Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4171/21 (Mikrokreditna fondacija MI-BOSPO Tuzla)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4171/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galic i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4171/21 , rješavajući apelaciju Mikrokreditne fondacije MI-BOSPO Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mikrokreditne fondacije MI-BOSPO Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024066 21 Uvp od 6. oktobra 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mikrokreditne fondacije MI-BOSPO Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024066 21 Uvp od 6. oktobra 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mikrokreditna fondacija MI-BOSPO Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Tarik Delalić advokat iz Tuzle, podnijela je 6. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 024066 21 Uvp od 6. oktobra 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 024066 19 U od 29. aprila 2021. godine.

2. Rješenjem Poreske uprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obveznika od 7. novembra 2018. godine, naloženo je apelantici da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnose na zakonitost i pravilnost prijavljivanja i plaćanja poreskih obaveza, izvrši uplatu utvrđene poreske obaveze po osnovu poreza na dobit, posebne republičke takse, naknada za proširenu reprodukciju šuma i kamata, u ukupnom iznosu od 185.783,14 KM.

3. Rješenjem Ministarstva finansija od 14. decembra 2018. godine odbijena je apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja.

4. Presudom Okružnog suda odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja od 14. decembra 2018. godine. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je Poreska uprava kod apelantice izvršila kontrolu obračuna prijavljivanja i uplate poreza za period od 1. oktobra 2013. do 1. oktobra 2018. godine. Dalje je ukazao da su, u pogledu primjene Zakona o porezu na dobit, neosnovani apelantičini navodi da su zakonske odredbe primjenjivane suprotno njihovom vremenskom važenju. Naime, istakao je da su upravni organi primjenjivali odredbe Zakona o porezu na dobit („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 91/06 i 57/12, u daljnjem tekstu: ranije važeći Zakon o porezu na dobit) za period do kraja 2015. godine, a da je od početka 2016. godine primjenjivan Zakon o porezu na dobit („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 94/15 i 1/17, u daljnjem tekstu: važeći Zakon o porezu na dobit), u skladu sa odredbom člana 62. važećeg Zakona o porezu na dobit. Okružni sud je dalje naveo da je apelantica mikrokreditna fondacija koja, s obzirom na to da obavlja djelatnost radi stjecanja dobiti, shodno odredbi člana 7. Zakona o posebnim republičkim taksama, nije izuzeta od obaveze plaćanja posebne republičke takse. Pored toga, istakao je da, suprotno apelantičinim navodima, obaveza plaćanja posebne republičke takse ne zavisi od toga da li se prihod može raspodijeliti osnivačima, odnosno od ciljeva ili forme pravnog lica, te drugih statusnih pitanja. Također, Okružni sud je naveo da nije od utjecaja ni činjenica da Zakon o posebnim republičkim taksama izričito navodi bankarstvo kao djelatnost za koju je propisana posebna republička taksa u iznosu od 5.000,00 KM, niti da se apelantica ne bavi djelatnošću bankarstva. Naime, ukazao je da se djelatnost za koju je apelantici Agencije za bankarstvo Republike Srpske dala dozvolu (ostalo kreditno poslovanje – pozajmljivanje novca izvan bankarskih sistema), po svojoj prirodi ne razlikuje od pozajmljivanja novaca u bankarskom sistemu. Osim toga, ukazao je da je Poreska uprava kontrolu započela 1. oktobra 2018. godine, a da je obaveza plaćanja poreza na dobit za 2013. godinu dospjela 31. marta 2014. godine. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantičini navodi da je nastupila zastarjelost obaveze plaćanja poreza na dobit za 2013. godinu. Naime, imajući u vidu odredbu člana 70. stav (4) Zakona o poreskom postupku, sud je utvrdio da nije protekao rok od pet godina od dospijeća navedene poreske obaveze do dana započinjanja poreske kontrole.

5. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je apelantici za period od 1. januara 2016. godine, kada je na snagu stupio važeći Zakon o porezu na dobit, pravilno utvrđena porezna obaveza po osnovu neplaćenog poreza na dobit, shodno odredbi člana 4. stav (2) tog zakona. Dalje, ukazao je da je apelantica i u odnosu na period do 31. decembra 2015. godine pravilno, u skladu sa ranije važećim Zakonom o porezu na dobit, a imajući u vidu odredbe člana 4. st. (1), (2) i (3) Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dobit, obavezana na plaćanje poreza na dobit. Imajući u vidu navedeno sud je naveo da u konkretnom slučaju nema retroaktivne primjene materijalnog prava. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se apelantica neosnovano poziva na odredbe čl. 35. stav (1) i 40. st. (1) i (2) Zakona o mikrokreditnim organizacijama, jer je ostvarivala prihode iz tržišnih izvora, odobravajući kredite koji nisu značajno odstupali od tržišne kamatne stope. Također, naveo je da je apelantica pravilno obavezana i po osnovu naknade za proširenu reprodukciju šuma, u smislu člana 91. Zakona o šumama, shodno čemu je apelantici i izvršen obračun tih obaveza u skladu sa Zakonom o poreskom postupku. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da na odlučenje nije od utjecaja apelantičin prigovor koji se odnosi na primjenu odredbe člana 7. stav (2) Zakona o posebnim republičkim taksama, s obzirom na to da ga apelantica nije iznosila u postupku pred upravnim organima koji zbog toga o njemu nisu ni mogli odlučiti.

6. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom relevantnih propisa umanjili njenu imovinu za iznos plaćenog poreza. Također, ukazuje da su joj redovni sudovi retroaktivno utvrdili obavezu plaćanja poreza na dobit za period do kraja 2015. godine koja nije zasnovana na zakonu. Zatim, apelantica ističe da kao mikrokreditna fondacija koja ostvarenu dobit može jedino reinvestirati u ponovno mikrokreditiranje, ne podliježe plaćanju poreza na dobit, te da, nije obveznik plaćanja posebne republičke takse, odnosno poreza za proširenu reprodukciju šuma. Pored toga, apelantica navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da njezina obaveza plaćanja poreza na dobit za 2013. godinu nije zastarjela, kao i da su propustili da odluče o istaknutom zahtjevu za oslobađanje od plaćanja od posebne republičke takse za 2014. godinu zbog poplava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine , odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantičino pravo na imovinu. U vezi sa pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama propisa koji su jasni i dostupni, te da miješanje u apelantičino pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije.

Također, Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci nesporno postojanje i javnog interesa koji se ogleda u dosljednom poštovanju porezne discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama propisa koji su primijenjeni u konkretnom slučaju.

11. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelantica obveznik plaćanja poreza, odnosno naknada na ime posebne republičke takse i proširene reprodukciju šuma. Pri tome, Ustavni sud smatra da je izvršenim miješanjem održan razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Ovakav zaključak apelantica ne može dovesti u pitanje ponavljanjem navoda o retroaktivnoj primjeni važećeg Zakona o porezu na dobit, budući da su sudovi to pitanje detaljno analizirali i obrazložili (vidi, tač. 4. i 5. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP-1149/17 zaključio da osporenim odlukama nije stavljen „pretjeran teret“ na apelanta u tom predmetu, s obzirom da on kao fondacija ostvaruje dobit i ima obavezu u skladu s tim doprinositi plaćanju taksa, doprinosa i naknada koje su u javnom interesu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1149/17 od 24. aprila 2019. godine, tačka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4171/21 (Mikrokreditna fondacija MI-BOSPO… | Sudska praksa | Aktio