Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3076/22 (S. P.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3076/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3076/22, rješavajući apelaciju Safeta Poturovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safeta Poturovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 K 030972 21 Kž 2 od 11. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safet Poturović (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Vinac kod Jajca, podnio je 2. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 K 030972 21 Kž 2 od 11. maja 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 9. juna 2021. godine apelant je oglašen odgovornim što je u vrijeme, mjestu i na način bliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Shodno tome, apelantu je izrečena uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrđeno da oštećena (M. J.) posjeduje poljoprivrednu parcelu na kojoj je imala zasade borovnica sa postavljenim sistemom za navodnjavanje. Također, utvrđeno je da apelant posjeduje pet krava koje napasa u neposrednoj blizini, kao i da je nastanjen u blizini parcele oštećene. Dalje, utvrđeno je da je suprug oštećene spornog dana lično zatekao apelantovo stado krava na toj parceli, te uočio štetu koju su krave načinile tom prilikom. Dalje, utvrđeno je da je apelant svjesno i sa umišljajem otvorio ulaznu kapiju, koja služi kao ulaz u tu parcelu, pustio stoku u ograđeni prostor koji nesporno nije njegov te nakon toga zatvorio kapiju da krave ne bi mogle napustiti to područje. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je izvedenim dokazima van razumne sumnje dokazano da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da apelant žalbenim navodima nije doveo u sumnju činjenično utvrđenje i pravni stav nižestepenog suda. Kantonalni sud je prihvatio utvrđene činjenice kao pravilne i potpune. Naročito je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da su radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret, već presuđene u drugom predmetu i da je donošenjem pobijane presude povrijeđeno pravilo ne bis in idem. Naime, Kantonalni sud je usporedio činjenični opis djela za koje je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta rješenjem Općinskog suda sa činjeničnim opisom djela koje se apelantu stavlja na teret u konkretnom slučaju i zaključio da se ne radi o identičnom niti bitno istom činjeničnom opisu događaja. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da rješenje kojim se obustavlja prekršajni postupak nije odluka donesena u meritumu, jer apelant nije pravomoćno oslobođen optužbi niti je oglašen krivim, pa dosljedno tome ono kao takvo ne predstavlja valjanu osnovu za primjenu odredaba o zabrani ponovnog suđenja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 7. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na zabranu kršenja diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, povredu prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također, apelant se pozvao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, te da je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Apelant je istakao i da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana 7. Evropske konvencije. Ove tvrdnje apelant međutim ničim nije potkrijepio, pa proizlazi da se one zasnivaju na identičnim navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje u vezi s kojim je Ustavni sud već zaključio da su prima facie neosnovani. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U pogledu apelantovih navoda u kojima se poziva na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje povrede prava na djelotvoran pravni lijek.

12. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje ove navode neće razmatrati.

13. U vezi s apelacionim navodom o kršenju prava da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu sa navedenim pravima tako da apelant u konkretnom slučaju nije „žrtva“ kršenja tih prava.

14. Apelant se pozvao i na pravo na ličnu slobodu i sigurnost. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 5. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. U vezi s apelacionim navodom o kršenju prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da apelant taj navod nije posebno obrazložio, nego je u vezi s tim iznio iste argumente kao navode o kršenju prava na pravično suđenje. Ustavni sud naglašava da je apelant ove tvrdnje o kršenju principa ne bis in idem iznosio i pred drugostepenim sudom koji ih je detaljno razmotrio i odbio uz relevantno obrazloženje (vidi, tačka 4. ove odluke). Stoga Ustavni sud smatra da je i taj navod prima facie neosnovan.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3076/22 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio