interesa“.

27. Konačno, Ustavni sud ne može isključiti mogućnost da su navodi iz spornog teksta, zbog konteksta u kojem su navedeni, mogli izazivati subjektivne reakcije i neugodnosti kod apelanta. Međutim, Ustavni sud zapaža da ti navodi, koje apelant označava kao sporne, uključujući i način kako su saopćeni, objektivno ne mogu dovesti do zaključka da su tuženi tim dijelom teksta iznijeli i trećim osobama prenijeli neistinite činjenice i informacije o apelantu, što je osnovni uvjet da bi se moglo razmatrati jesu li tuženi nanijeli štetu njegovom ugledu u sredini u kojoj živi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatranje ostalih kriterija relevantnih za procjenu je li osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava.

28. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci u dovoljnoj mjeri sagledao sve okolnosti konkretnog slučaja koje su relevantne za procjenu neophodnosti miješanja u apelantovo pravo na ugled. Prema tome, Ustavni sud smatra da je taj sud u dovoljnoj mjeri izbalansirao apelantovo pravo na zaštitu ugleda u smislu člana 8. Evropske konvencije i pravo tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja.

29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.b)Pravo na pravično suđenje

30. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant povredu tog prava dovodi u vezu s odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog klevete, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na privatni život. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje apelantovog prava na privatni život odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na pravično suđenje došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj presudi na odgovarajući način analizirao relevantne kriterije u kontekstu svih okolnosti konkretnog slučaja, onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na privatni život iz člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2664/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio