Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/22 (R.T. i B. S.)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4043/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-4043/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli R. T. i Branislav Stanivuković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli R. T. i Branislav Stanivuković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 022624 20 Kž od 13.

septembra 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. R. T. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Srpca, kojeg zastupa Dušan Ristić, advokat iz Gradiške, podnio je 26. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 022624 20 Kž od 13. septembra 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4043/22.

2. Branislav Stanivuković (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Srpca, kojeg zastupa Stojan Vukajlović, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog broj 11 0 K 022624 20 Kž od 13. septembra 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4440/22.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4043/22.

Činjenice

4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 022624 19 K od 6. jula 2020. godine apelanti su proglašeni krivim da su, zajedno sa M. I., u vrijeme i na način opisan u izreci presude, počinili krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske, te su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U obrazloženju prvostepene presude Okružni sud je naveo da je tužilac tokom dokaznog postupka proveo dokaze, između ostalog, uvidom i čitanjem zapisnika o saslušanju zaštićenog svjedoka, zapisnika o pretresu prostorija i foto-dokumentacije, te nalaze i mišljenja vještaka za telekomunikacije i vještaka hemijske struke. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je, cijeneći izvedene dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo za koje su optuženi. Naime, ukazao je da iz zapisnika o saslušanju zaštićenog svjedoka, koji je prikriveni istražilac, proizlazi da je stupio u kontakt s optuženima isključivo na inicijativu trećeoptuženog M. I. i da su razgovarali o kupovini marihuane, za koju su mu optuženi rekli da je lično proizvode. Pri tome, istakao je da su sve aktivnosti prikrivenog istražioca vršene u skladu s naredbama za određivanje posebnih istražnih radnji tog suda. S obzirom na navedeno, ukazao je da su neosnovani navodi apelanata da je prikriveni istražilac sprovodio radnje koje predstavljaju podstrekavanje u smislu odredbe člana 234 stav (5) Zakona o krivičnom postupku. Zatim, naveo je da je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka za telekomunikacije, utvrđeno da su optuženi u inkriminisanom periodu ostvarivali komunikaciju s prikrivenim istražiocem, te su ostvarivali i međusobnu komunikaciju. Takođe, naveo je da je prilikom pretresa kuće trećeoptuženog M. I. pronađena ilegalna laboratorija za uzgoj i preradu marihuane, što proizlazi iz zapisnika o pretresu prostorija i foto-dokumentacije. Konačno, ukazao je da odbrana izvedenim dokazima nije diskreditovala dokaze optužbe.

5. Presudom Vrhovnog suda od 13. septembra 2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani navodi apelanata da su osuđeni isključivo na osnovu iskaza zaštićenog svjedoka, budući da je iskaz tog svjedoka potvrđen drugim izvedenim dokazima. U odnosu na prvoapelantov navod da njegov razgovor s prikrivenim istražiocem nije bio ozbiljan, naveo je da je zbog načina razgovora, visine i traženja isplate novčanog iznosa takav prigovor potpuno neuvjerljiv. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je žalba apelanata neosnovana.

Apelacioni navodi

6. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da su osuđeni samo na osnovu iskaza zaštićenog svjedoka. Osim toga, prvoapelant se pozvao na povredu člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, dok se drugoapelant pozvao na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede treba da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21 i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba da postupa kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), da dovodi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako njihova utvrđenja mogu da se smatraju proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud dao jasne razloge u pogledu zakonitosti i ocjene provedenih dokaza, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud povodom žalbe apelanata, čime su odgovorili na sve navode, koje apelanti ponavljaju i u apelaciji. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

11. U odnosu na prvoapelantovo pozivanje na član I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da su osporene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje ne može dovesti u pitanje princip vladavine prava iz navedenog člana. Takođe, u odnosu na navode drugoapelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je drugoapelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, a činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao njegovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću pitanje prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4043/22 (R.T. i B. S.) | Sudska praksa | Aktio