Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4119/21 (D. Đ. i drugi)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Izmakla dobit(dobitak)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4119/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4119/21, rješavajući apelaciju Dragiše Đuranovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dragiša Đuranović , Ljubiša Đuranović , Mara Mrkonjić, Radina Petrović, Milun Simić, Jasenko Simić, Vesne Simić i Sara Tubić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 126 0 V 188592 21 Rev od 31. augusta 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragiša Đuranović, Ljubiša Đuranović, Mara Mrkonjić, Radina Petrović, Milun Simić, Jasenko Simić, Vesna Simić i Sara Tubić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sižja, Doboja i Petrova, koje zastupa Enes Delić, advokat iz Lukavca, podnijeli su 3. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 V 188592 21 Rev od 31. augusta 2021. godine i rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 V 188592 18 V 2 od 30. augusta 2019. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 126 0 V 188592 18 V 2 od 30. augusta 2019. godine djelimično je usvojen prijedlog apelanata te je obavezana JP Elektroprivreda BiH d.d, Sarajevo, Rudnici „Kreka“ d.o.o Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime naknade izgubljene dobiti od poljoprivredne proizvodnje na nekretninama ekspropriranim pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji od 2. augusta 2016. godine, isplati iznos od 4.205,60 KM shodno njihovim suvlasničkim dijelovima. Preostali dio zahtjeva apelanata za isplatu preko dosuđenog iznosa je odbijen. U postupku je utvrđeno da je prednica apelanata bila u posjedu i vlasništvu navedenih nekretnina do smrti 1978. godine. Nakon smrti prednice apelanata, apelanti su naslijedili njene nekretnine koje su koristili za bavljenje poljoprivredom. Tuženi je ušao u posjed nekretnina početkom 1990. godine i zatrpao ih jalovinom, pa se apelanti više nisu mogli baviti poljoprivredom. Također, u periodu od 1992. do 1995. godine apelanti su napustili nekretnine jer su bile u zoni ratnih dejstava. Rješenjem nadležnog organa od 2. augusta 2016. godine nekretnine su eksproprirane u korist tuženog i apelantima je isplaćena ugovorena naknada.

3. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je nesporno dokazano da apelanti nisu mogli koristiti svoje nekretnine 1990. i 1991. godine jer ih je tuženi držao u posjedu, pa da im na osnovu člana 54. Zakona o eksproprijaciji pripada dosuđeni novčani iznos. Zahtjev za isplatu preostalog novčanog iznosa je odbijen uz obrazloženje da apelanti ne mogu potraživati naknadu za izmaklu dobit od 1992. godine pa nadalje. Općinski sud je istakao da u ratnom periodu nekretnine nisu mogle biti korištene za poljoprivrednu proizvodnju jer su bile u zoni ratnih dejstava, pa nema mogućnosti ni da se utvrdi koliku bi dobit apelanti u tom periodu ostvarili. Također je navedeno da apelanti, za period nakon rata, nisu dokazali da su se vratili na nekretnine niti da su imali namjeru da se na njima bave poljoprivredom, zbog čega nisu mogli ostvariti ni realnu dobit.

4. Kantonalni sud je rješenjem broj 126 0 V 188592 19 Gž 2 od 9. februara 2021. godine uvažio žalbu apelanata i preinačio prvostepeno rješenje na način da je apelantima pored dosuđenog iznosa dosudio i iznos od 54.672,30 KM. Kantonalni sud je istakao da je nepravilan stav prvostepenog suda da apelantima ne pripada naknada za izmaklu dobit za period ratnih dejstava, jer prema mišljenju Kantonalnog suda, činjenica da je u periodu od 1992. do 1995. godine bio rat ne znači da su se nekretnine nalazile u borbenoj zoni. Također je navedeno da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su apelanti bili dužni da dokažu da su se vratili u prijeratno mjesto življenja i da su imali namjeru koristiti nekretnine kao i prije 1990. godine. Naime, kako je istakao sud, u ovom predmetu ključna je činjenica da je tuženi 1990. godine ušao u posjed nekretnina koje su pripadale apelantima a da su im one eksproprirane tek 2016. godine. Kantonalni sud je zaključio da je tuženi kod ovakvih okolnosti nesporno spriječio apelante da koriste svoje nekretnine te im, shodno odredbama člana 54. Zakona o eksproprijaciji, duguje ukupan potraživani novčani iznos.

5. Vrhovni sud je rješenjem broj 126 0 V 188592 21 Rev od 31. augusta 2021. godine usvojio reviziju tuženog i preinačio drugostepeno rješenje tako što je odbio žalbu apelanata i potvrdio prvostepeno rješenje. Vrhovni sud je istakao da kod činjenica koje su u postupku utvrđene jasno proizlazi da se radi o situaciji koja se podvodi pod pojam faktičke eksproprijacije, jer je izuzimanje zemljišta koje je učinio tuženi izvršeno bez prethodno zakonom propisanog postupka eksproprijacije. Dalje, navedeno je da se odredba člana 54. Zakona o eksproprijaciji na koju su se pozvali nižestepeni sudovi, odnosi na nekretnine koje su već bile predmet eksproprijacije u postupku propisanom zakonom, ali u kom slučaju dotadašnjim vlasnicima nije obezbijeđeno zamjensko zemljište, niti im je u zakonom propisanom roku isplaćena utvrđena naknada za oduzete nekretnine. Istaknuto je i da je ova odredba, zbog nedostatka u ranijem zakonskom rješenju, unesena u Zakon o eksproprijaciji iz 1977. godine kako bi se zaštitili vlasnici kojima su eksproprisane nekretnine služile kao osnovni izvor egistencije. Navedeno je da, naime, dosuđena zakonska kamata ranijem vlasniku, u vremenu od dana preuzimanja nekretnina u posjed do isteka roka za isplatu, nije mogla nadoknaditi korist koju je ovaj izgubio lišavanjem posjeda nekretnine. Također je navedeno da je taj sud u brojnim odlukama po ovom pitanju jasno izrazio pravni stav da faktičko zauzimanje zemljišta, kakvo je i u konkretnom slučaju, predstavlja osnov za ostvarivanja prava na naknadu. Vrhovni sud je istakao da se na ovakav način štite subjektivna prava fizičkih lica koja bi imala pravo na naknadu ali je nisu dobili zbog neprovođenja postupka eksproprijacije.

6. Vrhovni sud je dalje istakao da apelanti, shodno navedenom stavu i sadržaju odredbe člana 54. Zakona o eksproprijaciji, u konkretnom slučaju nisu mogli zasnovati svoje pravo na naknadu izgubljene koristi na tom članu, već su se mogle primijeniti jedino odredbe čl. 155. i 189. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) o naknadi štete. Taj sud je ukazao da se prilikom ocjene ove vrste štete uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dakle, naknada ovakve štete (izmakle dobiti) ne može se dosuditi na osnovu pretpostavke, nego na postojanju realne mogućnosti da se predviđena korist i ostvari. Vrhovni sud je istakao da zbog toga prihvata stav prvostepenog suda da ni ratni period niti period nakon rata, ne predstavlja period za koji su postojale realne mogućnosti da se dobit i ostvari. Naime, apelanti nisu učinili vjerovatnim da bi se nakon povratka na nekretnine bavili poljoprivrednom djelatnošću, a nije dokazano niti da zemljište nije bilo u ratnoj zoni, već suprotno. Vrhovni sud je istakao da zbog navedenog nije bilo dokazano ni da li bi dobit mogla biti ostvarena i u kojoj visini. Vrhovni sud je ukazao da je za razliku od toga, za 1990. i 1991. godine jasno dokazano da tuženi apelantima duguje naknadu štete za izmaklu dobit jer ih je svojim ponašanjem onemogućio u tome, s obzirom da su apelanti od 1978. godine nekretnine koristili u poljoprivredne svrhe. Vrhovni sud je istakao i da zbog navedenog nije posebno obrazlagao stav oko prigovora zastare potraživanja jer je istaknut tek u reviziji.

7. Apelanti su se pozvali na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su Vrhovni sud i Općinski sud pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelanti ističu da je u njihovom slučaju jedino bilo moguće primijeniti odredbe člana 54. Zakona o eksproprijaciji kao lex specialis, a nikako odredbe ZOO na koje su se Vrhovni i Općinski sud pozvali. Apelanti ističu da je nesporno da im je tuženi zatrpao zemljište još od 1990. godine i da su bili onemogućeni da ga koriste i bave se poljoprivredom. Smatraju da je pogrešan stav u osporenim odlukama da se za 1990. i 1991. godinu dosuđuje naknada po osnovu Zakona o eksproprijaciji a za ostale godine bi trebalo primijeniti ZOO.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Općinski sud dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Vrhovni i Općinski sud argumentirano ukazali zašto apelantima pripada pravo na naknadu izmakle dobiti samo za period 1990. i 1991. godine (vidi tač. 3., 5. ove odluke). Pored toga, suprotno navodima apelanata, iz osporenih odluka nije vidljivo da je Vrhovni sud na period 1990. i 1991. godine primijenio Zakon o eksproprijaciji a za ostale periodu ZOO. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da se na kompletan slučaj trebaju primijeniti odredbe ZOO a ne Zakona o eksproprijaciji (vidi, tačka 6. ove odluke). Osim toga, apelanti ponavljaju navode koje su isticali i tokom postupka pred redovnim sudovima, koje su Vrhovni i Općinski sud ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud također zapaža da apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4119/21 (D. Đ. i drugi) | Sudska praksa | Aktio