Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3183/21 („Eurotrans“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3183/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-3183/21, rješavajući apelaciju „Eurotrans“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/21), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Eurotrans“ d.o.o. Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 117502 21 Rev od 11. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Eurotrans“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Oparnica iz Brčkog, podnio je 3. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presudā Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 117502 21 Rev od 11. juna 2021. godine i 96 0 P 117502 21 Gž od 3. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 117502 18 P od 10. septembra 2020. godine. Uvodne napomene

2. Direkcija za finansije - Poreska uprava tuženog Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) je, na temelju inspekcijske kontrole, donijela rješenje od 10. decembra 2013. godine, kojim je naložila apelantu kao poreskom obvezniku , da radi otklanjanja nepravilnosti koje se odnose na obračun i uplatu javnih prihoda izvrši uplatu iznosa od 45.920,67 KM. Apelantova žalba je odbijena rješenjem Apelacione komisije od 15. januara 2014. godine.

3. Poreska uprava je rješenjem od 10. februara 2014. godine, pokrenula postupak prinudne naplate apelantovog poreskog duga. Nakon toga je donijela rješenje od 21. februara 2014. godine o naplati poreske obaveze iz apelantovih novčanih sredstava sa račina kod Komercijalne banke a.d. u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Komercijalna banka), te je naloženo banci da sa apelantovog žiro računa izvrši prijenos sredstava te izvrši obustavu ostalih transakcije do potpunog izmirenja poreskih obaveza. Osim toga, Poreska uprava je rješenjem od 27. februara 2014. godine odredila naplatu obaveza iz apelantove imovine.

4. Osnovni sud je, odlučujući u upravnom sporu, presudom od 1. decembra 2016. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda od 28. juna 2017. godine, uvažio apelantovu tužbu te je poništio rješenje Apelacione komisije od 15. januara 2014. godine i rješenje Poreske uprave od 10. decembra 2013. godine.

5. Poreska uprava je nakon toga rješenjem od 21. jula 2017. godine poništila rješenja o pokretanju postupka prinudne naplate od 10. februara 2014. godine, rješenje od 21. februara 2014. godine o naplati poreskih obaveza iz apelantovih novčanih sredstava te rješenje od 27. februara 2014. godine o naplati poreskih obaveza iz apelantove imovine.

6. Komercijalna banka je 3. avgusta 2017. godine Poreskoj upravi dostavila potvrdu iz koje proizilazi da je apelantov žiro račun bio blokiran u periodu od 3. marta 2014. godine do 2. avgusta 2017. godine.

Osporene odluke

7. Apelant je nakon toga podnio tužbu protiv tuženog Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete.

8. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 117502 18 P od 10. septembra 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade materijalne štete – izmakle koristi isplati iznos preciziran u izreci presude i to i na ime glavnog duga, na ime kapitalne zatezne kamate na glavni dug kao i zakonsku zateznu kamatu počev izrade nalaza vještaka ekonomske struke sa zakonskim zateznim kamatama te da na mu naknadi nematerijalnu štetu zbog povrede poslovnog ugleda u iznosu precizirano označenom u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Osnovni sud je naveo na da apelant tužbeni zahtjev temelji na nepravilnom i nezakonitom radu poreskih organa tuženog budući da su rješenja o obavezi uplate poreza na dobit poništena u upravnom postupku/sporu. Naime apelant smatra da mu je takvim postupanjem prouzrokovana šteta, odnosno da je onemogućen da posluje i ostvaruje dobit zbog blokade računa u periodu od 2014. godine do 2017. godine, te u vezi s tim ukazuje na odredbu člana 172. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je zatim prezentirao sadržaj izvedenih dokaza te tok i ishod upravnog postupka na način kako je prezentirano u uvodim napomenama. Ukazao je da su organi tuženog postupali u skladu sa članom l3. Zakona o poreskoj upravi BD, kojom je propisan postupak kontrole. Istakao je da je isključivi razlog zbog čega je apelantu u ponovljenom postupku kontrole tokom 2017. godine porez određen u manjem iznosu, to što je apelant dostavio nove dokaze, koje nije dostavio u prethodno vođenom postupku, iako je na njima temeljio svoje prigovore. Osim toga vezano za naplatu poreske obaveze sa apelantovih računa sud je ukazao da je Poreska uprava postupala u skladu sa ovlaštenjima iz čl. 47. i 48. Zakona o poreskoj upravi BD. Pri tome je ukazano da na apelantovim računima nije bilo sredstava pa se pljenidba nije mogla izvršiti u naredne tri godine. Međutim, Osnovni sud je ukazao da nisu ispunjeni uslovi iz čl.172. ZOO za naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti jer je po ocjeni suda Poreska uprava u postupku kontrole apelantovog poslovanja postupila u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o poreskoj upravi BD. Ukazao je da navedena odredba traži ispunjenje tri kumulativna uslova za odgovornost tužene i to nezakonit rad organa tuženog, nastanak štete za apelanta, kao i uzročna veza između nezakonitog rada organa tuženog i nastale štete apelantu.

10. Međutim, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao da su poreski organi postupali suprotno zakonu i sa voljom da mu nanesu štetu. Stoga je zaključio da nema osnovne pretpostavke za odgovornost tuženog za naknadu štete apelantu u smislu čl. 172. ZOO. Osnovni sud je također utvrdio da apelant nije dokazao ni drugi uslovda je neko od njegovih poslovnih partnera odustao od saradnje, odnosno koji ugovori nisu realizovani zbog radnji tuženog, niti je dokazao visinu dobiti koja se mogla osnovano očekivati u tom periodu. Ukazao je da je apelant prestao sa poslovanjem u tom periodu samoinicijativno, te samim tim nema uzročno-posljedične veze između radnji organa tuženog i štete, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta u tom dijelu odbijen kao neosnovan. Vezano za naknadu nematerijalne štete zbog povrede poslovnog ugleda, Osnovni sud je ukazao da odredbama ZOO nije propisan ovaj vid štete jer je nematerijalna šteta propisana kao subjektivna kategorija, odnosno njegova reputacija među poslovnim partnerima. Istakao je da se posljedice umanjenja apelantovog poslovnog ugleda ne mogu podvesti pod odredbu člana 200. ZOO, jer se ne manifestuju u jednom od pravno priznatih vidova nematerijalne štete, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta i u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

11. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 117502 21 Gž od 3. marta 2021. godine apelantova žalba je odbijena i presuda Osnovnog suda od 10. septembra 2020. godine potvrđena. Apelacioni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom zaključio da obrazloženje osporene presude sadrži razloge koje je prihvatio kao pravno valjane. Osim toga, ocijenio je neosnovanim apelantove navode kojim je ukazivao na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ukazao je da je prvostepeni sud dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku te da je sporna rješenja Poreske uprave citirao onako kako glase. U tom kontekstu je ukazao da nije sporno da da su apelantovi računi bili blokirani na osnovu navedenih rješenja, kao što nije sporno ni da u tom periodu na apelantovim računima nije bilo novčanog priliva, čak ni za naplatu iznosa utvrđenog u ponovljenom postupku. Sud je dalje istakao da su neosnovani i apelantovi navodi vezani za primjenu materijalnog prava. Naime, kao je obrazloženo, apelant nije dokazao da su poreski organi svjesno postupali suprotno zakonu, i s voljom da mu nanesu štetu. Stoga nisu ostvarene osnovne pretpostavke za odgovornost tuženog za naknadu štete u smislu člana 172. ZOO. Također je obrazložio da apelant nije dokazao da mu je u navedenom periodu narušen ugled među poslovnim partnerima, odnosno u čemu se ta povreda sastoji.

12. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 117502 21 Rev od 11. juna 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nisu ostvareni uslovi iz člana 172. st. 1. ZOO za odgovornost tuženog zbog rada njegovih organa. U tom kontekstu je istaknuto da do poništenja konačnog i prvostepenog upravnog akta nije došlo zbog nezakonitog i nepravilnog rada Poreske uprave već zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ukazano je da je činjenično stanje apelant upotpunio dostavljanjem novih dokaza uz tužbu (odgovorima poreskih organa Njemačke i Srbije), koje bez svoje krivice nije mogao prezentovati Poreskoj upravi tokom trajanja upravnog postupka, ali da ta okolnost ne utiče na zaključak da organi tuženog nisu postupali nezakonito odnosno nepravilno. Dakle zbog izostanka prvog uslova – pretpostavke za odgovornost organa tuženog Apelacioni sud je istakao da je ocijenio irelevantnim revizione navode apelanta koji se tiču značaja blokade računa, ocjene nalaza vještaka ekonomske struke i drugih provedenih dokaza i uopšte dokazivanja izgubljene dobiti apelanta u spornom periodu.

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim apelant je opširno iznio sadržaj prigovora koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Također je naveo da su mu je prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, jer se sudovi nisu osvrnuli na njegove navode da mu je nanesena šteta nezakonitom blokadom računa od strane organa uprave tuženog. U vezi s tim apelant dalje ističe da je suđenje bilo pristrasno jer su sudovi stali na stranu tuženog, na taj način štiteći gradski budžet.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tačka 42. do 46. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantičinih navoda, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Apelacioni sud, pozivajući se na relevantne propise odredbe ZOO i Zakona o poreskoj upravi, u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud naročito detaljno obrazložio da organi tuženog nisu postupali nezakonito odnosno nepravilno što je prvi neophodni uvjet za odgovornost tuženog za štetu u smislu odredbi čl. 172. st. 1. ZOO. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu ili objektivnu pristrasnost redovnih sudova, niti u spisu apelacije postoje objektivni dokazi koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim pravima bili pristrasni. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3183/21 („Eurotrans“ d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio