Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3629/21 (G. D.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Revizija
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3629/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3629/21, rješavajući apelaciju Gorana Dašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Goran Dašić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 264134 20 Rev od 29. juna 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Dašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 264134 20 Rev od 29. juna 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od „Elektro Nešo“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 27. marta 2023. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 264134 17 Rs od 7. februara 2019. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati neisplaćenu naknadu za topli obrok, neisplaćeni dio plate i uplati razliku doprinosa za period od 1. maja 2016. godine do 31. jula 2017. godine.

5. Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio radnik tuženog, da je 21. jula 2017. godine apelant tuženom dao izjavu o otkazu ugovora o radu zbog povrede prava iz radnog odnosa, nakon čega je tuženi donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu sa 31. julom 2017. godine. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 21. jula 2017. godine, kada je dao izjavu o otkazu ugovora o radu, podnio tužbu sudu kojom je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati razliku plate na ime prekovremenog rada i topli obrok za period od 1. maja 2016. godine do 31. jula 2017. godine. Osnovni sud je utvrdio da tuženi apelantu nije isplatio razliku plate i topli obrok. Takođe je utvrđeno da je prije podnošenja tužbe sudu, 23. februara 2017. godine, apelant podnio zahtjev Agenciji za mirno rješavanje sporova, koja je taj postupak okončala obustavom. Na osnovu takvih utvrđenja, Osnovni sud je, primjenom čl. 120, 124, 132.i 201. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), zaključio da je osnovan apelantov zahtjev za naknadu plate i toplog obroka za period od 1. maja 2016. godine do 31. jula 2017. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant blagovremeno podnio tužbu prvostepenom sudu 21. jula 2017. godine, i to za period od 1. maja 2016. godine do 31. jula 2017. godine jer je, shodno članu 201. stav 6. ZOR-a, došlo do prekida rokova zastare podnošenjem prijedloga Agenciji za mirno rješavanje sporova.

6. Okružni sud je Presudom broj 71 0 Rs 264134 19 Rsž od 29. avgusta 2019. godine odbio žalbe parničnih stranaka i prvostepenu presudu potvrdio uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Osnovnog suda.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 Rs 264134 20 Rev od 29. juna 2021. godine djelimično usvojio reviziju tuženog i ukinuo obje nižestepene odluke te apelantovu tužbu odbacio u dijelu kojim je apelantu dosuđena naknada na ime plate i toplog obroka za period od 1. maja 2016. godine do 21. januara 2017. godine s doprinosima.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke najprije naveo da je tuženi izjavio reviziju pozivom na odredbu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, tuženi je ukazao da odluka o sporu zavisi od rješenja materijalnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je u smislu odredbi člana 237. stav 3. tačka 2. ZPP-a dozvolio reviziju, naročito imajući u vidu da je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s pravnim shvatanjem Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju. Dalje, Vrhovni sud je naveo da odluka drugostepenog suda nije u cijelosti pravilna. Naime, Vrhovni sud je naveo da apelant saznao za povredu prava 1. maja 2016. godine, kada mu nisu isplaćeni topli obrok i plata na ime prekovremenog rada, a da je tužbu zbog zaštite prava iz radnog odnosa podnio 21. jula 2017. godine. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantova tužba za period od 1. maja 2016. do 21. januara 2017. godine neblagovremena. Vrhovni sud je naveo da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova o tome da je apelantova tužba blagovremena za cijeli period od 1. maja 2016. do 31. jula 2017. godine zato što je apelant, podnošenjem zahtjeva Agenciji za mirno rješavanje sporova 23. februara 2017. godine, prekinuo zastarne rokove. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prekidanje zastarnih rokova u smislu odredbi člana 201. stav 6. ZOR-a bez uticaja na rok za podnošenje tužbe u radnom sporu u smislu odredbe člana 201. stav 4. ZOR-a. Naime, Vrhovni sud je pojasnio da se radi o prekluzivnom roku za podnošenje tužbe u radnom sporu koji podrazumijeva gubitak prava u slučaju prekoračenja propisanog prekluzivnog roka. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

9. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant prvenstveno vidi u činjenici da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji iako nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. ZPP-a. Smatra da u konkretnom slučaju nije postojao nijedan razlog za vanredno odlučivanje. Takođe, apelant ponavlja svoje stavove o tome da se pokretanjem prijedloga za mirno rješavanje radnog spora prekidaju rokovi zastare. U vezi s tim navodi da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je prekidanje zastarnih rokova predviđenih članom 201. ZOR-a bez uticaja na podnošenje tužbe u radnom sporu. Apelant ističe da je u članu 201. st. 5. i 6. ZOR-a jasno propisana obaveza podnošenja prijedloga za mirno rješavanje agenciji i da taj prijedlog prekida zastaru. Pita se kako je moguće da navedena odredba materijalnog prava nije obavezujuća, da se ne primjenjuje i da Vrhovni sud selektivno primjenjuje stavove člana 201. ZOR-a tvrdeći da jasna zakonska odredba nema uticaja.

b) Odgovori na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da se navodima apelacije ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke, pa samim tim nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao apelacijom.

11. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava.

12. Osnovni sud je naveo da se apelacija odnosi na povrede učinjene donošenjem odluke Vrhovnog suda.

13. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana jer apelantu niti jednim postupkom suda nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Tuženi ističe da Vrhovni sud ima pravo da odlučuje u predmetima gdje ne postoji imovinski cenzus i kada odluka zavisi od rješenja materijalnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tuženi takođe navodi da su apelantovi navodi o povredi odredbi iz člana 201. ZPP-a u cijelosti neosnovani i nepotkrijepljeni. V.Relevantni propisi

14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS i 27/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 237. st. (2) i (3) točka 2)

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

15. Zakon o radu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 1/16, 66/18, 91/21 – odluka USRS, 119/21, 112/23 i 39/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 201. (1)Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. (2)Pravo na podnošenje prijedloga i tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćenjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. (3)Prijedlog za mirno rješavanje radnog spora radnik može da podnese u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede. (4)Tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede. (5)Tužbu iz stava 4. ovog člana radnik može da podnese ukoliko prethodno predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja spora kod nadležnog organa. (6)Pokretanjem postupka iz st. 3. i 4. ovog člana prekidaju se rokovi zastare.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori suštinski odnose na navode o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da je tužba neblagovremena jer je podnesena nakon isteka roka propisanog odredbom člana 201. stav 4. ZOR-a (vidi tačku 8. ove odluke). U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-49/18 od 15. januara 2020. godine, tač. 9. i 31, dostupna na www.ustavnisud.ba). U rješenju Okružnog suda koje je osporeno navedenom apelacijom je, između ostalog, navedeno da je „odredbom člana 201. stav 1. Zakona o radu propisano pravilo kojim se radniku daje pravo izbora: mirno rješavanje radnog spora pred nadležnim organom ili podnošenje tužbe sudu, a dalje odredbe tog člana ne propisuju izuzetak od ovog pravila, nego postupak zaštite prava, zavisno od izbora načina zaštite za koji se radnik odluči. Dalje je navedeno da s tim u vezi su st. 3. i 4. člana 201. Zakona o radu, prema kojima rokovi za oba vida zaštite počinju teći od dana učinjene povrede. S obzirom na pravnu prirodu radnih sporova i činjenicu da rok za okončanje postupka za mirno rješavanje radnih sporova nije propisan imperativnom normom Zakona o radu, a ni Zakonom o mirnom rješavanju radnih sporova, Okružni sud je zaključio da su rokovi iz člana 201. stav 3. i 4. Zakona o radu u smislu odredbe člana 370. Zakona o obligacionim odnosima, kojom su propisani slučajevi u kojima se ne primjenjuju pravila zastarjelosti, prekluzivni. Dovodeći apelacione navode u vezu sa sadržajem relevantnih odredbi člana 201. Zakona o radu, kao i s obrazloženjem odluke Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda u kojem je izraženo pravno shvatanje u smislu primjene člana 201. Zakona o radu u pogledu rokova za podnošenje tužbe, njihovog karaktera i načina računanja na način kako je to kasnije Okružni sud u osporenom rješenju i slijedio, Ustavni sud u datom obrazloženju Okružnog suda ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju Okružnog suda, odnosno smatra neosnovanim navode apelacije da je osporenim rješenjem o odbacivanju apelantove tužbe kao neblagovremene povrijeđeno apelantovo pravo na pristup sudu. Ustavni sud zapaža da je u činjeničnom dijelu navedene odluke navedeno da je apelant uz apelaciju dostavio Odluku Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 0454401 17 Spp od 3. maja 2017. godine u kojoj je taj sud „zauzeo stav da u radnim sporovima u kojim se blagovremenost i dozvoljenost tužbe cijeni prema Zakonu o radu iz 2016. godine radnik nije obavezan da prije podnošenja tužbe sudu podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova [https://sudskapraksa.pravosudje.ba/legal-views/95/details]. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o navedenom spornom pravnom pitanju imao u vidu Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-32/16 od 22. februara 2017. godine kojom je odbijen prijedlog za utvrđivanje neustavnosti odredbe člana 201. važećeg Zakona o radu. Izjašnjavajući se o načinu primjene navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je izložio tumačenje navedenog člana u pogledu rokova za podnošenje tužbe, njihovog karaktera i načina računanja na način kako je to kasnije Okružni sud u osporenom rješenju i primijenio i u obrazloženju svog rješenja ponovio. Raspravljajući navode apelacije u tom predmetu, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje

„[…] kada Okružni sud svoj stav o neblagovremenosti apelantove tužbe jasno obrazložio, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o radu, zasnivajući svoje obrazloženje na pravnom shvatanju Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda od 3. maja 2017. godine na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti“.

22. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao i u predmetu broj AP-3769/20 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3769/20 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odluci osporenoj tom apelacijom Vrhovni sud je odbacio kao neblagovremenu apelantovu tužbu za poništenje rješenja tužene kojim mu je prestao radni odnos. Vrhovni sud je u tom predmetu istakao „da je odredbom člana 201. stav 1. Zakona o radu propisano pravilo kojim se radniku dano pravo izbora: mirnog rješavanja radnog spora pred nadležnim organom ili podnošenjem tužbe sudu, pri čemu su rokovi propisani stavovima 3. i 4. iste zakonske odredbe prekluzivni i počinju da teku od dana učinjene povrede, a ne od okončanja postupka za mirno rješavanje radnog spora. Stoga, činjenica vođenja postupka mirnog rješavanja spora nije od uticaja na ocjenu da li je tužba sudu podnesena u okviru propisanog prekluzivnog roka za podnošenje tužbe“. Analizirajući apelacione navode, Ustavni sud je u tom predmetu zaključio „da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu“. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju zaključak Vrhovnog suda da je apelantova tužba neblagovremena za period od 1. maja 2016. godine do 21. jula 2017. godine, odnosno da podnošenjem zahtjeva za mirno rješavanje sporova apelant nije prekinuo zastarne rokove, nije ni proizvoljan niti „očigledno nerazuman“.

23. Dalje, apelant navodi da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji iako nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. ZPP-a. Međutim, Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud, u skladu s odredbama člana 237. stav 3. ZPP-a, može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (dakle, bez obzira na vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude u smislu stava 2. tog člana). Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesnopravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlašćenja na strani Vrhovnog suda u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom na to da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlašćenje Vrhovnom sudu da procijeni da li bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebno ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredbi člana 237. stav 3. ZPP-a (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3146/17 od 15. novembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

24. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

25. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava u suštini zasniva na istim navodima koje su istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju, u spornom dijelu, apelantova tužba neblagovremena, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada nema elemenata koji bi ukazivali da je Vrhovni sud proizvoljno postupio u pogledu primjene odredbi člana 237. stav 3. ZPP-a.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3629/21 (G. D.) | Sudska praksa | Aktio