Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3265/21 (N. K.)
Odluka donesena 27. 02. 2025.
- Procesna odluka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3265/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. februara 2025. godine, u predmetu broj AP-3265/21 , rješavajući apelaciju Narcisa Kalajdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Narcisa Kalajdžića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 010542 21 Uvp 2 od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Narcis Kalajdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zikreta Ibrahimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010542 21 Uvp 2 od 1. jula 2021. godine. Uvodne napomene
2. Rješenjem Zavoda za geodetske i imovinske poslove, Skupštine opštine Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 09/I-475-81/83 od 5. januara 1984. godine ustupljeno je J.K. i M.K. na korištenje po pravu prvenstva u svrhu izgradnje dvojnog stambenog objekta nacionalizovano neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenoj svojini s uknjiženim pravom korištenja M.K. i još sedam sukorisnika. Rješenjem je odlučeno da se neće određivati naknada za ustupljeno zemljište jer je u stvarnom posjedu J.K. i M.K, te da će se po pravosnažnosti izvršiti uknjižba prava korištenja u korist navedenih lica sa po ½ dijela. Postupak do donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP-5019/19
3. Apelant je podnio zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja Zavoda od 5. januara 1984. godine.
4. Zaključkom Odjela za finansije i nekretnine Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) broj UPI-
05/2-33-3505/11 od 11. septembra 2013. godine odbačen je apelantov zahtjev zbog nenadležnosti za rješavanje, te su zainteresovane stranke upućene da svoja prava ostvare u postupku pred nadležnim sudom. U obrazloženju zaključka, Odjel je konstatovao da je navedeno rješenje doneseno na osnovu odredaba čl. 6, 9. i 12. ranijeg Zakona o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 13/74, u daljnjem tekstu: ZGZ) i da je po svojoj pravnoj prirodi akt raspolaganja, a ne upravni akt. Odjeljenje je ukazalo da zaključak o pravnoj prirodi navedenog rješenja jasno potvrđuje pouka o pravnom lijeku u kojoj je nedvosmisleno i eksplicitno navedeno da se protiv tog rješenja ne može uložiti žalba, niti se može pokrenuti upravni spor, obzirom da se ne radi o upravnom aktu, već o aktu raspolaganja – poslovanja Skupštine opštine Mostar. U vezi sa tim, Odjel je ukazao da se u upravnom postupku može osporavati i preispitivati samo upravni akt, a ne akt raspolaganja predstavničkog tijela, bez obzira što nosi naziv rješenje.
5. Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) je rješenjem broj 05-31-3-1570/13 od 12. marta 2014. godine odbila kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv navedenog zaključka. Uprava je u obrazloženju rješenja konstatovala da je Odjel pravilno zaključio da je rješenje Zavoda akt raspolaganja, a ne upravni akt i pravilno uputio apelanta da svoja prava ostvaruje kod nadležnog suda.
6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Uprave, koju je Kantonalni sudu Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) odbio presudom broj 07 0 U 010542 15 U od 24. februara 2016. godine. Kantonalni sud je ocijenio da su organi uprave dali jasne i argumentovane razloge za svoje odluke, koje je prihvatio i taj sud.
7. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude, koji je Vrhovni sud odbacio zahtjev rješenjem broj 07 0 U 010542 16 Uvp od 3. oktobra 2019. godine. U obrazloženju je navedeno da je zahtjev podnesen od neovlaštenog lica. Ovo s obzirom da apelant nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu, kao uslov da bi mogao kao stranka sam podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje u smislu odredbi Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se su primijenjene u konkretnom slučaju s pozivom na odredbe člana 55. Zakona o upravnim sporovima FBiH (u daljnjem tekstu: ZUS). Odluka Ustavnog suda broj AP-5019/19
8. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-5019/19 od 16. marta 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju, ukinuo rješenje Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. Naime, Ustavni sud je u navedenoj Odluci zaključio da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud odbacio zahtjev za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je primjena člana
55. ZUS proizvoljna.
9. Pri tome, Ustavni sud je u navedenoj Odluci naveo (vidi tačku 22. Odluke): „da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama apelanta“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega bi slijedilo da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelant osporio rješenje Vrhovnog suda suštinski ukazujući da je nepravilnom i nezakonitom primjenom prava tog suda odbačen zahtjev za vanredno preispitivanje zbog toga što apelant nije imao položen pravosudni ispit na koji način su mu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je odlučio da u kontekstu tih apelacionih navoda razmotri pitanje povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Osporena presuda Vrhovnog suda
10. Postupajući po Odluci Ustavnog suda, Vrhovni sud je donio presudu broj 07 0 U 010542 21 Uvp 2 od 1. jula 2021. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da su osporena odluka i oduke organa uprave pravilne i zakonite. Pri tome, istakao je da je pravilno zaključeno da je rješenje Zavoda akt raspolaganja, a ne o upravni akt, kako je to i propisano članom 12. stav 3. ZGZ. Takođe, ukazao je da je pravilan zaključak da se, shodno tome, protiv tog akta nije mogla izjaviti žalba, ni pokrenuti upravni spor, pa ni podnijeti vanredna pravna sredstva u koja spada i proglašavanje rješenja ništavim. Pored toga, ocijenio je da je apelant pravilno upućen da svoja prava ostvaruje kod nadležnog suda. Apelacioni navodi
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu propisa zbog odbacivanja njegovog zahtjeva za oglašavanje ništavim navedenog rješenja Zavoda.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
16. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa tim pravom odnose na presudu Vrhovnog suda od 1. jula 2021. godine. Tom presudom je meritorno razmotren apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Na taj način Vrhovni sud je postupio po Odluci Ustavnog suda AP-5019/19 i omogućio apelantu da efektivno koristi taj pravni lijek. Činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka. Imajući u vidu navedeno, kao i apelantove navode u konkretnoj apelaciji ,Ustavni sud zapaža da se činjenična i pravna situacija nakon donošenja odluke Ustavnog suda razlikuje od situacije prilikom donošenja te odluke. Naime, Ustavni sud ponavlja da je predmet apelacije konačna odluka Vrhovnog suda kojom je meritorno razmotren i odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje odluke kojom je odlučivano samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih uslova za podnošenje zahtjeva za oglašenje rješenja Zavoda ništavim. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom i nižestepenim odlukama nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima ili obavezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje. Stoga, konkretan postupak ne ulazi u obim prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1710/19 od 19. septembra 2019. godine, tačka 17. dostupna na www.ustavnisud,ba). S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već samo o procesnim pitanjima, kako je to već navedeno.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić