Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3521/21 (Triglav osiguranje a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Materijalna šteta
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Miješanje u imovinu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 216
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3521/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3521/21, rješavajući apelaciju Triglav osiguranja a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Triglav osiguranja a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 110156 21 Rev od 19. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Triglav osiguranje a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Desimir Kevac i Velimir Kevac iz Banjaluke, podnio je 15. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 110156 21 Rev od 19. avgusta 2021. godine. Ustavni sud je od Vrhovnog suda zatražio navedenu odluku, jer je u odluci koju je apelant dostavio nedostajala jedna stranica, te je Vrhovni sud i dostavio traženo. Uvodna napomena
2. Presudom Vrhovnog suda od 2. jula 2019. godine, u relevantnom dijelu, djelimično je usvojena revizija tuženog AD „Triglav Krajina Kopaonik“ Banjaluka (apelantov pravni prednik), te je presuda Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 23. januara 2018. godine preinačena na način da je snižena naknada nematerijalne i materijalne štete koja je dosuđena tužitelju D. S. (sve detaljno navedeno u izreci presude). Osporeni postupak
3. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 27. marta 2020. godine, između ostalog, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je D. S. (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantu isplati iznos od 66.802,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, dok je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan preko dosuđenog iznosa.
4. Presudom Okružnog suda od 2. aprila 2021. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba, dok je žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju Okružni sud je naveo da apelant tužbenim zahtjevom traži isplatu razlike ranije isplaćenog i odlukom Vrhovnog suda (iz tačke 2. ove odluke) konačno dosuđenog iznosa na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, te troškova postupka. Dalje je naveo da je odredba člana 216. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jasna, te da bi se mogla posmatrati kao izuzetak od osnovnog pravila iz člana 210. ZOO. Dalje, da su uslovi za primjenu navedene odredbe u bitnom ispunjeni, jer se isplata na osnovu sudske odluke odnosi na naknadu štete zbog povrede tijela – narušavanja zdravlja, te da tuženi nije bio nesavjestan pribavilac u vrijeme isplate. Međutim, sud je istakao da spornu odredbu nije moguće primijeniti, budući da je protivna apelantovom pravu na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koja u primjeni ima prednost nad drugim zakonima. U vezi s tim, sud je naveo da je Vrhovni sud utvrdio iznos koji pripada tuženom da bi se smatrao potpuno obeštećenim, te da je to njegova imovina na koju ima pravo. Dalje je istakao da se odluke svih sudova moraju poštovati, te da je to osnovni zahtjev zakonitosti i pravne sigurnosti. Okružni sud je istakao da država nema pravo spornom odredbom nametnuti apelantu teret u korist tuženog, da trpi neosnovano izvršenu isplatu, jer time jasno zadire u njegovu imovinu, za što ne postoji opravdan javni interes.
5. Presudom Vrhovnog suda od 19. avgusta 2021. godine, između ostalog, djelimično je uvažena revizija tuženog, te su nižestepene presude preinačene tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju Vrhovni sud je istakao da se odredbom člana 216. ZOO isplatiocu uskraćuje pravo zahtijevati vraćanje isplaćenog, iako postoje zakonske pretpostavke za to. Dalje, da zakonodavac navedenom odredbom iz humanih i moralnih razloga čini iznimku od opšteg pravila da se mora vratiti stečeno bez osnova, na koji način se posebna zaštita pruža sticatelju koji je primio isplatu na ime naknade štete zbog povrede tijela, zdravlja ili smrti, pod uslovom da je u momentu isplate bio savjestan, a koji uslovi su na strani tuženog ispunjeni. Sud je istakao da je nakon izvršene isplate, presudom donesenom u postupku po reviziji, preinačena pravosnažna sudska odluka na temelju koje je izvršena isplata tako da su formalnopravno ostvareni uslovi iz člana 210. ZOO. Međutim, Vrhovni sud je ukazao na stav usvojen na sjednici Građanskog odjeljenja od 20. maja 2019. godine vezano za primjenu odredbe člana 216. ZOO koji glasi: „Ako je povodom revizije preinačena ili ukinuta pravosnažna presuda na osnovu koje je isplatio odštetu na ime tjelesnih povreda, narušenog zdravlja ili smrti, tuženi ne može od oštećenog, koji se smatra savjesnim pribaviocem do momenta saznanja za odluku revizionog suda, osnovano zahtijevati povrat isplaćenog iznosa, uključujući zatezne kamate i troškove postupka“. Dalje je naveo da je slijedeći usvojeno pravno shvatanje Vrhovni sud donio presudu broj 95 0 P 049144 18 Rev 2 od 22. maja 2019. godine, te da je apelacija koja je izjavljena protiv te presude odbijena odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-
2976/19 od 27. novembra 2020. godine. Cijeneći sve navedeno, sud je istakao da je revizija tuženog osnovana. Dalje je ukazao da nije prihvatljivo obrazloženje nižestepenih sudova da se odredbom člana 216. ZOO zadire u apelantovu imovinu, te da za to ne postoji opravdan javni interes. U vezi s tim je istakao da je ZOO na pravnoj snazi od 1978. godine, a da sporna odredba nije mijenjana, da je zakon javno objavljen i svima dostupan, te da se svako zainteresovano lice moglo upoznati sa sadržajem sporne odredbe. Također je istakao i da je sudska praksa u pogledu njene primjene bila jedinstvena, te da nije bilo suprotnih pravnih stavova.
Apelacioni navodi
6. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/1. i 2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da redovni sudovi nisu morali primijeniti odredbu člana
216. ZOO, nego odredbu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim tvrdi da je član 216. ZOO u suprotnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je tim članom ograničeno pravo vlasništva iz razloga koji nije u javnom interesu.
Relevantni propisi
7. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Kad se može zadržati primljeno
Član 216. Ne može se tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ukoliko je isplata izvršena savesnom pribaviocu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. U vezi sa pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na odredbi člana
216. ZOO. Također, Ustavni sud zapaža da je taj zakon javno objavljen u službenim glasilima i da je navedena odredba formulisana dovoljno jasno i precizno. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sudobrazložio da su ispunjeni uslovi za primjenu navedene odredbe (vidi tačku 7. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP-2976/19 razmatrao isto pravno pitanje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2976/19 od 27. novembra 2020. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da apelant u tom predmetu, shodno odredbi člana 216. ZOO, nema pravo na povrat novčanih sredstava koje je isplatio tuženoj na ime pretrpljene materijalne štete, s obzirom da u toku postupka nije dokazao da je tužena u konkretnom slučaju postupala nesavjesno. Ustavni sud zapaža da je na tu odluku Ustavnog suda ukazao i Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu služi legitimnom cilju u općem/javnom interesu u smislu dosljedne primjene materijalnih propisa u cilju zaštite prava drugih – konkretno tuženog koji je primio isplatu na ime naknade štete zbog povrede tijela, a koji je bio savjestan u momentu isplate. Najzad, Ustavni sud zapaža da ni apelant ne tvrdi da je isplata spornog iznosa tuženom u ozbiljnijoj mjeri uticala na njegovo finansijsko poslovanje. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanjem u apelantovu imovinu postignut „pravičan odnos“ između općeg interesa i zaštite apelantovog prava na imovinu, odnosno da na apelanta nije stavljen „poseban i pretjeran teret“.
11. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da je u postupku povrijeđen član II/1. i 2. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Ljudska prava i Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman